ISTAMBULSKA KONVENCIJA VAM PLEMENITO ZVUČI??? PROČITAJTE PONEŠTO O TOMU

Člankom 50. definiran je žurni odgovore na sve oblike nasilja, a samo nasilje je – sve. U RH to praktično znači udaljenje “nasilnika“ od “žrtve“. U medijima se zadnjih tjedana pojavljuju izjave o ideji ratificiranja istambulske konvencije. Čak unatoč činjenici da je u predizbornoj kampanji decidirano izneseno da ista neće biti ratificirana! Svrha istambulske Konvencije je, kako je navedeno u samom tekstu Konvencije, zaštititi žene od svih oblika nasilja i suzbijanje svih oblika diskriminacije žena. Dobro. Slažem se. Međutim, već u preambuli Konvencije u samu bit je ugrađen trojanski konj! Nasilnik je, po njoj, isključivo osoba rodno definirana kao ne-žena (“rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce), dakle, isključivo muškarac! I, već u samom početku postoji najmanje viševrsna  diskriminacija čime je Konvencija u direktnoj suprotnosti sa hrvatskim Zakonom o suzbijanju diskriminacije! Naime, ne samo da je po defaultu zlostavljač isključivo muškog roda, čime se već sve muškarce u usporedivoj situaciji dovodi u neravnopravan položaj temeljem spola, nego se diskriminira i cijelu populaciju lezbijki koje trpe zlostavljanje od svojih partnerica koje su – žene. Dakle, njih se štiti od “muškog“, ali ne i od “ženskog“ nasilja! Iako uopće nisu u ikojoj vrsti partnerske veze sa muškarcem. Iz toga se iščitava konvencijski stav da je prihvatljivo ako nasilje nad ženom provodi druga žena, što je nedopustivo! K tomu, širokim i nejasnim definicijama može se zaključiti da Konvencija proturječi sama sebi jer iako u članku 3. Konvencije “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” definira kao nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, u tekstu deklaracije se svaki postupak koji žena doživi kao negativan definira rodnim nasiljem! Takvim definiranjem, nasiljem se može smatrati – sve! Ako žena napravi minus na računu muškarca, te joj on zbog toga prigovara (radi čega se ona osjeća loše), takav postupak može se, po smislu Konvencije, definirati nasilničkim ponašanjem! Iz čl. 48. proizlazi da čak ni takvo “(psihološko) nasilje“ ne može biti razriješeno dogovorom! Člankom 50. definiran je  žurni odgovore na sve oblike nasilja, a samo nasilje je – sve. U RH to praktično znači udaljenje “nasilnika“ od “žrtve“. Pri čemu “žrtva“ određuje u praksi radi li se tu o nasilju ili ne. To ovisi o doživljaju i reakciji žrtve (žene) na određeni postupak. Dakle, kako joj odgovara! Budući se postupak hitnog udaljavanja počinitelja iz mjesta prebivališta žrtve provodi bez odlaganja, dakle odmah, potpuno je hipotetički moguće, po Konvencijskim odredbama, provesti deložaciju muškarca iz njegovog osobnog vlasništva ako u njegovoj kući živi i žena koja mu je “ispeglala“ karticu! Čime se krše ustavom regulirana prava (vlasništvo). U tekstu se definiraju brojne obaveze država-potpisnica. Postavlja se pitanje od kojih sredstava bi se sve te silne obaveze poput prevencije, edukacije ili redovnog izvješćivanja javnosti imale plaćati ako ne iz državnog proračuna? Tu bi se lako moglo raditi o obavezama ukupnih iznosa više milijardi eura godišnje, pri čemu je potpuno nejasno tko bi to prikupljao podatke, na koji način bi ih prikupljao, kako bi se i gdje obrađivali itd. Članak 17. decidirano regulira sudjelovanje privatnog sektora i medija u provođenju konvencijskih odredbi. No, privatni sektor i mediji za osnovni cilj postojanja imaju profit. I laiku je jasno da bi država iz proračuna imala plaćati privatnom sektoru nešto što u ovom trenutku nema nikakvu obavezu niti ju mora imati. O kolikim se tu iznosima radi, u ovom trenutku nitko ne može znati. Time se, zasad hipotetski, mogu pojaviti brojne tužbe sa odštetnim zahtjevima prema državi radi neprovođenja Konvencije! Članak 55. je posebice orwellovski nakaradan! Žrtva čak ne mora niti prijaviti nasilnika, to može učiniti bilo tko, a da muškarac bude penaliziran kao zlostavljač u žurnom postupku, a bez ikakvih realnih materijalnih dokaza! U slučaju povlačenja prijave, postupak se i dalje vodi! Upravo ako žrtva izjavi da nije bilo nasilja! Unatoč osnovnom postulatu da je svatko nevin dok se ne dokaže da je kriv! Članak 61. je također protivan nacionalnim zakonskim postulatima. Budući je po Konvenciji rodno nasilje sve što žena osjeća kao nasilje, država potpisnica imala bi joj, zbog toga što je žena, dati azil! No, muškarcu ne mora dati azil jer je muškarac jer po konvencijskim odredbama muškarac i ne može biti žrtvom rodnog nasilja! Slična stvar je i u primjeru čl. 63.! Time se člankom država potpisnica u biti obavezuje dati azil baš svakoj ženi za koju ima razumnih osnova vjerovati da je neka osoba izložena neposrednom riziku seksualnog nasilja, uključujući silovanje, prisilnog braka, obrezivanja ili prisilnog pobačaja ili sterilizacije. A osnove se procjenjuju na osnovi informacija koje država ima na raspolaganju! Tko bi to proslijeđivao informacije? Sama žrtva? Time bi se moglo dogoditi slično kao i u španjolskom zapaterovskom obratu! Bilo je dovoljno da azilant izjavi da je homoseksualac i da je radi toga ugrožen u domicilnoj zemlji, pa da mu bude odobren azil. A, kako je (i ovom Konvencijom u čl. 54 “na mala vrata progurana“ praktična zabrana provođenja ikakvog ispitnog postupka radi utvrđenja činjeničnog stanja nakon što žena izjavi da je žrtva, budući da ju po odredbama Konvencije automatski pripadaju prava žrtve, a što uključuje i ispitivanje. Hipotetski, potpuno je primjerice moguće po konvencijskim odredbama da žena koja se u Somaliji bavila seksualnim sakaćenjem djevojčica ili njihovim podvođenjem, u RH izjavi  da postoji opasnost da bude prisilno udana i samim time dobije azil. Naravno da žene trebaju biti zaštićene od takvih postupaka. Ali, ne može RH preuzeti obavezu davati azil svakoj takvoj ženi  jer se tu, nažalost, radi o milijunima, a ako se procjena razumne osnove provodi po definicijama Konvencije, možda i o milijaradama žena! Pritom je vrlo bitno da u praksi, u svim islamskim zemljama Afrike, seksualno sakaćenje djevojčica, koje je neupitno čin zlostavljanja, provode – žene! Ne postoji nijedan muškarac nigdje u tim zemljama koji bi obavljao obrezivanje žena! To je izričito zabranjeno u tim društvima; radi toga muškarac ostaje bez glave! No, po odredbama iste Konvencije koja deklarativno penalizira sve izvršitelje kako sakaćenja tako i drugih negativnih postupaka, obrezavateljicu ne definira počiniteljem nasilja jer je – ženskog roda i samim time nema niti po konvencijskim odredbama može imati osobine izvršitelja nasilja. Iako to de facto jest. Odredbe istambulske Konvencije u bitnomu su u suprotnosti sa Ustavom RH, kao i brojnim drugim nacionalnim zakonima,  čime je cijela konvencija protuustavna i samim time NITKO ju nema pravo ratificirati u ime RH bez prethodne izmjene Ustava!