Hrvatskom diplomacijom kao da upravljaju dva sijamska blizanca spojena leđima koji se nikad ne mogu dogovoriti tko će i kada povući na koju stranu. Nevjerojatno, ali predsjednica u goste poziva ruskog predsjednika Putina u trenutku dok premijer sa zapadnim saveznicima dogovara otkazivanje gostoprimstva ruskim diplomatima! To jutro Plenković kaže da je upravo čuo tu vijest o njezinoj pozivnici Putinu, a na pitanje je li o tome s njom razgovarao, neodređeno odgovara: “Vidjeli smo se sinoć”.
O čemu li oni onda razgovaraju? Nemam nikakvih simpatija prema Putinu i mislim da je Plenković itekako imao pravo izraziti stav i podržati Ukrajinu, jer Hrvati bi bili zadnji licemjeri kad ne bi podržali narod koji se suočava s užasom s kakvim smo se mi nosili prije četvrt stoljeća. No, ako bih izbacivao ruske diplomate, onda bih to prije svega napravio zbog njihove uloge u destabilizaciji Hrvatske, a ne zbog nekog još nerazjašnjenog zločina u Velikoj Britaniji. Pogotovo ne bih istovremeno licemjerno zvao Putina, jer kad bismo imali dokaza da je on odgovoran za taj zločin, onda gostoprimstvo ne bi smjelo ni dolaziti u obzir. No, teško je zaboraviti kako je baby-face Tony Blair opravdavajući invaziju na Irak uvjeravao svijet da Sadam ima kemijsko oružje, pa ni ovo danas ne bi smjelo proći bez pravih dokaza. K tome, iskrenije izgledalo da se Teresa May odrekla barem poneke kopjejke od silnih ruskih milijardi koje se slijevaju prema londonskom Cityju – tad bi možda bilo jasnije da se i mi moramo solidarizirati s njima. Nema dvojbe o čemu se zapravo radi – cinična realnost da smo kao poslovični mali Mujo morali i još jednom demonstrirati gdje zapravo pripadamo. No, to je s druge strane jasna poruka Rusima da već jednom shvate da je Hrvatska članica EU i NATO-a te da se ostave svojih geostrateških igrarija i pokušaja da preko leđa Hrvatske nepozvani narišu nove granice neke energetske ili bilo koje druge Jalte. Na sličan način zapravo uopće nije bilo pitanje koji borbeni avion će vlada odabrati. Zapravo je moglo samo biti pitanje hoće li biti novi ili rabljeni F-16. Šveđani, džaba ste nekoliko godina krečili po hrvatskim medijima, trošeći milijune eura ispred i iza kulisa. Da, možda nije fer, ali kocka je unaprijed namještena: jednostavno, Hrvatska ne želi Švedsku kao strateškog partnera u gradnji ratnog zrakoplovstva ili bilo čega drugog što ima veze s obranom. Jasno je da su partneri unaprijed odabrani – SAD i Izrael, te da se pri tome cilja na suradnju s točno određenim proizvođačima vojne opreme. Hoće li se netko pri tom netko i privatno okoristiti? Ako možda hoće, teško da će to uspjeti sakriti. Natječaj je bio za kruške i banane, nema dvojbe, ponuda za nove avione se tražila samo kako bi se lakše opravdao trošak za stare. Pa uspjelo se, evo sad i oni koji su govorili da nam avioni ne trebaju, tvrde da Hrvatska nije dovoljno bogata da kupuje jeftino pa nariču za dvostruko skupljim Gripenima. No, ovo nije pitanje koji avion je ubojitiji ili isplativiji. Jamstvo izraelske države Hrvatskoj zasigurno vrijedi daleko više od jamstva jedne švedske kompanije. Švedska država nije htjela čvrsto stati niti iza ove mirnodopske isporuke, a možemo pretpostaviti kako bi se postavio neki budući Carl Bildt u slučaju da ti avioni Hrvatskoj doista zatrebaju za nešto više od aeromitinga. Švedska jednostavno nije država s kojom se može računati u slučaju da bilo što zagusti, u to smo se već imali prilike uvjeriti. Nategnuti izračuni kako su skupi švedski avioni dugoročno jeftiniji tako su posve izlišni, sve kad bi i bili točni. I opet, cinična realnost je da, kao i svaka vlada, tako ni ova ne razmišlja o trošku tijekom 30 godina, već tijekom ovog ili eventualnog još jednog mandata, ako ga bude. Nitko ne želi za 30 godina letjeti na ovim F-16, a još manje želi na Gripenima. Ta tko ozbiljan može računati da će kupiti samo 12 aviona i biti miran sljedećih 30 godina živeći u iluziji da ima ratno zrakoplovstvo?! Djetinjarije, jer i jedan drugi avion će za najviše 15 godina trebati zamjenu ili dopunu. Naime, pod uvjetom da stvarno želi ratno zrakoplovstvo, Hrvatska već sad mora razmišljati o nabavci najmanje još jedne eskadrile, a najlakše je onda sada kupiti jeftine, ali ubojite izraelske F-16 te stvori sigurnu osnovicu za nadogradnju. Birali smo zapravo tranzicijski zrakoplov koji treba poslužiti do nekih sretnijih vremena kad će biti daleko više novca. Naravno, to vrijeme možda nikad ne dođe, ali svaka država mora planirati ozbiljni gospodarski rast koji će nam omogućiti da to platimo. A ako ne bude tog rasta, neće nam trebati ni ratno zrakoplovstvo, jer nas ionako u Hrvatskoj – više neće biti. Ivan Hrstić / Večernji list