Mario Filipi, dragovoljac Domovinskog rata, prosvjeduje već 117 dana ispred Ministarstva branitelja. Istaknuo je kako su branitelji shvatili da neizbježno klizimo u ekonomsku propast i političko uranjanje u novu regionalnu balkaniju. “To je dovelo do okupljanja branitelja na braniteljskoj konvenciji u ‘Lisinskom’ koju nitko od ‘glavešina’ nije shvatio ozbiljno. Čelnici naših udruga pokušali su razgovarati s političarima iz institucija, ali bezuspješno”, rekao je dodavši: “Nakon jednog takvog propalog razgovora najprije smo se spontano okupili ispred Ministarstva branitelja, a onda, videći tvrdokornost “regionskih političkih čelnika”, odlučili ostati i institucionalizirati naše okupljanje trajnim boravkom na tome mjestu”. Lupeži pljačkaju i rastaču voljenu Domovinu zbog koje smo toliko patili i zbog koje su toliki naši prijatelji ostavili svoj život na bojišnicama Već dvadesetak godina lupeži pljačkaju i rastaču voljenu Domovinu zbog koje smo toliko patili i zbog koje su toliki naši prijatelji ostavili svoj život na bojišnicama. Kada smo krenuli u rat, neki mudri ljudi su nam govorili: “Državu ćemo obraniti, ali nakon toga najgori problem će nam biti kriminal”. Nismo to ozbiljno shvatili misleći: “Pa dobro, kriminala ima svugdje. Zato imamo policiju i sudove, pa neka to rješavaju”. Ali godine koje su prolazile pokazivale su da vrijeme mira ne donosi napredak. Naprotiv, što je rat bio dalje, sve smo češće dobivali “informacije” iz medija da se dugovi povećavaju, da je sve veći uvoz, da plaće stagniraju, a oni koji su odlazili u mirovinu iz godine u godinu dobivali su sve manje. Seljacima se nije isplatilo niti orati zemlju, niti uzgajati stoku, niti saditi plantaže. Obrtnicima se ni jedan posao nije isplatio, pa je većina stavila “ključ u bravu”. Propale su cijele industrijske grane, kao što je drvna industrija, a dobrim dijelom i metalska industrija. Neka brodogradilišta provukla su se kroz ušicu igle. Prodane su strateške firme kao “Pliva”, INA, nekoliko hotelskih poduzeća, a visokokvalitetne firme došle su na rub stečaja ili potpuno u propast. Strani “ulagači” kupovali su firme za “jednu kunu”, a onda su, nakon što ništa nisu uložili, pokupili strojeve i druge vrijednosti i preprodali prazne zidove. U banke su uloženi silne milijarde našeg poreznog novca, a onda su prodane u bescjenje stranim magnatima. Malo po malo postalo je jasno da su kriminalci toliko jaki da im država ništa ne može ili su povezani s vlašću što je još gore. Podijelili su nas po svim linijama, a onda su u miru mogli pljačkati A nama braniteljima prodali su glupe “fore” o tome da među nama ima “lažnih branitelja” koji jedu naša primanja umjesto nas. Svađali smo se gotovo na svakom sastanku udruga kojih je bilo na stotine. Među nas su kao među gladne pse bacili kost zvanu “business”, pa su naše udruge osnivale poduzeća u kojima smo se svađali oko mrvica, a krupna lova odlazila je lupežima i našima, ali više onima u inozemstvu. Neki su dobili stanove i mirovine, čime su im vlastodržci začepili usta. Nama najtežim invalidima također su dali “sredstva za umirenje” u vidu stanova, mirovina i automobila, kako ne bismo vikali dok oni kradu. Istovremeno druge branitelje, naše prijatelje koji nisu ranjeni zlostavljali su time što ih nisu primali na posao, nego su im davali sramotnu milostinju. Istovremeno mnogi su radnici ostajali bez posla, neki su radili bez plaće, a treći su dobivali mizerne “mrvice” s gospodskog stola. Invalidi koji nisu iz rata živjeli su ispod ljudskog dostojanstva, a onda su i njih, kao i radnike i umirovljenike huškali protiv nas koji smo “povlašteni” ili “jedemo njihov kruh”. Podijelili su nas po svim linijama, a onda su u miru mogli pljačkati. Promjene stranaka i političkih opcija na vlasti nije donosio promjene na bolje. Svjetski financijski moćnici kao što su Svjetska banka, MMF i dr. davali su nam samo “anesteziju” u obliku “nešto para” za preživljavanje, da ne primijetimo da s nas skidaju i posljednje ostatke kože. Vlastodržci su sve to mirno promatrali i ništa ih nije zabrinjavalo, samo da dočekaju kraj mandata, pokupe lovu i prepuste vlast drugima – do nove prigode. Nakon što su razne opcije uništile sve društvene kategorije ljudi, radnike, seljake, obrtnike, liječnike, profesore, umirovljenike, zapravo sve osim tankog sloja tajkuna, odlučili su uništiti i nas branitelje Najnovija promjena vlasti bila je uvjetovana nevjerojatnom pohlepom ranije opcije koja je tobože bila “domoljubna”, a zapravo jedino “lovoljubna”. Narod, želeći kazniti loše vladare, kaznio je birajući suprotnu opciju, a zapravo kaznio sebe i sve nas. To je opcija (djelomično još na vlasti) koja otvoreno mrzi vlastitu državu i želi je utopiti u Balkan, odnosno “region”. Nakon što su razne opcije uništile sve društvene kategorije ljudi, radnike, seljake, obrtnike, liječnike, profesore, umirovljenike, zapravo sve osim tankog sloja tajkuna”, odlučili su uništiti i nas branitelje. Naše najsiromašnije prijatelje, one nezaposlene, “preselili” su u socijalu otjeravši ih u očaj, zbog čega su mnogi počinili samoubojstvo. Mirovine su nam podijelili, tako da ih u datom trenutku mogu srezati na nivo socijale. Spremali su se pomiješati s nama partizane, pa čak i četnike, naše suvremene neprijatelje. Pokušali su uništiti i sam Domovinski rat preimenujući ga u “rat na ovim prostorima”. Napali su i Centar za istraživanje Domovinskog rata ubacivanjem u njega četnike i “regionce”. Počeli su prijetiti novim Ustavom i “drugom republikom na novim temeljima”. Shvatili smo da neizbježno klizimo u ekonomsku propast i političko uranjanje u novu regionalnu balkaniju U tom trenutku shvatili smo da neizbježno klizimo u ekonomsku propast i političko uranjanje u novu regionalnu balkaniju u kojoj ćemo kao jedna od republika „velike Srbije” biti bijedna socijala u mišjoj rupi. To je dovelo do okupljanja branitelja na braniteljskoj konvenciji u “Lisinskom” koju nitko od “glavešina” nije shvatio ozbiljno. Čelnici naših udruga pokušali su razgovarati s političarima iz institucija, ali bezuspješno. Nakon jednog takvog propalog razgovora najprije smo se spontano okupili ispred Ministarstva branitelja (iz kojeg je već ranije, ali ne slučajno ispao pridjev “hrvatskih”), a onda, videći tvrdokornost “regionskih političkih čelnika”, odlučili ostati i institucionalizirati naše okupljanje trajnim boravkom na tome mjestu. Bio je to posljednji čas za sprečavanje upadanja u balkansku karastrofu koju još nismo potpuno spriječili. Da bi se zaštitili od atmosferilija i organizirali koliko-toliko civiliziran boravak podigli smo šatore za boravak, pripremu hrane i priručno skladište. Zapalili smo vatru da se noću ne smrznu oni od nas koji i tada paze na šator. Nastavljamo borbu za civiliziranu Hrvatsku zadovoljnih ljudi, jer u tako bogatoj zemlji sramota je da postoji “sirotinja”. Sebi sam odredio ratnu misiju, a to je ono što najbolje znam, snimanje i izvještavanje iz centra događanja U travnju 1991. upisao sam se u tadašnje “nenaoružane odrede” po mjesnim zajednicama. Istovremeno sam napustio posao u mojoj dotadašnjoj firmi i počeo raditi kao slobodni novinar, što mi je bila profesija. Honorarno sam radio unutrašnji list KBC-a. U lipnju mi se je učinilo da ćemo se početi organizirati za obranu od agresije za koju se je iz aviona vidjelo da će doći, ali ništa se nije pomaknulo, osim što je osnovan štab saniteta za potrebe buduće obrane. Tamo sam neko vrijeme “radio”, a zapravo besposličario. Napokon, 1. kolovoza nisam više imao živaca čekati, pa sam samoinicijativno otputovao u Osijek želeći nekako pomoći obrani Domovine. Sebi sam odredio ratnu misiju, a to je ono što najbolje znam, snimanje i izvještavanje iz centra događanja. U tome su me podržale sve postrojbe s kojima sam bio. Budući da sam se trudio biti što bliži vatri, upoznao sam se i pridružio se interventnom vodu 106. brigade kojega smo u šali zvali “vod smrti”. Budući da me nitko nije sprečavao u slobodi kretanja, u rujnu sam prešao na područje Nove Gradiške, u čijoj okolici su se vodile ogorčene borbe za kontrolu cesta koje povezuju Bosnu i zapadnu Slavoniju. Tamo sam se pridružio 121. brigadi koja je branila zapadni i južni prilaz gradu. Nakon dva tjedna, kada je grad bio obranjen, na kratko sam se vratio u Osijek, ali srce me je vuklo prema Vukovaru. Tako sam se 5. kolovoza pojavio u Nuštru samo nekoliko sati nakon što je Nuštar čudesno obranjen od silovitog tenkovskog i pješačkog napada. U Nuštru sam bio oko tjedan dana tražeći neprestano prigodu da nekom skrivenom stazom uđem u blokirani grad. U nedjelju 13. listopada pridružio sam se akciji proboja cestom iz Nuštra preko Marinaca za Bogdanovce i Vukovar. To je jutro za mene bilo kobno. Odmah u 6.30 sati pogodili su me geleri od tenkovske granate koja je iznad naših glava pogodila drvo. Tamo je bio pokolj. Na spomeniku koji danas tamo stoji imena su trojice mladića iz specijalne policijske postrojbe Lučko i još trojice njihovih kolega iz Slavonskog Broda. Božjom voljom mojeg imena nema. Nastavio sam živjeti bez lijeve ruke i desne noge, što znači 100% I. skupina. Rođen sam 1950. godine u Zagrebu od oca Tomislava rodom iz Betine na otoku Murteru kod Šibenika i majke Marije rodom iz Slovenije iz sela Zagon kod Postojne. Od 1980. godine oženjen sam Anom rodom iz sela Gradina kod Dervente s kojom imam sina Armanda (1983) i kćer Arianu (1988). Moja djeca podržavaju prosvjed jer znaju što sve prijeti Hrvatskoj. Ponekad dođu u šator, a pridružili su se grupi za podršku Đuri Glogoškom na facebooku. Danas propast države prijeti iznutra “utapanjem” u region, iz kojega bi se naša djeca morala izvlačiti kroz more krvi, kao i mi 90-tih Kad sam krenuo u rat, mojoj domovini prijetila je propast od napada surove vojne sile. Da je ona pobijedila, Bleiburg bi bio “dječji vrtić” prema tom pokolju. Shvatio sam da je bolje poginuti, nego da te kasnije “kasape”. Danas propast države prijeti iznutra “utapanjem” u region, iz kojega bi se naša djeca morala izvlačiti kroz more krvi, kao i mi 90-tih.