Istoga dana kad je pomoćnik ministrice obrazovanja sve koji iseljavaju iz Hrvatske optužio za "manjak domoljublja", jedan otac iz Županje pjesmom punom razočaranja ispratio je svog sina na rad u Njemačku Slušali smo već o dezerterima. Slušali smo o pohlepnicima i nezahvalnicima. Čak i o izdajicama koje koriste sve ono uloženo u njihovo obrazovanje kako bi se potom prodali u inozemstvo. A sada se tome priključio i pomoćnik ministrice prosvjete i obrazovanja Karin Momir. "Je li to pomodarstvo ili više nemamo taj domoljubni osjećaj", zapitao se na jučerašnjem otvaranju obnovljene osnovne škole u Cista Provu, komentirajući odlaske hrvatskih građana preko granice. "Mi smo", kaže on, "devedesetih dolazili ovdje, branili domovinu i nije nam bilo teško. Ne bi trebalo biti teško ni onima u radnom odnosu danas ostati ovdje, jer ostati ovdje nije samo ekonomsko, nego i domoljubno pitanje prvoga reda". Znači, onaj tko odlazi nije pravi domoljub. Pjesma o domoljublju Karin Momir, u čijoj biografiji pored članstva u bridž klubu stoji i da je bio hrvatski branitelj, nije mogao odabrati gori tajming za svoju tiradu o "pomodarstvu" i manjku "domoljubnog osjećaja". Jer, mediji su istog dana prenijeli pjesmu koju je Mario Vinković iz Vrbanje pored Županje objavio na Facebooku i njome se oprostio od sina koji je nedavno napustio Hrvatsku. Njegova pjesma obojena je drugim, iskrenijim i autentičnijim oblikom domoljublja. U toj pjesmi nazvanoj "Sretan put svim sinovima" Vinković se ispričava sinu što "nije laj'o" kad je "rat traj'o" i kad "dođoše ljudi podli i zli" koji su "kao termiti na drvo meko sisali blago države ove". Grižnjom savjesti rastrgani otac opisao je kako su "uzeli firme i radna mjesta dok je radnike čekala cesta", a oni su šutjeli i vjerovali da će biti bolje. "Maleni čovjek ostat će mali, nestalo vjere, nestalo volje".

Sretan put svim sinovima

Kriv sam sine,jer nisam lajo, krivi smo malo pomalo svi. Teško je bilo i rat je trajo, dođoše ljudi podli i zli.

Kao termiti na drvo meko, sisali blago države ove. Na prvoj crti dok gine neko, oni na trudu djedova plove.

Potpisom pera samo za kunu, uzeše firme i radna mjesta. Debljali konto na svom računu, radnike mnoge čekala cesta.

A mi smo samo šutiti znali, virovat jednom biti će bolje. Maleni čovjek ostat će mali, nestalo vjere,nestalo volje.

Krenite djeco sretan vam put, u tuđoj zemlji nađite sreću. Ne vridi biti tužan ni ljut, iako dugo vidit vas neću.

Možda se jednom sve priokrene, dođite kući,vratite nadu. Orite zemlju,lomite stjene, vratite ponos selu i gradu.

Mario Vinković

Tko je veći domoljub? Može li Momir Karin ovom ocu, razočaranom ne samo zbog odlaska sina iz Hrvatske za koju se borio, već i zbog propasti Hrvatske za koju se nije dovoljno glasno borio, prigovoriti na "manjku domoljublja"? Tko je zapravo veći domoljub: onaj koji u sigurnosti državne funkcije bahato proziva sve koji se teško bore za egzistenciju ili onaj koji je sanjao bolju, pravedniju i pošteniju Hrvatsku, a sada iz te Hrvatske njegov sin mora bježati preko granice? I što se danas uopće smatra domoljubljem: parazitiranje na hrvatskoj državi ili razočaranje stanjem hrvatske države? Ako ništa drugo, Vinkovićev sin, zajedno s mnogim drugim sinovima i kćerima, napušta Hrvatsku upravo zbog ljudi poput Karina Momira koji su se partijskim vezama domogli šanse da vode ovu državu. Ovdje je zanimljivo primijetiti kako se sudaraju dva sentimenta. Borba za Hrvatsku S jedne strane, optužujući ton pomoćnika ministra koji ponižava, pa i vrijeđa sve koji odlaze u inozemstvo u potragu za egzistencijom, a s druge, razočaranje Marija Vinkovića, prožeto osjećajem krivnje zbog toga što se nije odupro pljački i izborio se za Hrvatsku iz koje ljudi ne bi morali bježati. Još bolje, sudaraju se i braniteljski sentimenti. Karin Momir hvali se da je "devedesetih branio domovinu i nije mu bilo teško", pa stoga ne bi trebalo biti teško i ostati u Hrvatskoj, dok Mario Vinković piše "Na prvoj crti dok gine neko, oni na trudu djedova plove". Jedan obranu domovine koristi kao instrument ucjene, drugi podsjeća da je obrana mnogima bila paravan za pljačku te iste domovine. Nema optimizma I što je najgore: u Momirovim riječima nije bilo ohrabrenja ni optimizma kojim bi se kompenzirao Vinkovićev pesimizam i ublažila njegova gorčina. Umjesto toga, bilo je optuživanja, pa čak i zapovjedničkog prizvuka u poruci kako "ne bi trebalo biti teško onima u radnom odnosu danas ostati ovdje". Zar će pomoćnik ministra govoriti što bi hrvatskim građanima trebalo biti teško? I zar se iz Vinkovićeve pjesme ne vidi koliko je njemu teško ispratiti sina u Njemačku? Ali zato je razočarani otac, umjesto bahatog pomoćnika ministrice, uspio poručiti sinovima kako se "možda jednom sve priokrene", pozivajući ih da "dođu kući i vrate nadu". "Orite zemlju, lomite stijene, vratite ponos selu i gradu". Jer, ljudi poput Karina Momira i svih onih koji su domoljublje pretvorili u "pomodarstvo", taj ponos i nadu sigurno neće tako brzo vratiti.