Jesi, pomalo čudan si bio, ali ni nalik na onog što tvrdi narod zlobni:

Propalica, kockar, ovršeni…  

U našem domu tvoja ruka nikad gruba bila nije,

Kao ni u ratu za zastavu svetu što se sad slobodno vije.

Počivaj u miru, dobri tata moj, nemam ti što drugo reći,

Imenom pravim, golemog djela tvog, nekad će pjesma poteći.

Ne gledaj ove danas, što sramotili su te i živa, kao i oca tvoga,

Nečistoću bacali na desnicu čvrstu stvorenu nam od jedinog Boga.

Istina je da si pomalo i šutljiv bio, ko stari vojnik na misi,

Ali ni kruha ni slave ni od kog tražio nisi.

Znam dobro da si nosio i mnoge rane, dobri tata moj,

I upio u njih tuđe mrlje u lažnoj priči poslijeratnoj.

Ne, nisu ti ni lice znali, a bacali su pijesak u njega,

Plaćenici tuđe laži i nosači mržnje srca svoga.

Otišao si svojom rukom, ali voljom nekog iznad,

Jer umrli su tvoji snovi, više nego prije ikad.

I eto, na kraju tužnog dana, dok stišćem u molitvu ruke,

Nitko suzama ne obli tvoje ime, niti osjeti tvoje muke.

Svejedno, pomiluj ih, Bože, zabludu s lica im ukloni,

Da nanovo ne odu putovima srama, kojim su nevine vodili u koloni.