Jedna drugačija BOŽIĆNA PRIČA – Badnjak u zarobljeničkom logoru “Niš“

24.12.2021. 10:41:00

Isječak iz nove knjige Damira Plavšića koja bi trebala izaći iz tiska početkom iduće godine a koju Ministarstvo branitelja NE ŽELI sufinancirati jer je "tekst SADRŽAJNO i STILSKI nedorečen...".
Zadihani i znojni, mirno sjedimo jedan do drugoga na velikom kauču i svojim malenim očima promatramo baku koja ubrzanim korakom, iz kuhinje, iznosi veliki pladanj sa pogačom iz koje se još puši i odlaže ga pored tanjura na pročelje stola. Pogača je promjera tridesetak centimetara, svjetlo je smeđe boje a gornja površina ukrašena je velikim pleterom u obliku križa koji ju dijeli na četiri dijela. U jednoj su četvrti od tijesta oblikovani krmača i praščići, u drugoj je četvrti klasje pšenice i ječma, u trećoj su grozdovi grožđa a u četvrtoj klipovi kukuruza. Badnje je veće pa baka žuri pospremiti stol prije dolaska gostiju i ukućana. Na stolu je postavljen najljepši stolnjak kojega je baka vezla nekoliko mjeseci uoči Božića a na sredini stola postavljena je čaša do pola ispunjena zrnima kukuruza, graha i pšenice a u njoj stoji tamno smeđa, mirišljava svijeća, napravljena od pčelinjeg voska. Još jutros je baka istiskivala med iz pčelinjeg saća a onda ga je zagrijala, u sredinu je stavila komad tanke bijele špage pa je tu masu valjajući na stolu oblikovala u svijeću. Na velikom stolu sa dvanaest stolica već su postavljeni: raspelo, mlada pšenica oko koje je zavezana traka Hrvatske trobojnice, najljepši porculanski tanjuri, posrebreni pribor za jelo i najljepše čaše. Na šporetu, ovdje u dnevnoj sobi, krčka se gusta juha od rajčice a u pećnici se peče veliki šaran pa se sobom šire mirisi meda iz svijeća, juhe od rajčice, miris pogače i pečene ribe. Mi djeca cijeli smo dan trčali po dvorištu a onda su nas poslije ručka onako prljave iz znojne pohvatale naše majke pa su nas prvo ošišale skoro na nulu a onda su nas okupale i obukle nas u svečano šokačko odijelo. Zaključali su vrata od kuće da ne trčimo po dvorištu i ne uprljamo se pa smo cijelo poslijepodne do malo prije gledali kroz prozor kako u okolne kuće na kočijama dolaze gosti, baka nam je ispričala nekoliko priča a kada je otišla, skakali smo po krevetima i trčali po kući. Sada nas petero male djece sjedimo na kauču i upijamo sve što se događa jer ovo je za nas poseban dan i jedino danas smijemo ostati budni do kasno iza pomoći jer svi zajedno idemo na misu polnoćku vidjeti malenog Isusa a po povratku smijemo spavati na slami.
Djed upravo obilno hrani konje, kravu, svinje i kokoši a mi ne možemo dočekati trenutak njegovog ulaska u kuću jer tada započinju Božićni običaji koje čekamo cijeli dan pa smo sada zbog toga mirni i dobri. U kuću stižu naši očevi i majke, tetke sa svojim muževima i stric sa ženom i djecom, sjedaju za stol i pričaju a mi djeca nestrpljivo gledamo kroz prozor u stražnje dvorište očekujući dolazak djeda. Marko je prvi ugledao slabu svjetlost fenjera koja se iz stražnjeg dvorišta polako ljulja i približava kući a tek kada je svjetlost iz kuće osvijetlila djeda vidimo da preko leđa nosi veliko breme napunjeno slamom i povezanom ispletenim štrangama. Skačemo sa kauča, uzimamo zdjelice sa žitom koje su nas čekale pažljivo poslagane uz prozor i guramo se prema ulaznim vratima koja upravo sa vanjske strane otvara naš djed. Ostaje stajati na pragu pa prvo baki u ruke predaje fenjer, ona ga gasi i stavlja u stranu, potom skida svoj šešir sa glave i kači ga na vješalicu a onda se prekriži i progovori: "Hvaljen Isus i Marija, sretan Božić, Isusovo porođenje, da svi budete živi i zdravi, dao Bog zdravlja i našoj marvi: kobile se ždrijebile, krave se telile, krmače prasile, ovce janjile". Svi odgovaramo u jedan glas “Uvik hvaljen“ pa baka sa svetom vodicom blagoslivlja djeda i sve ukućane a mi djeca svojim malenim ručicama uz smijeh i ciku bacamo žito po djedu i ukućanima a onda nas u jedno trenu baka presiječe oštrim pogledom pa se umirimo i prestanemo bacati žito. Baka iz djedovog naramka izvlači nekoliko duljih vlati slame pa ih spaja u obliku križa kojega zavlači ispod stolnjaka pa tek onda propušta djeda sa naramkom slame koju ovaj unosi u veliku spavaču sobu i odlaže ju na pod između jelke i kreveta. Baka je već u sobi pa odmah slamu prekriva ponjavom i dekama a čim se okrenula mi smo već polijegali po slami i guramo jedni druge kako bismo se bolje ugnijezdili i smjestili tako da imamo pogled kroz otvorena vrata u dnevnu sobu. Naše majke donose dvije bijele zdjele sa gustom juhom od rajčice iz kojih se puši gusta bijela para a onda svi ustaju, baka pali svijeću u čaši sa sjemenkama i svi se križaju i dugo mole. Nakon molitve djed u zrak podiže štampl ispunjen rakijom žutom kao dukat i nazdravlja, svi ispijaju gutljaj rakije a onda sjedaju na stolice, baka velikom kutljačom svima ulijeva juhu u tanjur a djed siječe toplu pogaču, dijeli svakome po dvije debele kriške i počinje večera. Mi djeca ne volimo jesti juhu pa uživamo valjajući se po slami nestrpljivo iščekujući da ukućani pojedu juhu i da se na stol donese ostala hrana. Baka strpljivo čeka da zadnji pojede svoju juhu pa uz pomoć moje majke odnosi zdjele u smočnicu a onda iz pećnice vadi veliku posudu u kojoj je pečeni šaran i stavlja ju na sredinu stola a moja majka donosi zdjele sa pečenim krumpirom i povrćem te zdjelu punu debelih rezanaca sa sirom i gustim žutim kajmakom. Ekspresno ustajemo sa slame skidajući sa sebe zaostale vlati i sjedamo jedan do drugoga na veliki kauč, moji otac i majka ispred nas postavljaju dugački stolić prekriven bijelim stolnjakom a onda na njega pažljivo slažu tanjure sa priborom. Majka odlazi u smočnicu i iz nje donosi dvije zdjele, u jednoj su debeli rezanci pomiješani sa medom, orasima i makom a u drugoj su hrskavi crveni rezanci pomiješani sa crvenim pire krumpirom i zapečeni na jakoj vatri. Majka ponovno odlazi u smočnicu i vraća se sa dvije zdjele do vrha napunjene perecima i kiflicama raznih oblika, netom izvađenih iz pećnice u ljetnoj kuhinji. Svatko sebi iz zdjele vadi ovu ukusnu hranu a ja uzimam malo iz jedne a malo iz druge zdjele miješajući slatko i slano jelo pa onda uzimam i najveći hrskavi perec koji se sakrio na dnu zdjele a kojega sam “zabezecirao“ još dok ga je baka stavljala u pećnicu. Za stolom djed pažljivo reže velikog pečenog šarana pa još jednom nazdravlja a onda svatko sebi uzima po komad šarana, pečeno povrće i krumpire a onda nastupa tišina koju prekidaju samo zvukovi dodirivanja vilica o tanjure i zveckanje čaša prilikom ulijevanja vina. Brzo smo pojeli večeru pa naše majke pomažu baki da sa stola pokupi tanjure i pribor za jelo a onda donose i postavljaju male tanjure sa vilicama pa iz smočnice donose nekoliko zdjela punih različitih kolača. Tu su medenjaci različitih oblika prekriveni raznobojnim šećernim glazurama i štrudle od sira, višanja i jabuka posutih cimetom i šećerom u prahu. Mi djeca uzimamo od svake vrste po jedan a onda ih jedemo u žurbi jer slijedi kićenje jelke. Moja je majka primijetila kako brzo gutamo kolače pa nam prilazi i moli nas da malo usporimo a onda odlazi u smočnicu i iz nje donosi jednu navlaženu i jednu suhu kuhinjsku krpu sa kojima nam briše usta i ruke pa odmiče stol od kauča da možemo ustati. Odmah jedno za drugim trčimo u spavaču sobu i prevrćemo se po slami nervozno čekajući baku koja je primijetila naše uzbuđenje pa odmah donosi veliku kutiju a mi skačemo na noge i okružujemo je sa svih strana. Baka kutiju odlaže na pod, spušta se na svoja koljena a onda ju pažljivo otvara i iz nje vadi nekoliko staklenih kuglica koje odmah dodaje Marici i Luki koji su od nas nešto stariji pa oni imaju čast da ih objese na jelku a onda se baka odmiče od kutije i govori da sami okitimo jelku tako da bude najljepša u cijelom selu. Izvlačimo iz kutije vrećicu punu čokoladica u obliku kovanice starih Austro-ugarskih dukata presvučenih tankim papirom zlatne boje za koji je zalijepljen konac za vješanje na jelku. Druga je vrećica puna dugoljastih bombona umotanih u sjajne papire raznih boja kojima su zavrnuti krajevi bijelog papira a na jednom je zavezan konac sa kojim se vješa na jelku, treća je vrećica puna velikih oraha obojanih zlatnom i srebrnom bojom iz kojih viri konac za vješanje na jelku. Svatko uzima po nekoliko ukrasa i vješa ih na jelku a pridružuju nam se i naše majke donoseći nam još i desetak medenjaka u obliku zvijezda i srdaca probušenih na jednom kraju kroz koji je provučen konac za vješanje na jelku a baka donosi dvadesetak tanko izrezanih traka srebrnog papira i vatu pa sada svi zajedno kitimo jelku. U sobu dolaze i ostali ukućani i gosti, sjedaju na krevete pa onda povedu pjesmu a mi svi prihvatimo i zajedno pjevamo: “Tiha noć, sveta noć! Ponoć je, spava sve, samo Marija s Josipom bdi, divno Djetešce pred njima spi, rajski resi ga mir, rajski resi ga mir.“
Zaglušujući udarac drvenom palicom o metalnu konstrukciju ulaznih vrata izbacuje me iz sjećanja na moje djetinjstvo, Badnje veće i Šokačke običaje u selu Privlaci kod Vinkovaca. “USTAŠEEEEEE, USTAŠEEEE, GAMAD USTAŠKA, SKAĆI BRE ODMA´ DOLE SA KREVETA!“ viče iz svega glasa “Šaponja“ otvarajući ulazna vrata u našu sobu. Za njim u trku ulazi još petero vojnih policajaca koji udaraju drvenim palicama po metalnim krevetima stvarajući veliku buku koja kod nas treba stvoriti osjećaj panike. Skačemo sa svojih kreveta jedni po drugima, padamo, ispreplićemo se a onda vrlo brzo svi stojimo između svojih kreveta, četvorica jedan iza drugoga sa glavom spuštenom gotovo do stomaka a ruke držimo spojene iza leđa. Okrenuti smo prema zidu jer ne smijemo gledati u pravcu iz kojega dolaze vojni policajci. Ova petorica sada u desne ruke uzimaju gumene policijske palice pa sa drvenim palicama u lijevim rukama udaraju po metalnim dijelovima kreveta stvarajući buku a gumenim palicama nemilice i redom udaraju sve nas po nogama i tijelu. Drhtimo, trpimo jake udarce a kada odu dalje, slušamo krike i jauke drugih ljudi. Brzo su se umorili batinajući nas pa “Šaponja“, jedva dolazeći do daha govori: “Uh, uh.., pička vam materina ustaška, jeste me izmorili“, naslanja se na rub jednog kreveta i duboko udišući zrak u pluća, smiruje se, a kada je konačno došao do daha ponovno započinje dernjavu: “Ustaše, imate tri sekunde da jedan iza drugoga istrčite u hodnik, vreme, SAD!“ U jednoj sekundi je nas šezdeset i četvoro logoraša potrčalo prema uskim vratima gdje su se prvi zaglavili a mi ostali nastavili smo tiskati pa je ta masa ljudi sa sobom povukla i zbunjene vojne policajce. “Šaponja“ je shvatio kako je izdao glupu zapovijed pa zaglavljen u masi viče: “STANITE, STANI BRE, USTAŠE ZAUSTAVI SE“, ostali smo na svojim mjestima u masi a “Šaponja“ i ostali vojni policajci udarajući nas palicama izvlače se iz mase zadihanih smrdljivih tijela nas ratnih zarobljenika. Vojni policajci, nakon što su se pomjerili u stranu, zatežu svoju odoru i poravnavaju bijele oprtače a onda “Šaponja“ zapovijeda da formiramo kolonu jedan iza drugoga pa izlazi iz prostorije, odlazi na drugi kraj hodnika i viče: “TRČEĆIM KORAKOM KRENI!“. Trčimo sa duboko spuštenim glavama jedan iza drugoga a prvi u koloni stigavši do kraja hodnika namjerava protrčati kroz otvorene rešetke ali ga “Šaponja“ udarcima palicom zaustavlja i viče; “GDE ĆEŠ BRE, MA GDE ĆEŠ PIČKA TI MATERINA USTAŠKA?“ Kako se čovjek zbog udaraca naglo zaustavio tako smo se mi zbog trčanja i spuštene glave počeli zalijetati jedni u druge i padati po podu, “Šaponja“ shvativši još jednu glupost svoga zapovijedanja viče iz svega glasa: “STANI BRE, ZAUSTAVI SE, STANIIII“. Dižemo se sa poda i sami formiramo ravnu kolonu držeći glave spuštene a ruke na leđima, “Šaponja“ sada zapovijeda da hodajući krenemo za njime sa kata zgrade u prizemlje a kada smo stigli, zapovijeda da stanemo, okrenemo se, naslonimo čelo na zid a ruke da držimo skupljene na leđima. U prizemlju smo, u dugačkom hodniku na čijem se kraju nalazi veća prostorija sa sklopivim klupicama i stolovima u kojoj smo prije dva sata ručali nekakvu rijetku tekućinu koja je imala ukus na zagorenu masnoću. Imao sam osjećaj da su u zagorene zdjele, u kojima su pekli meso za civilne zatvorenike, samo usuli vodu i pustili da prokuha a onda su to nama dali za ručak. “Šaponja“ otvara jedna vrata i ulazi u malu prostoriju na sredini hodnika, razgovara sa nekim ljudima koji se nalaze unutra, govori da sve mora ići brzo a onda izlazi u hodnik i viče: “TI, TI i TI, ULAZI UNUTRA“. Prva trojica iz kolone utrčavaju u prostoriju a “Šaponja“ za njima zatvara vrata pa odlazi na sredinu hodnika i kaže: “Sada ćemo vas smrdljive ustaše ulepšati tako da vas ni rođena majka neće prepoznati“ prilazi ostalim vojnim policajcima: “Sajđiji“, “Tajsonu“, “Mađaru“ i još dvojici, nešto mrmljaju a onda svaki od njih krene prema jednom od nas i započinje batinanje. Strašno je slušati tupe udarce gumenom palicom po tijelima ljudi koji se ne smiju pomjerati već samo ponizno stajati na mjestu i trpjeti neopisivo poniženje i udarce susprežući jaukanje i plač. Prolaze minute duge kao vječnost a akustičnim hodnikom odjekuju: vikanje vojnih policajaca koji nas nazivaju “koljačima srpske dece“, “zvijerima“, “ustaškim koljačima“…, udarci palicama i zvonki zvukovi udaranja naših glava o zid. Otvaraju se vrata i iz prostorije istrčavaju trojica koji su bili unutra a “Šaponja“ ih odmah usmjerava da se slažu uz zid prema prostoriji za objed a udarcima utjeruje slijedeću trojicu u prostoriju i za njima zatvara vrata. Sada vojni policajci prilaze ovoj trojici pa se uz smijeh, ponižavanje i vrijeđanje, čuju šamaranja i zvonki udarci glava o zid. “Tajson“ uz smijeh šamara jednoga od njih i govori kako je ovaj sada pravi ustaša samo mu fali crna košulja da bude “crnokošuljaš“, nastavlja ga vrijeđati i onda ga šakom udari po stražnjem dijelu glave a ovaj uz zvonki zvuk, udara čelom o zid. Prolazi desetak minuta pa se ponovno otvaraju vrata i trojica se slažu uz zid na drugu stranu a trojica iz moje vrste ulaze unutra, nastavlja se batinanje onih koji su izašli iz sobe ali u jednom trenutku “Šaponja“ i “Tajson“ dolaze do moje vrste. “Tajson“ svojom velikom šakom prima za dugačku kosu jednog jačeg mladića i vuče ga unazad prema sredini hodnika a onda ga, držeći za kosu, palicom udara po butinama, nogama i leđima. Ovaj jadnik mora glavu spuštati prema dolje ali ne može jer ga ovaj čvrsto drži za kosu a ruke mora držati skupljene iza leđa i ne smije ih rastavljati. Udara ga i dovikuje “Šaponji“ da je ovaj pravi ustaša, sav zarastao i kosom i bradom a da je u uniformi izgledao bi kao četnik, obojica se smiju a onda “Šaponja“ prilazi meni i vikne “Tajsonu“, “Evo jednog ustaše “Zenge““ pa me palicom počne udarati po leđima tako jako da mi svaki udarac potpuno izbija zrak iz pluća, čuje se glasno krckanje kostiju a sa svakim udarcem po leđima moje čelo naslonjeno na zid odskoči od zida i zabije se u zid. Uzima me za dugu kosu, odvaja mi glavu od zida a onda očekujući kako će mi ju zabiti u zid, grčim vratne mišiće kako bih balansirao udarac nadajući se da će manje boljeti ali on u jednom trenutku pušta moju kosu a ja odmah prislanjam čelo uz zid sa velikim olakšanjem vjerujući da sam izbjegao udarac glavom o zid. Otvaraju se vrata sobe, “Šaponja“ utjeruje trojcu unutra, zatvara vrata i kaže mi: “Jooj molim te oprosti mi “Zenga“ ja umalo zaboravih šta sam hteo napraviti“ prilazi mi sa boka, jer sam sada ja prvi u redu za ulazak u prostoriju, a onda svojim ogromnim dlanom, udari stražnji dio moje glave. Kako mi je čelo bilo čvrsto prislonjeno na zid tako je nakon udarca glava sama odskočila od zida i zabila se čelom nazad u zid. Sve mi se zamutilo i zatamnilo, u glavi mi zuji jače od bola koji je toliko intenzivan da imam osjećaj da će mi se rasprsnuti lubanja, teturam se a onda me ja udarac palicom po leđima razbudio i vraćam se u položaj sa čelom naslonjenim na zid a rukama čvrsto skupljenim na leđima. “Šaponja“ prilazi “Tajsonu“ koji još uvijek muči onog mladića koji je na izmaku snaga pa odgurne “Tajsona“, primi ga za kosu i odvlači do zida a onda ga udari šakom po stražnjem dijelu glave a ovaj razbija svoje čelo o zid a “Šaponja“ i “Tajson“ samo naprave nekoliko koraka i nastavljaju tuči druge ljude. Od snažnog udarca u svojoj glavi osjećam pulsiranje arterija a sa svakim pulsom bol mi se širi cijelom glavom, zujanje se stišalo, uši mi bride od udarca a niz čelo mi klizi nekoliko kapljica krvi i kapaju na pod. Bol u glavi je toliko intenzivna da cijelo tijelo držim u grču, dršćem od napetosti tijela koje je grčenjem mišića pokušavalo amortizirati udarce a sada se pokušavam opustiti ali ne ide jer mi trepere svi mišići. Moje je tijelo u šoku još od premlaćivanja u spavaonici pa sam pun adrenalina, srce mi ubrzano kuca a krvne žile su stisnute kako bi onemogućile obilnije krvarenje pa se sada pokušavam jednoličnim i dubokim disanjem umiriti i smanjiti kucanje srca koje luđački udara u mojim prsima. Otvaraju se vrata, iz sobe istrčava trojka a ja ne čekajući “Šaponju“, utrčavam u prostoriju a za mnom ulaze još dvojica i “Šaponja“ za nama zatvara vrata. Dižemo glave i vidimo tri stolice uz koje stoje tri čovjeka obučenih u odoru neprijateljske “Jugoslavenske vojske“, imaju mrke poglede a u rukama drže škare koje svojom veličinom i izgledom podsjećaju na škare za strižu ovaca. Odmah spuštamo glave u strahu da ćemo od ovih vojnika dobiti nove batine ali jedan od njih blagim i umirujućim glasom kaže da sjednemo, dignemo glavu a ruke možemo spustiti uz tijelo. Sjedamo na stolice a oni nam prilaze i sa tupim škarama, vrlo grubo čupaju i sijeku debele pramenove naše kose i bacaju ih na pod. Škare su tupe a većina nas zarobljenika imamo dugačke kose jer se nismo šišali minimalno pet mjeseci a neki i dulje, većina nas svo to vrijeme nismo niti prali kosu pa se kosa slijepila i stvrdnula zbog prljavštine, peruti i masnoće. Tupim škarama nas više čupaju nego što šišaju pa ne znam nanose li nam bolove i muče li nas namjerno jer smo zarobljenici ili ovi vojnici “JNA“ uopće na znaju šišati pa se iživljavaju i uče na nama. Nakon nekih pet minuta na podu je brdo kose a mi izgledamo kao “tifusari“ iz filma “Bitka na Neretvi“ ali nije gotovo pa sada svaki od njih u ruke uzima ručnu mašinicu za šišanje, prislanjaju ih uz kožu vrata i onda uz čupanje i povremeno zarezivanje kože šišaju do sredine glave pa opet od dolje i tako okružuju cijelu glavu da bi završili posao sa šišanjem tjemena. Prvi koji je završio sa šišanjem u ruke uzima metlu i mete kosu u jedan kut na hrpu koja je već visoka do polovice čovjeka a kada je šišanje završio i treći govore nam da ustanemo i izađemo napolje. Ustajem, spuštam glavu, rukom otvaram vrata i odmah obje ruke skupljam na leđima pa trčim na drugu stranu hodnika, zaustavljam se pored zadnjeg u redu i naslanjam čelo na zid. Odmah nam prilazi “Šaponja“ a ja pretpostavljajući što će se dogoditi, odmičem čelo jedan centimetar od zida, stišćem mišiće vrata i za nekoliko centimetara zakrećem glavu u stranu. Vrlo brzo slijedi udarac ogromne “Šaponjine“ šake po stražnjem dijelu glave i udarac moga čela u zid ali sada nema odskakanje glave i povratnog udarca pa sada boli samo čelo i stražnji dio glave od udarca njegove šake. Udara svu trojicu a onda se vraća na stražnji dio kolone i nastavlja tuči ostale zarobljenike uz psovanje, ponižavanje, vrijeđanje i deranje. Na hodniku smo već oko sat vremena i po mojoj procjeni sada je negdje oko 17 sati, ponestaje nam snage za stajanje, isprebijani smo, poniženi šišanjem na ćelavo, blago se teturamo pokušavajući se oslanjati neko vrijeme na jednoj a onda na drugoj nozi svjesni da će svaki vidljivi pokret biti primijećen i da ćemo dobiti nove batine. Oči držim zatvorene, pokušavam usporiti disanje kako bih se što više opustio i smirio a ujedno i okrijepio organizam da pripremi posljednje rezerve snage za ono što će još uslijediti do odlaska na spavanje. “Šaponja“ je svojom ogromnom šakom ispljuskao posljednje ošišane zarobljenike a onda zapovijeda: “NA LE-VO“ svi se okrećemo u pravcu iz kojega smo došli, odmičemo se na metar od zida i stojimo u razmaku od pola metra jedan od drugoga. Tek sada vidim bijeli zid na kojem su, cijelom dužinom, svakih metar do metar i pol krvave mrlje od naših razbijenih čela a po podu su gotovo pravilno raspoređene kapljice tamne zgrušane krvi.

Izvor: društvene mreže

Izvorni autor: Damir Plavšić/Foto: Damir Plavšić

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.