IMPRESIVAN GOVOR VLADE ILJKIĆA: ‘Mržnja ima prepoznatljivo lice i ima ‘poslanje’

"Kako ne prepoznati izvore i poticatelje mržnje i neprijateljstva, kada i danas bez imalo ustezanja možemo čuti od tadašnjeg i sadašnjeg pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, četničkog Vojvode a sada predsjednika Srbije Nikolića „Vukovar je Srpski grad u kojem Hrvati nemaju što tražiti“, ili kada najviši predstavnik SPC javno pozdravlja braću Srbe u srpskim zemljama Lici, Baniji, Kordunu kao da Hrvatske nema?", podsjetio je Vlado Iljkić, vukovarski branitelj i kriminalist. Hrvatsko nacionalno etičko sudište u Šestom sudbenom etičkom vijeću u sastavu: dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik HNES-a i Vijeća te članovi dr. Josip Jurčević, Nevenka Nekić, prof, Zorica Gregurić, Predrag Mišić, Vladimir Iljkić, Tomislav Josić i Đuro Vidmarović, jednoglasno su osudili dr. Vojislava Stanimirovića. Kao posebno impresivan govor izdvajamo onaj Vlade Iljkića koji je se dotakao “govora mržnje”: – Govoriti u Vukovaru o govoru mržnje nije moguće, a ne reći kako je upravo takav govor devedesetih napravio zadnji korak do brutalnog rata  i svih njegovih strašnih obilježja. Život u Hrvatskoj, napose u Vukovaru, opterećen je mržnjom kao emocijom, neprijateljstvom kao stavom  i netrpeljivošću   kao osobnim, a često zbog pogrešnih politika – i kolektivnim stavom. U Vukovarskom sutrpljenju agresora i žrtve,  pojedinačna i kolektivna mržnja i neprijateljstvo, pod pokroviteljstvom ideoloških i političkih vođa očituje se u njihovom trajnom nastojanju da vide propast Hrvatske,  pa  i pod cijenu vlastite propasti. Kod branitelja i stradalnika te emocije i stavovi, uglavnom se vežu uz izostanak istine i pravde uslijed pravosudne nekažnjivosti zločina, a često  im nepoštene politike kroz destrukciju sustava uskraćuju pravo na traženje i spoznaju  istine i pravde, što je izuzetno frustrirajuće. Kao rijetko gdje, nakon odlaganja klasičnog oružja, uz povremene nasilne pa i terorističke ispade, rat protiv svega hrvatskog, protiv mira i ozdravljenja zajednice, nemilosrdno i nehumano se nastavio kroz medije, ali i institucije i ustanove sustava do te mjere, da je iskrivljavanje povijesnih činjenica, te nacionalna i ideološka netrpeljivost postala dio normalnog i društveno prihvatljivog pa i poželjnog i poticanog obrasca ponašanja. Oblici destruktivne mržnje u politici, obrazovanju, znanosti, kulturi, destrukcije u suživotu zajednica, poprimili su takve razmjere da su neki od kršćanskog, ne samo dobivanja već jednako kršćanskog traženja oprosta, po svemu sudeći odustali. Zbog te destrukcije na svim razinama društvenog života danas smo govorom mržnje i mržnjom jednostavno okruženi i bombardirani. Ona naprosto izvire iz svih pora života, na svakom je koraku – od škola, institucija i ustanova,  u javnim medijima, kulturi. Ona je tu oko nas, i postala je usudio bih se reći – načinom života poticanim od onih kojima je zaštita i promicanje mržnje izgleda postalo “poslanje”. Ta mržnja ima svoja prepoznatljiva lica, i svi  koji smo se s tim licima sreli 90-ih, dobro ih se sjećamo kao agresorskih. To su lica iz našeg neposrednog okruženja, često dobroćudna lica komšija i drugova koji su nas prokazivali krvnicima na ulicama grada i u logorima Veleprometa, Ovčare i diljem Srbije. I ma kako to grozno zvučalo…, često su i sami u svoje ruke uzimali dželatsko oružje, bili silovatelji, rušitelji, mučitelji. Lica koja i danas često srećemo i prepoznajemo. Kako ne prepoznati izvore i poticatelje mržnje i neprijateljstva, kada i danas bez imalo ustezanja možemo čuti od tadašnjeg i sadašnjeg  pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta, četničkog Vojvode a sada  predsjednika Srbije Nikolića „Vukovar je Srpski grad u kojem Hrvati nemaju što tražiti“, ili kada najviši predstavnik SPC javno pozdravlja braću Srbe u srpskim zemljama Lici, Baniji, Kordunu kao da Hrvatske nema? Ili kada istaknuti “istoričari” govore da je u Vukovaru vojska s pravom radila svoj posao… kao da postoji bilo tko u svijetu tko ima pravo bilo kojem gradu učiniti ono što je učinjeno Vukovaru. Možemo li u odsustvu noža, žice i u kontekstu toga  Srebrenice, Vukovara, Škabrnje, Voćina  – podcijeniti i dozvoliti da nas zavaraju naoko nebitne stvari i oblici sustava skriveni iza kulturnih dobara i obilježja jednog naroda, koji u biti predstavljaju put koja vodi ka  mržnji prema hrvatskom narodu i mržnji među narodima. Naoko nebitne stvari kao: – zasebni vrtići u kojima djecu već s prvim koracima uče živjeti, igrati se i odrastati odvojeno, uče da su drugačiji pa i ugroženi… – odvojene škole u kojima su možda i radikali dobili u ruke mlade da im prenose i usađuju svoje “vrijednosti” i poglede na svijet i događaje pa nam iz škola izlaze mladi ljudi s destruktivnim nacionalnim nabojem, obojenim mržnjom prema drugima… – mladi koji završavaju u ljetnim kampovima u Srbiji pod naukom veterana Srpskih Otadžbinskih ratova iz 90-tih…- mladi koji u sportu navijaju protiv reprezentacija hrvatske s kim god ona igrala….. Trebamo li olako shvatiti one i ono što vodi ka govoru mržnje? One koji puteve mržnje svakodnevno iscrtavaju, pišu i ozakonjuju? One koji su uvijek tamo gdje prst moći znači više od cijele šake prava ili pravde? Imamo li pravo zaboraviti što je mržnja učinila Vukovaru i Hrvatskoj? Zaboraviti Ovčaru i Velepromet i sve one silne logore, kazamate  i stradanja? Imamo li pravo mirno odšutjeti svakodnevne verbalne pokušaje ubojstva i verbalne Ovčare? Zaboraviti ih sve dok se ne ponove one koje su se  događale nedaleko odavde? U tom kontekstu vidim i razumijevanje za sablazan i otpor  vukovarske zajednice i hrvatskog političkog naroda vezano za postavljanje dvojezičnih i dvopisanih ploča na pročelja ulica i zgrada u gradu Vukovaru. Nigdje kao u Vukovaru nije tako teško govoriti o mržnji i govoru mržnje, njenim izvorima, putovima i bezbrojnim licima. Teško je,  jer je govor mržnje iz nedavne prošlosti i sada posvuda oko nas.  Tu je, u našoj sadašnjosti, a prijeti da bude i naša budućnost. Stoga je potrebna  velika duhovna snaga,   mentalni i emotivni napor  jer su emocije toliko jake da sam se i sam,  citirajući što je sve neprijateljska strana govorila i radila u zadnjih 25 godina skoro „zapleo“ u  takav govor. Jer,  ponavljanjem svega lošeg što je napravljeno, nužno i sam potičem spiralu govora mržnje protiv koje se zalažem. Zbog svega toga, drago mi je da je pored nas tu i Predrag Mišić  kao i poglavar HPC,  jer se moramo tome suprotstaviti  i postaviti pitanja; Kako se suprotstaviti govoru mržnje? Što ponuditi? Koje su alternative? Kao što je svjetlo suprotnost mraku, tako je ljubav suprotnost mržnji. Govor prihvaćanja, govor traženja onog što nas veže, ne onog što nas razdvaja i dijeli. To nije govor zatvaranja očiju pred činjenicama ili govor laganja o prošlosti. Ali, to i nije govor samo o prošlosti i govor samo o onome što nas razdvaja. To je govor o zajedničkoj budućnosti, to je govor o rješavanju zajedničkih problema u sadašnjosti i o ostvarivanju zajedničkih ciljeva u budućnosti. Ne postoje „neki treći ljudi“ koji će doći živjeti u Vukovaru. Postoje ovi, rekao bih, preostali, koji žive u Vukovaru. Oni, njihova djeca, kuće, i sve ono što ih determinira. Ima li među svima njima, bez obzira kako se zovu, odakle dolaze i što su radili 91. živućih svetaca? Malo vjerojatno. Hoće li se pojaviti neki novi, bolji ili drugačiji ljudi na ovom prostoru? Malo vjerojatno. Kruh se peče od brašna i kvasca koji imaš na raspolaganju. A taj kruh, kakav god on bio, moraju jesti svi, jer glad ne pita. Mi u ime prošlosti, nemamo pravo našoj djeci oduzimati budućnost! Ni u Vukovaru, ni u Hrvatskoj! Nama u Vukovaru ne treba ćirilica, treba nam budućnost. Trebaju nam djeca, i srpska i hrvatska. Djeca koja idu zajedno i u vrtiće i u škole. Uče povijest, hrvatski jezik i matematiku iz istih knjiga, uz uvažavanje prava svih manjinskih zajednica na učenje jezika i pisma vlastite nacionalne manjine. Trebaju nam radna mjesta. Treba nam rad i red. Zakoni kojih će se svi pridržavati. Oštre kazne za prekršitelje kojima će svi podlijegati. Javni natječaji koji neće biti namješteni, javna uprava koja će biti na usluzi građanima. U Vukovaru nam treba jako obrazovanje, umjetnost, sport, kultura, glazba. Jednom riječju, treba nam život. Kad vidim sve vas ovdje,  vas iz HNES-a i Stožera, naše sabornike i predstavnike grada …. znam da Bog ima svoje poklisare u zemlji Hrvatskoj. Ufajući se u njega i učeći od Isusa koji nam je svojim primjerom pokazao kako ima smisla trpjeti za dobro svih ljudi, moramo dalje, nikad ne zaboravljajući kako je  Isus  bičem rastjerao trgovce iz hrama, pokazujući kako svatko ima pravo na pravednu obranu! Kao u Vukovaru, gdje  je silina mržnje i rata bila takva da je trebalo braniti pravo na život  pojedinca, zajednice i naroda! Baš kao devedesetih, kada smo to pravo iskoristili, dužni smo ga iskoristiti i sada  protiv govora mržnje, i držim da u tu svrhu moramo govoriti, pa i etički i moralno optuživati i osuđivati…. tražiti prigodnu lustraciju… te poručiti svim političkim čimbenicima, raznim institucijama i ustanovama, predsjedniku Nikoliću… Vukovar je poseban grad, poseban duh, posebno mjesto – Mjesto posebnog pijeteta u kojem mržnja (i govor mržnje) nemaju što tražiti – zaključio je svoj govor Iljkić.