Gazda nam se, eto, vratio, nakon nekoliko dana remetinečkog čučavca prvo je skoknuo svojem omiljenom frizeru, skinuo ratničku frizuru à la Petar Stipetić i vratio se u “normalu” svojeg dvorca iznad smoga metropole. Kondiciju je očito održavao, jer pred TV kamerama još može potrčati poput moslavačkog jelena u bijegu od lovca u helikopteru. Svoj prvi cilj je ostvario – izbjeći zatvor i braniti se sa slobode. Naravno, DORH ne bi bio DORH da još jednom nije demonstrirao svoju moć zadržavši ga nekoliko dana u teško opravdanom pritvoru, no, gazda očito i dalje ima jake netjake i kumove, te nije bilo problema skupiti milijun eura za jamčevinu. Odvjetnici pak vele da nije bilo lako – skupljali su taj milijunčić “čak” tri ili pet dana, piše Ivan Hrstić / Večernji list No, vuk frizuru mijenja, ali ćud nikada. Iako više ne mora pred kamerama glumatati kao Matan pred Dektivom, nešto je nagnalo cvjećara na bacanje još jedne dimne bombe: Ja sam tu da dignem Hrvatsku na noge! Osvojit ću vlast i pokrenuti Hrvatsku. Idem na izbore! “Fijuču krvavi bičevi bijesa… budale pune tamnice, a pametni ludnice”, pjevušio bi Raosov Matan. Čekamo još da nakon gazde Todorića kandidaturu najave ćaća Sanader i veliki bijeli lovac Vidošević. A možda nastupe i zajedničkim snagama. Uz još nekoliko takvih povratnika s remetinečkim pedigreom, Hrvatskoj je budućnost svakako zajamčena. Uostalom, kakav je to šef države koji nikad nije bio u zatvoru? A ako i nije, ne znači da neće. No, ne moraš biti kriminalac da bi nanio štetu hrvatskim interesima. Kad bismo je mogli gledati samo kao tehnomenadžera, mogli bismo reći da je Martina Dalić s Agrokorom obavila odličan posao i na koncu bi osobno zaslužila i višemilijunski bonus. Ključni ciljevi uspješno su ostvareni. Koliko god Lex Agrokor bio loše napisan, mjera svega je da je on dovoljno dobro napisan da ga uvaže sudovi u Londonu i New Yorku. Da nije, ne bi se Sberbank tek tako vratio u igru, niti bi Todorić bio tako lako izručen. No, kao političarka i potpredsjednica vlade, Martina Dalić je posrnula ne toliko time što je zakon pisan u tajnosti u njenom zatvorenom kružoku, to bi lako prošlo, koliko zbog toga što je tom istom kružoku poskrivećki omogućila da svoje usluge naplate savjetničkim ugovorima u Agrokoru. “Gospodine Hrstić, jeste li vidjeli da sam i vas citirala u knjizi”, pitala me tako neki dan bivša ministarica Dalić. Naravno, vidio sam. U redu je što je citirala moju kolumnu u kojoj ističem da vlada ne može, kao što su neki tada zagovarali, pustiti da deseci tisuća radnih mjesta dođu u pitanje, da ne treba spašavati Todorića, ali da mora spašavati Agrokor. No, citirajući crnohumorni vic o hrvatskom zeki i ruskom medi, ja sam naglasio da zeko, bio to Todorić ili Plenković, mora s tim medom i razgovarati, dogovoriti deal, a ne čekati da mu padne u šape. U vicu, medo ima listu za odstrel, od njega bježe vuk i lisica, ali im medo ipak dođe glave. Zeko pak skupi hrabrosti, dođe medi, pita ga može li on njega skinuti s liste te dobije – neočekivani odgovor: “Može!” Poanta je, dakle, da je dio problema bio u sukobu na relaciji Zagreb-Moskva te da se diplomacijom svakako mogao ublažiti. Martina Dalić na to nabacuje da je njezina “poanta bila potpuno suprotna – izbjeći bilo kakav deal s bilo kime”. Naravno, i najpovršnijem promatraču je jasno da je “poanta procesa koji su se odvijali u vladi” bila deal za dealom, te da to nije bio nikakav slom nego orgazmički klimaks ortačkog kapitalizma. A što imamo na koncu? Ruske državne banke za slabo osigurana potraživanja od 1,4 milijarde eura dobivaju gotovo polovicu vlasništva nad najvećom kompanijom u regiji, s koncesijama.
 Da ne govorimo da je medo zatim nategnuo hrvatskog zeku gdje god je stigao – nema tog hrvatskog “sistemskog rizika” u posljednje dvije godine u kojem otkriveno ili prikriveno ruski državni kapital nije iskazao svoje interese, od Agrokora preko Ine, Petrokemije, LNG-a… do Uljanika. Premijer Plenković je uludo izgubio dobar dio energije koje je mogao korisnije upotrijebiti za stvarno rješavanje nagomilanih problema.
 Ja neću tako lako zaboraviti što sam bivao prisiljen s mikrofonom u ruci fizički prepriječiti put potpredsjednici Vlade, vikati za njom dok ona bježi poput tata: “Gospođo Dalić, tko je pisao lex Agrokor?!?” No, to je manji problem, jer pokazuje se da gotovo ništa nismo naučili na iskustvu Agrokora. Jer da jesmo, ne bi nam se odmah zatim dogodio Uljanik, koji je u jednoj godini ortački progutao dva Pelješka mosta. Da je hrvatski porezni obveznik tih 4-5 milijardi kuna umjesto bacanja u Uljanik zarolao u roll-upu za Agrokor, sad bi barem imao nešto u rukama – i realno očekivanje da se na tome jednom može i zaraditi. Ivan Hrstić / Večernji list