Ideološko pendrečenje, ili iskaz nemoći i bijesa!?

Premijerov prijeteći prst 

Aleksandrina 'priča' može biti utemeljena, ali može biti i šuplja. Njatanja je u dijelu kad kao argumnt za davanje ideološkog predznaka konstantnom zviždanju jednom ljevičaru navodi izolirano zviždanje drugom ljevičaru. Nije isključeno kako je na temelju ove, ili sličnih konstrukcija, Milanovićeva vlada počela otvoreni progon hrvatskih branitelja.

Jučer sam se vrlo neugodno osjećao u situaciji kada, vrlo grubo, jedan hrvatski branitelj drugome psuje i govori kako, taj drugi, mora šutjeti jer je „na prvo postrojavanje 108. brigade došao s crvenom petokrakom i u uniformi JNA". Neugodnost nije bila ništa manja od one koja se javila kad sam pročitao članak Aleksandre Kolarić koji je sbplus prenio. U slučaju od sinoć, iako sam se bio umiješao s ciljem smirivanja tenzije, imao sam razumijevanja za dječaka koji je u ratu naglo odrastao, ali je propustio mladost i primjereno profiliranje u odraslu osobu. U drugom slučaju nemam razumijevanja jer – članak Aleksandre Kolarić slika je nje same, osobe koja, čvrsto zabarikadirana u ideološkom bunkeru, uzima si za pravo ocjenjivati i etiketirati 'onima i onakvima' druge,  s kojima, očito, nije samo principijelno sučeljena. 'Privatna prćija ekstremne desnice' Pita Aleksandra: "Od kada je Domoljublje postalo privatna prćija ekstremne desnice?" - i time čini dvije stvari. Prvo prokazuje se tobože nevještom i neobaviještenom. Jer - tema domoljublja spada u top teme konzervativne desnice, nasuprot top temama liberalne ljevice u kojima poziciju domoljublja zauzima internacionalizam ovoga ili onoga oblika. Pozicija domoljubnih tema ukazuje na to koliko tko  domoljublja vjerojatno ima. Drugo - Aleksandra, one koji, zacijelo, ne zvižde zbog toga što im je netko, u konkretnom slučaju Zoran Milanović, možda, 'uzurpirao' pravo na domoljublje, etiketira izrazom koji, ako nije iskaz mržnje, svakako potiče na odbojnost. Sama Aleksandra kaže da nije Milanovićev govor izazvao zvižduke, "jer su počeli prije nego što je Milanović otvorio usta", pa je normalno pitati se, odakle Aleksandri uporište za decidiran stav o 'ekstremnim desničarima' kad je, posve jednako, moguće da su Milanoviću zviždali kao premijeru Hrvatske, a ne kao lijevom premijeru Hrvatske, zbog svih onih razloga koje ne treba ni navoditi jer ih svi osjećamo. Štoviše, ona isključuje mogućnost da mu se zviždalo kao onom tko je 'preuzeo odgovornost' odnosno da bi to doista mogla biti zvižduk "zbog socijalne situacije, siromaštva i opravdanog razočaranja ove Vlade". Glupo, ne može gluplje Svoj stav ona opravdava "ideološkom" konotacijom zvižduka predsjedniku Ivi Josipoviću u trenutku kada je Josipović počeo govoriti o pomirenju. Ovo govori o Aleksandrinoj priči koja može biti utemeljena, ali može biti i šuplja. Jer - Josipović, iako deklarirani i praktičnom politikom nedvojbeno veći ljevičar od Milanovića, nije dobio zvižduk i prije nego što je progovorio te - nije mu se zviždalo cijelo vrijeme. Glupo, totalno glupo zvuči Aleksandrin upit "Od kada je to Hrvatska ovlastila bilo koga da u njezino ime drugima pripisuje mjeru domoljublja?" Možda ne samo glupo, nego i opasno. Indoktrinirano naukom i praksom vremena kada se ni 'D' od Demokracije nije smjelo izgovoriti osim na način kako je to definirala Partija. Jednako glupo zvuči konstatacija o zvižduku kao alatu kojim "se sprečava dijalog". Za dijalog su potrebne dvije strane. Ako jedna neće sudjelovati, ni sve Aleksandre ju na to ne mogu prisiliti. Niti imaju pravo siliti ih. Ili se Milanović, zapravo, obraćao samo onima na počasnim mjestima, pa su, u tom smislu, zviždači, spriječili dijalog. Eho vlastitih riječi u glavama istomišljenika i sukrivaca za stanje u Državi. Etiketiranje mržnjom i totalitarizmom Etiketiranje mržnjom i totalitarizmom i, u nastavku iste rečenice, nazivanje glazbeno i produkcijski odličnih pjesama Marka Pekovića Thompsona "pjesmuljcima", razotkriva Aleksandru kao živi odraz vlastitih joj riječi i kvalifikacija koje je uputila drugima. I na kraju - osobno mi je žao što prigoda svečanog obilježavanja Dana pobjede, s državnim protokolom i braniteljima, nije prošla u miru i dostojanstvu koji taj dan zaslužuje. Sam osuđujem one koji su tome doprinijeli. Ali protivan sam 'zloporabi zlouporabe' koju u javnom prostoru, medijima, čine oni koji bi, po defaultu, trebali biti profesionalno rezervirani i objektivni. Za razliku od hrvatskih branitelja u Kninu - koji to ne moraju biti. Jednako se odnosi i na Milanovićev ispruženi prst, ništa manje prijeteći od riječi ministra branitelja Predraga Matića o „rezanju grana". Počeo lov na hrvatske branitelje Mediji danas izvješćiju kako je jedan od mnoštva hrvatskih branitelja, koji su Milanoviću zviždali, uhićen, a za ostalima se traga. Protiv uhićenoga, i ostalih, koje će ideološki pendrek dohvatiti, "bit će podneseni optužni prijedlozi zbog remećenja javnog reda i mira." Ovo neću ni komentirati. No, zaključit ću, pendrek, drugovi pendrekaši, ima dva kraja. Malo tko tu mudrost na vlastitim leđima nije stekao. Ne sumnjam - i drugovi će. Makar na idućim izborima. Ako ova reakcija vlasti baš i nije ideološko pendrečenje, zacijelo je iskaz nemoći riješiti stvarne probleme hrvatskog naroda i  države Hrvatske i bijesa kojim kulminira sve izraženija neuroza vladajućih na čelu s Milanovićem. Prije toga očekujem priopćenje Ivana Zvonimira Čička i o represiji, kao odgovoru, na korištenje prava verbalnog iskazivanja nezadovoljstva u 'europskoj Hrvatskoj'. sbplus.hr Izvornu vijest možete pogledati OVDJE