Ilija Vincetić: LUTANJA NA DESNICI !

Hoćemo li iz mora žita plijeviti kukolj, ili ćemo u polju kukolja tražiti po koji žitni klas? Ako ga i uspijemo pronaći, što učiniti s njim? Tvrda i ljuta desnica, ono što bi se, po retorici i znakovlju, po javnom diskursu i činidbama, smatralo desnim, desnijim od desnog centra, sve više nalikuje političkoj farsi, i pretvara u grotesku. Sve više karikaturalnih pojava, koje izazivaju razdor, idu u „neprincipijelne“ predizborne koalicije ili blasfemično koketiraju sa zločinačkim SDP-om. Uz istodobno „cijepanje dlake na dva djela“, kada su HDZ i domoljubna Koalicija u pitanju. Zanimljiva pojava, koju je teško i shvatiti i suvislo, bez ozbiljne socio-politološke analize (istraživanja), objasniti. U nekim slučajevima, neka mi ne bude uzeto za zlo, u pomoć bi trebalo pozvati i psihologiju, pa i psihijatriju. Atomiziranje tog dijela političkog spektra, (koji bi u „normalnim“ uvjetima trebao okupljati (stabilnih) 8 – 12% biračkog tijela i biti respektabilna snaga u Saboru Republike Hrvatske, koji ima svoje mjesto i ulogu u političkom životu bilo koje,države, ima brojne, vrijedne, čestite i angažirane pristaše), izgleda nema kraja. Na žalost, puno iskrenih, kvalitetnih Domoljuba, s velikim „D“, (povrijeđenih, ostavljenih, iznevjerenih), „zarobljeni“ u vremenskoj crvotočini političkog svemira, poput starogrčkihgrčkih kopljanika, hoplita, (čija je snaga bila u čvrstoj formaciji neprobojnog četveroreda), okreću koplja jedan prema drugome, a svi zajedno prema onima koji se okupljaju u obrambeni (domoljubni) savez, savez koji se (istina heterogen, neizbrušen) sprema za odlučan boj. Ne shvaćajući, ili ne želeći shvatiti, da je neprijatelj u svom borbenom poretku okupio sve „što se kretati može“, i juriša na pobjedu. Pobjedu nakon koje neće biti zarobljenika, oprosta – abolicije, kao ni 1945. Jasno je istaknut, opetovano potvrđen poklič:-„MI ili ONI“!! O očitovana namjera. „Ratni bubnjevi“ (oličeni u moćnim medijima), stvaraju zaglušujuću buku, buku koja onemogućuje normalan (kako bi se to danas reklo) „komunikacijski kanal“, nego domoljubne snage prisiljava na prenošenje poruka putem „glasonoša“, (modernih Fidipida), koje dezorjentirani „hopliti“, ne hrane, poje, krijepe, nego (onako, usput) „ubijaju“!! , Mnogima izgleda nije jasno da „crvenu falangu“ (u nastupanju) ne zanimaju naše obiteljske razmirice, prljavo rublje, „stare rane“. Osim kao sredstvo slabljenja obrambenog saveza. Kao „jabuke razdora“ među nama. U boju, ili neposredno uoči njega, među braćom, suborcima, mora vladati sloga. Emocije se ili prigušuju ili usmjeravaju na neprijatelja. Mora se postići efekt iterferencije. Pojačavanja valova iste frekvencije. U suprotnom,izazivaju razdore. Poništavaju se međusobno. Djeluju destruktivno. Vode u poraz. Ova današnja, mirnodopska, politička priča, sve više me podsjeća na „priču“ iz Domovinskog rata. Na crtama diljem Lijepe naše Hrvatske, a poslije i Herceg – Bosne, junački se bore i kao snoplje ginu pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga. Uglavnom prepušteni sami sabi, posebno nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Žestoko se tuku i svoju zemlju natapaju hrvatskom krvlju, pojedinačno, u skupinama, ili „organizirani“, najviše u vodove, i ,kao iznimka, zahvaljujući prije svega snazi i sposobnosti nekoliko iznimnih pojedinaca u nekoliko bojni. Koliko je bilo pukovnija i brigada? A ne može se reći da ih se nije imalo iz čega ustrojiti. I nitko, baš nitko, ne može reći da se pripadnici HOS-a nisu žestoko borili i junački ginuli!! No, dok su junaci ginuli (što je bio dragocjen, nemjerljiv doprinos samostalnosti i slobodi Domovine), oni koji su ih trebali politički voditi (u velikom broju) su krenuli putem jednosmjernog, jalovog, (oporbeno orijentiranog) radikalizma ili putem osobnih koristi i probitaka, koji su (nerijetko) vodili u prijepore i nanosili veliku političku štetu, dajući (kako na međunarodnoj, tako i na unutarnjoj političkoj pozornici) „materijala“ neprijateljima hrvatske države i naroda, za njihove podle i zločinačke rabote. Današnje stavljanje znaka jednakosti između HDZ-a i SDP-a nije, (recimo to otvoreno) benevolentna „zabluda“, nego maliciozna „namjera“. Istina, ta „namjera“, u velikom broju slučajeva nema jasno artikuliran protuhrvatski cilj, ali ga svojom destrukcijom podupire. Pogrešno, neistinito i uvredljivo, bi bilo sve one koji to čine prozvati „neprijateljima“, naprosto zbog toga što oni to nisu. No stavljanje znaka jednakosti između SDP-a i HDZ-a, jest čin destrukcije. Silnica koja slabi domoljubne snage. I sam pripadam ljudima koji su u Domovinskom ratu i nakon njega, prošli osobnu kalvariju. Puno više od strane pojedinaca i skupina unutar HDZ-a, nego od onih unutar SDP-a. No, svoje frustracije, ogorčenje, račun za pretrpljenu štetu, ne mogu adresirati HDZ-u. Umjesto znaka jednakosti, između HDZ-a i SDP-a treba staviti znak nejednakosti. Istina je da među njima ima stanovitih „preklapanja“. Matematičari bi to nazvali zajedničkim elementima dva skupa, „unijom skupova“. Ona postoji, zašto bježati od toga. No, stupanj preklapanja je toliki da u HDZ-u ukazuje na izuzetke, a u SDP-u na pravilo. Narod bi rekao:-„HDZ je polje žita u kojemu ima kukolja, a SDP je polje kukolja u kojemu (vjerojatno) ima po koji žitni klas“! Ali se „golim okom“, običnim promatranjem, ne vidi!! Treba ih sitnozorom tražiti. Nemam nikakvih osobnih koristi od ovoga što pišem, niti pretendiram na takvo što. Nisam član nijedne stranke. Međutim, kao običan, mali Hrvat, koji nema nikakve osobne koristi, dapače, nakon izbora i pobjede domoljubne koalicije (koju ne da priželjkujem, nego smatram nužnošću), prije mogu očekivati „batinu nego mrkvu“, smatram nedopustivim i posljedično (razorno) štetnim, ova „lutanja na desnici“. Može li se tu što promijeniti? Mogu li bar oni, koji nisu „umočeni“ u baruštinu iz koje zaudara goli osobni interes i izdaja, koji nisu zaraženi virusom nerealne egomanije, koji iskreno vole svoju zemlju i narod, ali se (s pravom) osječaju iznevjereni, povrijeđeni, ogorčeni, shvatiti da se zbog kukolja u njemu ne smije zapaliti žitno polje? Ono se mora redovito plijeviti. Kukolj iz žita treba ukloniti. No, ne treba zaboraviti:-„Kukolj je samoniklo bilje“! Ne treba ga sijati. Dovoljno je ne plijeviti ga!! Osvijestimo se, zbijmo redove, i GLASUJMO ZA SVOJE! Žitno polje moramo sačuvati. Imamo izbor. Hoćemo li iz mora žita plijeviti kukolj, ili ćemo u polju kukolja tražiti po koji žitni klas? Ako ga i uspijemo pronaći, što učiniti s njim?