Intelektualni fijasko Škorinih kritičara

Zaista je nevjerojatno s kojih neznalačkih, čak u akademskom smislu sramotnih polazišta djeluje većina osporavatelja Miroslava Škore. S izuzetkom Mate Palića i ministra Milana Kujundžića, koji očito Ustav ne smatraju svetom kravom. Počevši od realno priznatog ustavnoznanca Smerdela, do mlađahnog Daria Čepe s Pravnog fakulteta u Zagrebu, pri čemu Grbine i Šeksove ne treba ni spominjati kao neposredne čuvare poretka, sjevaju blamaže kao da se blamatori natječu sa zalogom golog života, tko će ispasti veća neznalica. Evo što kaže docent Dario Čepo: "Svako pozivanje na narod treba upaliti sve moguće alarme. Narod nije jedinstveni organizam koji misli i djeluje jednako.¸Ako govorite da ćete biti predstavnik naroda to znači da svi mi koji smo dio tog naroda trebamo razmišljati na isti način, a ako to ne činimo onda smo antihrvati, odnarođeni, treba nas se maknut... To su najobičnije floskule, koje netko poput Miroslava Škore vadi kao najjednostavniji način da zagolica maštu onih koji samo površno prate politiku". Prvo, očito Čepo kategoriju "narod" promišlja i vidi kao fizički zbroj nekog broja ljudi koji su se slučajno i egzistencijalno našli na prostoru nekakve jurisdikcije. Upravo "narod" i jest ono što je jedinstveno i integrativno u povijesnom, a ne banalnom fizičkom smislu. Hrvati su narod jer imaju nekoliko temeljnih identifikacijskih jedinstvenosti na temelju kojih se razvija minimum, gotovo u potpunosti identičnih zajedničkih interesa, koji ih i čine relevantnom, stvarnom i autentičnom zajednicom, a ne bilo kakvom skupinom ljudi. Ta jedinstvena obilježja ne spriječavaju, nego potiču osobnost svakog pripadnika zajednice. Drugo, Republika Hrvatska nije institucija koja vodi računa o bilo kojih 7 milijuna pojedinaca, nego o točno određenoj zajednici kojoj po svojim povijesnim, kulturološkim, sociološkim i identitetskim obilježjima tih 7 milijuna ljudi pripada, a ne pripadaju zajednici Rusa, Nigerijaca, Egipćana ili Francuza. Republika Hrvatska je država hrvatskog naroda i njena svrha, povijesna potrebnost i funkcija je ostvariti opstanak, zaštitu, unaprijeđenje i s tim u svezi minimum zajedničkih interesa pripadnika te narodne zajednice. Država ne može biti, niti smije biti jamac ostvarivanja svih pojedinačnih interesa 7 milijuna pripadnika hrvatskog naroda, jer bi u tom slučaju ili morala posegnuti za nasiljem pa unificirati osobne interese i spriječiti razvoj sloboda, ili bi bila nemoguća zbog posve logične goleme disperzije milijardi ciljeva tih ljudi. U takvim okolnostima bila bi nemoguća i obitelj, bila bi nemoguća znanstvena disciplina kojom se Čepo bavi. U tom pogledu nužno je postaviti pitanje Čepi i sličnima, što oni s ovakvim porukama preferiraju - diktaturu ili nepotrebnost države? Ništa drugo ne proizilazi iz ovakve Čepine poruke, a s obzirom na frekvenciju kritika i zajednička, javno prepoznata obilježja njihovih nositelja, više je nego očita opravdana sumnja da svi ti "kritičari" ili misle da je hrvatska država nebitna i nepotrebna, ili da je samo njihova prćija. Treće, svi razumni i ozbiljni ljudi koji se kandidiraju za obavljanje posla predsjednika Republike, moraju polaziti od toga da je ono što oni predstavljaju te ono što nude pripadnicima hrvatskog naroda, izraz većinskih i zajedničkih potreba tog naroda. Bili bi idioti ili nenormalni da ne polaze od toga i od polazišta da su upravo oni istinski predstavnici naroda. Samo je veći idiotizam od toga, osporavati to. Četvrto, Čepo ne zna ili namjerno prostituira svoje akademsko zvanje, time i zajednicu koja ga financira u dobroj vjeri očekujući od njega rješenja društvenih enigmi, kao što od automehaničara očekuje popravak auta i isključivo ih plaća za uspješno obavljene poslove da bez gore navedenih premisa nije moguće ljudsko društvo. Čak i zvjerinji čopori imaju minimum čvrstih pravila na kojima se ostvaruje zajedništvo. Čepo ne shvaća da nije moguće ostvariti društvenost na razlikama, nego na zajedničkim ili pripadnosnim obilježjima. Tako nije moguće ni ostvariti pravo na drugačije mišljenje bez svijesti o temeljima identiteta i pripadnosti. Konačno, kada već ima potrebu i volju javno govoriti i iznositi svoje mišljenje, neka to onda stvarno bude mišljenje, a ne naučeni egzistencijalni refleks. Ovako, uskačući u vlak kritika Škore, samo blamira, s jedne strane pojam kritike, s druge znanstveno nastavno zvanje ispred imena srozavajući akademski standard na primitivnu razinu najbanalnijeg pernarizma. Marko Ljubić