Igre prijestolja na hrvatski način

Stara dobra poslovica kaže „Vlast je slast“. Ta maksima u našem društvu svoju potvrdu doživljava svakom promjenom vladajuće garniture. Dolaskom na vlast silna predizborna obećanja postepeno blijede i nakon nekog vremena ispare kao da nikad nisu dana. Mišljenje naroda, onih koji su ih doveli na vlast, takozvanim političkim elitama postaje nevažno. O tome ponajbolje svjedoči ponašanje naših saborskih zastupnika. Ako pratite TV prijenos iz sabornice uočit ćete kako zastupnika u sabornici većinom nema, a kada su tamo svojom bahatošću i ideološkim prepucavanjima dovedu običnog čovjeka u stanje očaja. Kako to mogu činiti? Vrlo jednostavno jer nigdje nije definirana njihova odgovornost ili pak mogućnost njihove izborne baze da im jednostavno uskrate pravo njihovog daljnjeg zastupanja, to jest opozovu ih. Slijedeći interese vlastitih stranaka počinju se pisati zakoni i hrpe amandmana kojima se trebaju ostvariti uski stranački interesi. Nažalost ti stranački interesi nisu u skladu s voljom i težnjama naroda i generator su svih problema u našem društvu. Stvarajući zakonske odredbe koje favoriziraju neku društvenu skupinu, istovremeno se grubo gaze prava drugih društvenih skupina no to našim političkim strankama očito nije nikakav problem. Očito je kako je naše društvo ideološki vrlo podijeljeno. Sva današnja neslaganja oko zakonskih odredbi, pa tako i o gorućoj temi – referendumu, proizlaze upravo iz stranačkih ideoloških različitosti i pravi su pokazatelj niskog stupnja poimanja demokracije. Dugogodišnji utjecaj srpa oko vrata i čekićem po glavi očito je iščašio mentalni sklop u našem narodu i odgovoran je za stvaranje vlastitog i isključivog poimanja demokracije. Mogu li takvi nakaradni umovi kreirati pravedne i prirodne zakone koji će jednom zauvijek regulirati neko društveno ili političko pitanje? Jasno je kako oni to ne mogu. Njihova takozvana demokracija bedem je obrane autoritarnosti koju im je partijska paradigma utisnula u svijest. Bez nje oni su izgubljeni u prostoru i vremenu i sve su nervozniji jer se ruši njihova dominacija i nestaju sinekure koje su ju pratile, a u kojima su desetljećima bezbrižno uživali. Na predstavljanju novog podpredsjednika Vlade gospodina Tolušića, koje je usput rečeno HTV nazvao saslušanjem kao da se radi o istražnom postupku, mnogi su još jednom pokazali stupanj vlastite kulture i svoje poimanje demokracije. Gospodin Gordan Maras je po tko zna koji put demonstrirao nekulturu dijaloga i arogantnost zaslijepljen silnom željom za povratkom na vlast. A i gospodin Nenad Stazić je ovih dana potpuno izgubio kompas zbog straha od odlaska u ropotarnicu povijesti. Izjava koju je napisao na svom profilu pokazuje najviši stupanj mržnje koji se može zamisliti. Kako to da agencija za elektroničke medije nije kaznila ovaj profil šestomjesečnom blokadom ili pak nekom drugom primjerenom sankcijom? Gospodin Peđa Grbin demonstrirao nam je pravednost po partijskom obrascu. Prilikom postavljanja pitanja gospodinu Tolušiću osvrnuo se i na referendum o promjeni izbornog zakona. On kao diplomirani pravnik, potpredsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, član Odbora za pravosuđe i član Državno-odvjetničkog vijeća iz reda zastupnika, izražava namjeru oduzimanja prava glasa Hrvatima koji žive u dijaspori. Kako takav čovjek koji želi pogaziti temeljne ustavne odredbe može uopće biti članom ranije navedenih odbora i vijeća? Dragi gospodine Grbin uozbiljite se malo i pročitajte Ustav RH. Pravo glasa ima svaki punoljetni Hrvat ma gdje bio. Često zastupana teza koja dolazi iz vaše partije kako bi pravo glasa trebali imati samo oni koji su hrvatski porezni obveznici potpuno je nakaradna jer pravo glasa nema ama baš nikakve veze s poreznim sustavom. Prema toj logici vaše partije oni koji plaćaju veći porez vjerojatno bi trebali imati pravo i na više glasova. Jednako tako 176.000 nezaposlenih, kojima Vi kao političar niste u tri uzastopna mandata osigurali pravo na rad, a time i na život, izgubili bi pravo glasa u vlastitoj Domovini jer nemaju odakle platiti porez. Sada bi isto tako i njih 36.436 koji su radi toga iselili odlazeći u svijet trbuhom za kruhom praktički izgubili pravo glasa. Prisjetimo se malo kako je bilo do 2010. godine. Tada je dijaspora imala predviđenih 12 mjesta u parlamentu. 2011. godine za vrijeme premijerke Jadranke Kosor taj broj je smanjen na samo 3 zastupnička mjesta. Tadašnja HDZ-ova Vlada opravdava se za ovakav postupak pritiskom ¨SDP-a oko donošenja ustavnih promjena radi ulaska u EU.  SDP-u se uvijek bojao broja glasova iz dijaspore pa je tako i zagovarao oduzimanje prava glasa dijaspori. To dakako zbog  ustavnih odredbi nije bilo nemoguće. Tada je shvatio kako taj silni broj glasova nije bitan ako im smanji broj zastupničkih mjesta u parlamentu. Izborni zakon koji je trenutno na snazi onemogućava tisućama i tisućama Hrvata u dijaspori izlazak na izbore. Da je to stvarno tako govori činjenica kako su Hrvati u BiH  do 2010. godine mogli glasovati na 43 mjesta, a od 2011. samo na četiri mjesta (Sarajevo, Mostar, Tuzla i Banja Luka).  Posvuda u svijetu smanjen je broj izbornih mjesta pa bi tako u većini slučajeva birači trebali prevaliti i više tisuća kilometara kako bi glasovali. Osim što je to financijski vrlo zahtjevno, to je za sve zaposlene i neizvedivo. Promislite što bi se dogodilo da svi oni kojima je to pravo bilo onemogućeno podnesu tužbe s visokim odštetnim zahtjevima. S obzirom na to kakve stavove po pitanju izbora zauzima Vaša partija, moram vam reći kako se ne bih začudio da predloži novi Izborni zakon prema kojem bi pravo glasa imali samo članovi SDP-a. Od donošenja  ovakvog Izbornog zakona  nitko od tadašnjih zastupnika ne može se amnestirati jer je on u opreci s temeljnim Ustavnim načelima. Mislim kako donošenjem takvog Izbornog zakona Hrvatski (državni) sabor nije opravdao povjerenje koje mu je povjerio hrvatski narod. Kako bi vam trenutna slika o broju zastupnika manjina u našem parlamentu bila puno jasnija evo vam nekoliko podataka iz zemalja u EU: AUSTRIJA: 8,9% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, BELGIJA: 11% manjina -1 rezervirano mjesto u parlamentu, BUGARSKA: 23,1% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, ČEŠKA: 35.5% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, DANSKA: 10.4% manjina – 4 rezervirana mjesta u parlamentu, ESTONIJA: 31,3% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, FINSKA: 6.6% manjina -1 rezervirano mjesto u parlamentu, MAĐARSKA: 7.7% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, ITALIJA: 6% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, LATVIJA: 38,9% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, LITVA: 15,9% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, LUKSEMBURG: 36,9% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, MALTA: 4,8% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, NIZOZEMSKA: 19,3% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, POLJSKA: 3,1% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, RUMUNJSKA:16,6% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, SLOVAČKA: 19,3% manjina – nemaju rezervirana mjesta u parlamentu, SLOVENIJA -16,9% manjina – 2 rezervirana mjesta u parlamentu,   HRVATSKA-9,6% MANJINA – 8 rezerviranih mjesta u parlamentu DIJASPORA – oko 3.500 000  HRVATA  –  3 rezervirana mjesta u parlamentu.   Ma ljudi stvar je jednostavna de jednostavnija ne može biti, a ujedno i pravedna.

• nema predizbornih koalicija,
• svi na istoj izbornoj listi,
• omogućiti i elektroničko glasovanje.
• uvesti kaznu za neopravdan ne izlazak na glasovanje!

  PITANJE REFERENDUMA Trenutno je naša sveukupna javnost u vrlo zanimljivim raspravama o tome što je to referendum i kako ga regulirati. Iz svih medija, a naročito onih vodećih, moguće je razabrati kako kod nas ima više tumačenja pojma referenduma nego što ima stanovnika. Prema izjavama lidera svih političkih stranaka očito je kako svi oni dobro znaju i razumiju što je referendum pa bi radi toga upravljanje njime vrlo rado zadržali u vlastitim rukama. A što je to REFERNDUM? Jednostavnim jezikom rečeno referendum je zakonsko sredstvo kojim razočarani narod može otrijezniti pijanu ili bahatu vlast. Da bi mogao zaštititi narod od samovolje političkih elita referendum mora biti ustavna kategorija i to vrlo precizno regulirana. Vrlo često se naši političari služe izrekom kako je iznad Hrvatskog (državnog)  Sabora samo Bog. Neki koji to tvrde čak u Boga i ne vjeruju. A jeli to stvarno tako? Ne gospodo draga to nije točno. Iznad Hrvatskog (državnog) sabora kao najvišeg zakonodavnog tijela je narod koji se može poslužiti referendumom  kako bi popravio ili pak eliminirao nedorečene ili traljave zakonske akte. Ustavotvorni i zakonodavni referendumi koje pokreće narod moraju biti apsolutno obvezni jer jedino tako može spriječiti bahate političke elite da ga blokiraju. Već i sam broj potrebnih prikupljenih potpisa za raspisivanje ustavotvornog referenduma   (10% od ukupnog biračkog tijela u vremenu od 15 dana) iskazuje volju velikog dijela naroda za promjenama i ne govori o njegovoj relativnosti ili fakultativnosti već isključivo o njegovoj apsolutnoj obveznosti. Drugim riječima ako je zadovoljen broj prikupljenih potpisa Hrvatski (državni) sabor  MORA raspisati takav referendum. Svjedoci smo kako je Ustavni sud zaustavio provođenje jednoga referenduma nakon što je prikupljen potrebiti broj glasova jer referendumsko pitanje navodno nije bilo  u skladu s Ustavom. Kako to da Ustavni sud takav svoj pravorijek nije donio odmah po saznaju referendumskog pitanja već nakon što su potrebiti potpisi prikupljeni i predani Saboru. Nije moguće oteti se dojmu kako je to bila stranačka politička odluka bez uporišta u Ustavu. Gledajući sastav Ustavnog suda možete doći do zaključka kao je on u stvari dvostranačka tvorevina (s obzirom kako se biraju članovi može se reći i koalicija),  u kojoj ima i članova koji nikada nisu bili suci ili pak na problem gledaju ex katedra. Radi toga referendumsko pitanje treba uputiti Ustavnom sudu prije prikupljanja potpisa, a on bi trebao biti dužan u roku od 30 dana dati svoje mišljenje. Hoće li dosadašnje bahato pokazivanje stranačkih mišića ikada prestati? Jesu li naše trenutne političke stranke sposobne donijeti pravedne i prirodne zakone koji svima jednako pogoduju ili jednako smetaju? Do sada su pokazale kako to nisu sposobne jer do zadnjeg daha štite vlastite stranačke interese. Nažalost, na horizontu se ne vidi politička snaga, a ni osoba koja bi nas mogla povesti u svijetlu budućnost. Hoće li i ovo stoljeće obilježiti stihovi  Matoševe pjesme?   STARA PJESMA   O, ta uska varoš, o ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!   Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva?   Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti.   Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.   Zoran Čapalija – Čaplja