Iz hermafroditske veze Istanbula i Marakeša može se izroditi jedino čudovište koje će do kraja pokopati europsku i zapadnu civilizaciju. I za to nam ne će biti kriv nitko Drugi. Bit ćemo krivi sami jer smo sami odbacivanjem kršćanstva, kao kamena temeljca zapadnog identiteta (uz grčko-rimsku kulturu) i prijezirom prema vlastitoj kulturi i tradiciji (u povijesti neviđena samomržnja) izvršili kolektivno samoubojstvo ili smo u najboljem slučaju u procesu samoubijanja Godina iza nas trebala je biti godina velikih reformi Europske unije. Čekalo se je formiranje vlade u Njemačkoj kako bi osovina Berlin-Pariz krenula u taj pothvat. Reformski zahvati trebali su odgovoriti na brojne probleme s kojima EU suočava, a od kojih treba izdvojiti sljedeće: zasićenost novim proširenjima, nepostojanje konsenzusa o migrantskoj krizi i zaštiti vanjskih granica EU-a, prijepori o energetskoj politici (njemačko podupiranje Sjevernog toka 2), sporo donošenje ključnih odluka i još sporija njihova implementacija, različite vizije budućnosti Unije (europska superdržava ili EU kao zajednica suverenih naroda i država). U mainstream medijima mogli smo početkom 2018. slušati velike najave o produbljivanju monetarne i gospodarske unije, o uspostavi ministra financija eurozone i formiranju zajedničkog proračuna, a govorilo se i o kreiranju europske azilantske politike kao i zajedničke vanjske politike i zajedničke vojske. Agenda "još više Europe", koja u perspektivi želi stvoriti "Sjedinjenje Europske Države", bila je u korijenu najavljenih reformi. Godina velikih iskušenja za europski politički tzv. mainstream Godinu dana kasnije Angela Merkel je od najmoćnije čelnice EU-a postala bivša čelnica CDU-a, a kroz koju godinu bit će i bivša kancelarka. "Politika otvorenih vrata" Merkel je politički došla glave, a protuimigrantska stranka AfD druga je po snazi u Njemačkoj. U boljoj situaciji nije ni Macron kojemu je potpora tijekom godine kontinuirano opadala, a nezadovoljstvo je kulminiralo pobunom tzv. "žutih prsluka". Godina pred nama bit će godina velikih iskušenja za europski politički tzv. mainstream. Velika Britanija i EU postigli su sporazum o razdruživanju, no njegova je ratifikacija u britanskom parlamentu pod velikim znakom upitnika. Uz dogovoreni Sporazum o Brexitu moguć je i scenarij Brexita bez sporazuma, a sve se više spominje i mogućnost novoga referenduma. Kako god, Brexit predstavlja veliki udarac pristašama agende "još više Europe", a ujedno i vjetar u leđa tzv. suverenistima. Naime, Velika Britanija je prije Brexita zahtijevala vraćanje dijela ovlasti (repatriation of powers) s institucija EU-a na države članice, sukladno načelu supsidijarnosti, i nema nikakve sumnje kako je odbijanje tog zahtjeva jedan od razloga zašto je opcija za izlazak pobijedila. Strah od jačanja suverenista Jačanje desnih, protuimigrantskih, euroskeptičnih i tzv. populističkih stranaka unazad nekoliko godina predstavlja još jedan veliki problem za EU mainstream. Širom Staroga Kontinenta na djelu imamo sukob između psuedoelitističkog individualizma globalista koji uključuje prijezir prema običnim ljudima i suverenih prava građana i nacija: od Velike Britanije (Brexit), država Višegradske skupine i Austrije do Italije i "žutih prsluka" u Francuskoj. U svibnju ove godine godine očekuju nas europski izbori: bira se novi saziv Europskog parlamenta, Europske komisije i novi čelnik Europskog vijeća. Postoji veliki strah globalista od izbornoga uspjeha suverenističkih, tj. – kako ih oni etiketiraju – "populističkih" snaga koje bi prema nekim projekcijama mogle osvojiti čak trećinu mandata u Europskom parlamentu. Teško je procijeniti kakav će na kraju biti ishod izbora, no jedno je sigurno: suverenistička opcija polučit će veliki iskorak u odnosu na sadašnji saziv Parlamenta. Samoubijanje A tko su uopće ti tzv. suverenisti koji su od strane političkog i medijskog mainstreama podvrgnuti kolektivnoj demonizaciji? Premda i među njima nesumnjivo ima manipulatora i opsjenara (žito i kukolj) riječ je – zapravo – o onim snagama koje su izraz samoobrambenih refleksa europskih naroda protiv autošovinističke i autodestruktivne politike bruxelleskog mainstreama. A ništa tako plastično ne opisuje tu politiku od dva dokumenta oko kojih su se lomila koplja tijekom prošle godine: tzv. Istanbulska konvencija i tzv. Marakeški sporazum. S jedne strane imamo dokument koji pod krinkom tobožnje zaštite žena (Darko Kovačević strepi od tog dokumenta!) na mala vrata uvodi tzv. rodnu ideologiju, kao najsnažniji i najperverzniji izraz kulture smrti i protukršćanske antropologije, a s druge strane kompakt čiji je sadržaj latentno usmjeren na pripremanje tla za globalistički cilj demontaže nacionalnih država, kulturnih identiteta i ostataka kršćanske tradicije Europe pomoću masovnih i nekontroliranih migracija. Iz hermafroditske veze Istanbula i Marakeša može se izroditi jedino čudovište koje će do kraja pokopati europsku i zapadnu civilizaciju. I za to nam ne će biti kriv nitko Drugi. Bit ćemo krivi sami jer smo sami odbacivanjem kršćanstva, kao kamena temeljca zapadnog identiteta (uz grčko-rimsku kulturu) i prijezirom prema vlastitoj kulturi i tradiciji (u povijesti neviđena samomržnja) izvršili kolektivno samoubojstvo ili smo u najboljem slučaju u procesu samoubijanja. "Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njezini neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani su nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet" – piše Chesterton u Pravovjerju. Idejno, duhovno, demografski i moralno opustošena Europa, sa sve manjim utjecajem i u međunarodnim odnosima, najbolja je potvrda gornjih Chestertonovih rečenica. A put povratka na ispravnu stazu ne vodi preko Istanbula niti preko Marakeša. On vodi preko Pavlova Damaska i očituje u osobnoj promjeni svakoga od nas. Davor Dijanović/direktno.hr