IVO LUČIĆ: Vučić opet sije sjeme zla koje u budućnosti ponovno može ‘dati ploda’.

Nije rat fudbalska utakmica pa da završi neriješeno – izjavio je svojevremeno ratni trebinjski gradonačelnik, reagirajući na jedan od brojnih mirovnih sporazuma koji su se u to vrijeme nudili i sklapali. Doista nije. Domovinski rat završen je ostvarenjem svih, ili gotovo svih, političkih i ratnih ciljeva koje je imala Republika Hrvatska i porazom politike koju je vodila Republika Srbija zajedno sa Srbima u Hrvatskoj i BiH. Njihovi ratni ciljevi neslavno su propali, izuzev stvaranja, preživljavanja i diplomatskog očuvanja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Zato ovoga 5. kolovoza, kao i svake godine u protekla više od dva desetljeća, pobjednici slave Dan pobjede, a poraženi tuguju i žale zbog poraza. Slavlje ponekad može prijeći i u euforiju, ali to je uglavnom sporadično i kratkotrajno, djelomično pokvari atmosferu, ali ne ostavlja ozbiljnije posljedice na slavljenike. Istovremeno, na drugoj strani, tuga, ako potraje, može prijeći u frustraciju i depresiju koja često ima ozbiljne posljedice. Ona najozbiljnija manifestira se kao gubljenje veze s realnošću i bijeg u imaginarni svijet. Pacijent, u ovom slučaju srpska politička elita, bježi od stvarnosti, potiče samosažaljenje i osjećaj nedužnosti, potiskuje poraz i pozicionira se odnosno fiksira u neko drugo vrijeme, u neki drugi rat, u kojem su, barem tako vjeruju, oni pobijedili. U tom nadrealnom košmaru pomiješaju se pobjede i porazi, žrtve i zločinci, vojvode i komesari, kokarde i zvijezde, događaji, godine i osobe. Na pitanje o srpskim zločinima u Vukovaru, Srebrenici ili Vučitrnu oni odgovaraju pričom o ustaškim zločinima i srpskim stradanjima u Jasenovcu, kao da pitanja nije ni bilo i kao da se tamo negdje nikada ništa nije ni dogodilo, piše Ivo Lučić za novi Globus.  

Jednako tako, kao u bunilu, izvan vremena i konteksta, srpski političari, aktivisti i novinari govore o “progonu Srba iz Hrvatske” u kolovozu 1995. i “srpskim nevinim žrtvama”, a da ni jednom riječju, ni slučajno, ne kažu zašto su ti ljudi “prognani”, odnosno stradali. Samo se rijetki usude usporediti kolonu izbjeglica koji su na traktorima u ljeto 1995. napuštali Hrvatsku s kolonom vojnika JNA i srpskih dragovoljaca što su na tenkovima u ljeto i jesen 1991. uz svečani ispraćaj u Hrvatsku dolazili. Čak ni oni koji u kontekstu uzročno-posljedičnih veza vole reći kako ne bi bilo 1945. da nije bilo 1941. izbjegavaju po istoj toj logici zaključiti kako ne bi bilo ni 1995. da nije bilo 1991. Zato je za svaku racionalnu i suvislu analizu neophodno uzeti u obzir temeljne činjenice. Nakon tko zna kojeg ustanka u Srbu i “balvan” revolucije, s četvrtine teritorija Republike Hrvatske, okupiranog od JNA i srpske paravojske, prognano je oko 200.000 Hrvata i pripadnika nacionalnih manjina. Progonu je prethodio niz zločina nad Hrvatima: u Borovu Selu, Dalju, Tovarniku, Škabrnji, Voćinu, Vukovaru, Dubrovniku, Zadru, Slavonskom Brodu (u kojem je ubijeno 29 od preko 300 hrvatske djece) i u drugim mjestima diljem Hrvatske. U Domovinskom ratu poginulo je oko 14.000 Hrvata odnosno građana Republike Hrvatske na hrvatskoj strani i oko 6000 uglavnom Srba na srpskoj strani. Ranjeno je više od 30.000 hrvatskih građana od čega preko 1000 djece. Do sada su otkrivene 143 masovne grobnice, a Republika Hrvatska još traga za oko 1000 nestalih svojih građana. Srpski pobunjenici podržani od Srbije i JNA prouzročili su osim masovnih ljudskih stradanja i izravnu materijalnu štetu koju državni zavod za statistiku procjenjuje u desecima milijardi dolara. Kakva je bila politika koja je dovela do tih stradanja i kako sve te žrtve racionalno objasniti i razumjeti!? Nema sumnje da je znatan dio Hrvata želio svoju nacionalnu državu, dio ih je bio i protujugoslavenski i protusrpski raspoložen, o političkoj emigraciji i nekim vanjskim utjecajima ne treba puno ni govoriti. Ipak, sve bi to ostalo na razini pustih želja da srpska politička elita, odmah poslije smrti Josipa Broza Tita nije krenula u “jačanje federacije” odnosno rušenje Jugoslavije. Ili će federacija postati “funkcionalna” i biti pod čvrstim i zagarantiranim srpskim utjecajem ili će se za Srbe u Jugoslaviji tražiti drugo rješenje, a ono ne isključuje bitke, pa ni one oružane, govorio je Slobodan Milošević. Upravo se on nametnuo kao “izvođač radova”, kao osoba koja će povesti srpski nacionalni pokret i ostvariti već odavno postavljene ciljeve. Ustav SFRJ iz 1974. nije dopuštao nametanje rješenja. Promjene su se mogle postići samo konsenzusom, a njega nije bilo. Kakva god bila, republička komunistička vodstva nisu bila spremna kapitulirati pred srbijanskim zahtjevima, svakako ne ono slovensko, pa ni hrvatsko. Svejedno je li to bilo zbog njihova čvrstog jugoslavenstva koje se dokazivalo obranom Ustava i tekovina AVNOJ-a, zbog kakvog takvog nacionalnog osjećaja ili straha od gubitka legitimiteta i vlasti. Tamo gdje je to bilo moguće, na Kosovu, u Vojvodini i Crnoj Gori uslijedila su rušenja vodstava. Balvan revoluciji prethodila je “jogurt revolucija” koju su predvodili profesionalni mitingaši, opskrbljeni topčiderskim dinarima, transparantima i parolama te burekom i jogurtom koji je često završavao na zidovima “omraženih” institucija koje su opsjedali. Miloševićeva izjava kako će se sistem mijenjati “institucionalno ili vaninstitucionalno”, što je, zapravo, značilo milom ili silom, bila je prava najava rata prije svih onih puno poznatijih prijetnji. Usporedo sa službenom politikom SK Srbije jačala je i tamošnja tzv. građanska, a u stvari nacionalistička struktura. Mitinge “ugroženih Srba s Kosova” i “gladnih radnika” iz Rakovice i drugih socijalističkomastodontskih tvornica pratile su manifestacije u organizaciji Srpske pravoslavne crkve, od karavane s “moštima kneza Lazara” do otvaranja jama i iskapanja kostiju “srpskih mučenika” iz rata za koji se već mislilo da je završio. Pjevalo se kako će Srbija, koja je tri puta ratovala, opet u rat, “ako bude sreće”, i eto posrećilo im se. Komunizam je bio u krizi, tražila se alternativa, oživjele su uspomene na “drugi antifašistički pokret”, “prve gerilce u Europi” ili, jednostavnije rečeno, na četnički pokret i “čiča Dražu”. Brzo se i taj pokret raskolio na skupine okupljene oko dvojice vojvoda, Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja. Ovaj drugi izgledao je i nastupao luđe, valjda je zato okupio više pristaša i pobijedio u četničkom nadmetanju. Usred rata pristupio mu je i tada mlađahni Aleksandar Vučić, koji je nakon sljedećeg stranačkog raskola otišao s vojvodom Tomom Nikolićem. Po svemu sudeći, Vučić nije omirisao baruta. Nema slika sa šubarom i redenicima preko junačkih prsiju. Ostalo je zabilježeno tek da je druge huškao u rat, hrabrio ih i obećavao im Veliku Srbiju. Tako je govorio i 20. ožujka 1995. u Glini, kamo je došao kao pratnja Vojislavu Šešelju. Obećao je “braći Srbima i sestrama Srpkinjama, junačkom narodu srpske Banije, srpske Gline” da “nikada više ovde ustaška vlast odnosno zločinački režim Franje Tuđmana neće da dođe”. “Nikada Glina, Banija i Republika Srpska Krajina neće biti Hrvatska, te će (ako pobede srpski radikali) živeti u Velikoj Srbiji.” Junačio se i zaklinjao Vučić prepunoj dvorani oduševljenih posjetitelja. Četiri i po mjeseca kasnije, u kolovozu, u Glini se predao čitav srpski korpus. Republike Srpske Krajine više nije bilo, kao ni Srba u Glini i na Baniji. Umjesto Velike Srbije nastupila je velika nevolja, poraz i izbjeglištvo. Vučić je “zaboravio” na dano obećanje, javno se odriče tog govora i tvrdi da nikada nije govorio o Velikoj Srbiji te da nikada nije bio četnik, ni on ni itko njegov. To mu mogu posvjedočiti i vojvode Šešelj i Nikolić. Nastavio je u istom šovinističkom stilu i s istom mržnjom govoriti o hrvatskoj državi, narodu i vlasti te se u istom stilu razmetati obećanjima. Posljednjih godina, obično početkom kolovoza, redovito obećava “braći Srbima i sestrama Srpkinjama, da nikada više neće biti Oluje”. Kako će je biti kada u Hrvatskoj među Srbima više nema ni volje ni snage za novu pobunu, a za to i on ima barem dio zasluga. Istina, Vučić ovakvim nastupima sije sjeme zla koje u budućnosti, u promijenjenim okolnostima, ponovno može dati ploda, pitanje je samo tko će te plodove požeti. Tvrdnja i “zakletva” da će “svi Srbi živjeti u jednoj državi” u velikoj se mjeri ostvarila, osim što žive u dvije Republici Srbiji i Republici Srpskoj. Vučić, Vulin, Dačić, i brojni drugi srbijanski dužnosnici ne dopuštaju, nakon svega, Srbima u Hrvatskoj živjeti u miru, raditi i graditi život i suživot. Njih žrtvuju za unutarnje dnevnopolitičke interese u Srbiji, gdje antihrvatska histerija i radikalna radikalska retorika donosi glasove i osigurava vlast. Vučić je prošli tjedan u Bačkoj Palanci baš onako palanački usporedio Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana s Hitlerom. Kada bismo uzvraćali na isti način, mogli bismo, zapravo, s punim pravom usporediti Vučića s Hitlerom. Politika mržnje, provokacije i sotoniziranja cijelih naroda, kao i nasilnog stvaranja etnički čiste Velike Srbije u osnovi je bliska politici Trećega Reicha. Za razliku od Hitlera i Vučića, Tuđman je Srbima nudio široku autonomiju i sva manjinska i ljudska prava, ali su njihovi politički lideri, među koje svakako spada i Vučić, odbijali svaku pomisao o opstanku hrvatske države i životu Srba u njoj. Što li o životu u Hrvatskoj danas misle predstavnici Srba u Hrvatskoj dok stoje tik uz Vučića i slušaju monstruozne uvrede upućene “svojoj državi”? Vučić i njegova huliganska družina ne propuštaju priliku uvrijediti Hrvatsku, za što uglavnom koriste ofucane propagandne fraze o “ustaštvu” iz agitpropovskog arsenala propalog režima. Jedino je način upotrebe nešto drukčiji. Nekada su srbijanski propagandisti o tome govorili ozbiljnim tonom, mješavinom osude i prijetnje, svjesni da govore laži, ali s jasnim političkim ciljem. Ovi danas govore kao u transu, bez smisla i bez cilja, kao da moraju, kao da vjeruju i druge žele uvjeriti u ono što govore, a ne znaju što će s tim. Frustriran ratnim porazom, a možda i spoznajom da u Glini, gdje je on nekada guslio o Velikoj Srbiji, danas Marko Perković Thompson pjeva o Čavoglavama, izbljuvao je Vučić nove uvrede. Usporedio je Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, a Srbe u Hrvatskoj sa Židovima. Zloupotreba Židova i njihovo beskrupulozno uvlačenje u hrvatsko-srpske sukobe i prijepore stara je srpska taktika. U ljeto 1991. njihova je agentura minirala židovsko groblje i općinu u Zagrebu ne bi li kompromitirala hrvatske vlasti i prikazala ih antisemitima i fašistima. Hrvatska policija ih je otkrila i plan je propao. Ali, to je bila 1991., kada Hrvatska nije imala diplomaciju, dok ju je ona jugoslavenska tada, kao i desetljećima ranije, klevetala. Pokušavati danas podvaliti Hrvatskoj antisemitizam može još samo Aleksandar Vučić ili netko njemu sličan, netko tko nema puno veze sa stvarnošću. Pogotovu na dan kada izraelski ratni zrakoplovi, izraelski piloti i časnici, zajedno s hrvatskima i američkima, sudjeluju u proslavi 23-godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja. Ne, rat doista nije nogometna utakmica, nije završio neriješeno. Hrvatska je pobijedila i nema pravo na iracionalnost, jer pobjeda obvezuje. Ivo Lučić/GLOBUS/Kamenjar