" Jedino je moral na Hrvatskoj strani, sve je ostalo protiv nas. " - Bušić.. možda nekad, ali danas vjerujem ni to. Naročito ne moral, jer Hrvatska proživljava duboku duhovnu krizu i upravo je moral protiv nas. Od svih silnih naroda i nacionalnih država današnje Europe, svoju samostalnu, međunarodno priznatu nacionalnu državu prije Hrvata (koji su to ostvarili 879. godine) imali su samo bugarski, danski i armenski narod. Tako rano u odnosu na druge, mnogo veće europske narode, dobio je priznanje od tadašnjih namjesnika Svetoga Petra na Zemlji, tj od tadašnjih rimskih papa, kao najvažnijega političkog čimbenika (a time i arbitra) tadašnje Europe. Dakle, govorimo o Hrvatima (24000 godina) koji su poslije Baska (40000 godina) po starosti haplotipa genetski najstariji narod Europe. Znaći prešao se jako dug put da bi danas postali roblje ili pak došli u situaciju i mogućnost vlastitog biološkog nestanka. Zašto i tko su te sjene koje nas uporno vuku i odvlače sa danjeg svjetla ? Dakle, ovdje govorimo pok. Zvonku Bušiću i njegovoj, odnosno i našoj Platonovoj pećini koju bih prije svega nazvao balkanskom. Uz to i napomena da Balkan u Hrvatskoj ne predstavlja geografski, nego isključivo kulturološki pojam. Stvari su vrlo jednostavne, samo ih mudraci i mešetari, koji nas žele zbuniti čine kompliciranima. ( Z. B.) Zašto ovakav uvod u sjećanje na pok. Zvonka i zašto u fokusu svega ističem upravo MORAL zaključite sami. Prije toga samo par uvodnih ali bitnih činjenica o Zvonku, koje javnost još uvijek nedovoljno ili uopće ne poznaje. Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac" i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina. Također i supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali, te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu "terorista". Sada se pak vratimo spomenutom moralu. Činjenica da se Z. Bušić odrekao naknade od sto tisuća eura i nije htio ni mirovinu na koju ima pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. "Neću da se ijednom čovjeku u RH koji u meni vidi terorista oduzme i kuna preko poreza.. Vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji su me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac – otkriva Zvonko Bušić." Dakle, deset mjeseci je vodio pravnu bitku kako bi novac za kojeg je smatrao da mu ne pripada vratio društvu. Usporedite to danas sa ovim kriminalcima, pohlepnim polusvijetom, društvenim parazitima i ljudskim sjenama što nas tako uporno vuku prema dnu. Ovome nadodajmo i recimo jedan još manje poznat događaj bijega iz jednog od najčuvanijih zatvora u SAD. Pok. Z. Bušić je iz tog zatvora pobjegao iz ljubavi, ali dišpeta i ponosa. Policija ga nije uhvatila već se on sam predao kako je to unaprijed i isplanirao. Nakon što je proglašen najtraženijim bjeguncem u SAD-u predao se prometnom policajcu koji se smrznuo od straha iako su se sprijateljili čekajući federalnu policiju. U tom zatvoru sada stoji kameno obilježje sa njegovim imenom kojega dolaze posjetit svi policajci sa završene akademije kao pouku da je bijeg moguć i iz najčuvenijeg zatvora u SAD-u. Dišpet, respekt i moral ! Moral jednog nacionalnog romantičara koji ga je otjerao čak u grob, a koji nam danas tako nedostaje.. "Kada umre posljednji hrvatski romantik, neće biti više ni Hrvatske."   Posvećano Z. Bušiću (Željan Jurlin i kaštelanski pravaši)