Jedan je od sarajevskih predstavljača Nobilove knjige kazao je kako je riječ o nepokolebljivom borcu za pravnu državu. Nije, međutim, taj odvjetnik svojevremeno prezao ni od vrlo tijesne suradnje s Udbom. Udbaša je zato na kraju i branio. Piše: Josip Vričko, Nedjelja.ba Prošloga je tjedna u Sarajevu promovirana knjiga Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu, zagrebačkog odvjetnika Ante Nobila. Autor je ovom prigodom okupio doista zanimljiv tim poklonika njegova publicističkoga rada: od bivšega hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, samoproglašenog rušitelja bivše države i Nobilova nanbudo partnera do nekadašnjeg jurišnika molotovljevim koktelom na izraelsko veleposlanstvu u Argentini, Drage Pilsla, posljednjih godina samopromoviranog u hrvatsku (a i šire) moralnu vertikalu. I, dakako, prijatelja Bosne… U biti, Nobilo je pred sarajevsku publiku doveo drage goste, korifeje detuđmanizacije. Koji, zapravo, i mogu nastupati samo po „komšiluku“ i vlastitim portalima. Franjo Tuđman je, naime, u Hrvatskoj življi nego ikad, tako da su rečeni dvojac i neuspješni branitelj Josipa Perkovića, u biti, politički supatnici. Osobito možda baš Nobilo koji je, primjerice, 1989. prijavio Tuđmana zbog njegova javnog istupa u Klubu hrvatskih književnika. „Takvi su bili propisi“, tumačio je kasnije to što se – mimo Brozova glasovitog naputka – ipak držao zakona kao pijan plota. Čujemo li se?! No, govoreći o liku i djelu autorovu, jedan je od predstavljača kazao kako je riječ o nepokolebljivom borcu za pravnu državu, koji, usprkos izloženosti brojnim i oštrim kritikama, nikad ne odustaje od pravde i istine, ma kakva ona bila i koji je uvijek na strani žrtava, suprostavljen sistemu koji proizvodi takve posljedice. Egzaltirano, nema što, baš kao što se – u Sarajevu – očekuje govoriti o Nobilu. Međutim, prije nekoliko godina taj je pravdoljubac u velikom biografskom intervjuu otkrio kako s Perkovićem prijateljuje još od 1986. i suđenja ustaškom ministru Andriji Artukoviću. Nobilo je bio mladi, ambiciozni tužitelj u usponu, a Perković živio vrhunce obavještajne karijere koja je netom okrunjena pozicijom šefa Udbe za Hrvatsku. Iako se suđenje Pavelićevu ministru u pravosudnim krugovima smatralo „zicerom“, mlađahni tužitelj nije ništa prepuštao slučaju. Osigurao je zato da Udba prisluškuje Artukovićeve branitelje Željka Olujića i Srđu Popovića. Zanimljivo, poslije se time osobno hvalio, što samo svjedoči o beskrupoloznosti toga „nepokolebljivog borca za pravnu državu“. Uostalom, niz je kontroverzi vezano i za Nobilovu obranu generala Tihomira Blaškića u Haagu, ex-ministra Damira Polančeca pred hrvatskim pravosuđem te Perkovića u Münchenu. Jedno je, usprkos svim kontroverzama, sigurno – branitelj je izgubio sve te procese. Tako je njegova atributizacija „uspješni i ugledni“, na vrlo klimavim nogama. Dovoljno bi, čini se, bilo kazati – poznati, a i to blagodareći tomu što su svi ti procesi bili medijski iznimno eksponirani, estradizirani takoreći. Ništa od King Konga Osobito „slučaj Perković“, u vrijeme kada je najavljivano kako bi taj bivši prvi hrvatski Udbaš i njegov kolega Zdravko Mustač trebali biti izručeni Njemačkoj, gdje se i dogodilo krvavo smaknuće jugoslavenskog (komunističkog) disidenta Stjepana Đurekovića. U javnosti je, naime, stvoreno ozračje kako će se, ukoliko progovore dva stara udbaša, tresti Hrvatska. U čemu je sudjelovao čak i predsjednik Hrvatske vlade Zoran Milanović kazavši: „Tjerali ste lisicu a istjerat ćete King Konga“. Istina, ex-premijerov strah se nije ostvario. Ipak, može se kazati kako je bio utemeljen, budući je i nekadašnji premijer znao kako Perković u svojoj službi, u HIS-u ima iskusnog operativca koji je za njegove potrebe načinio vrlo kompromitirajuće snimke nekih poznatih osoba, koje je on onda proslijedio najvažnijim ljudima u državi. Nema dvojbe kako je i Nobilo znao za ovu branjenikovu tajnu, pa je, imajući je u vidu, sondirao javnost tako što je naviještao sudski šok u Njemačkoj. A onda se, kad mu je branjenik konačno izručen na mjesto zločina, odlučio na strategiju – šutnje. Perković se, kao što znamo branio šutnjom. Prvotno je (baš kao i Mustač) osuđen na kaznu doživotne robije, što je potom, budući kaznu izdržavaju u Hrvatskoj, preinačeno na 30-godišnju robiju u hrvatskim zatvorima. Gotovo je opći dojam kako Nobilo nije bio razočaran pravomoćnom presudom Njemačkog vrhovnog suda iz svibnja 2018. Jer, oni koji su se nadali kako će Perković&Mustač raskrinkati Udbu i pripadnike drugih tajnih službi – i dalje živahne i utjecajne u Hrvatskoj – ostali su razočarani. Tako je, u biti, Nobilova strategija šutnje išla u prilog onima koje je Milanović vidio na popisu onih koje je tajnim snimanjem kompromitirao Perkovićev agent iz HIS-a. Teška Antina ruka Nikad, dakle, nećemo doznati što bi bilo da se starim udbašima sudilo u Hrvatskoj. Bi li možda u takvim okolnostima – i, dakako! – s drugim odvjetnikom, ipak, progovorili? Slijedom čega je vrlo indikativan „slučaj Jan Gabriš“. Taj je bivši glavni arhivar Udbe u siječnju 2018. pronađen mrtav na parkiralištu jednog zagrebačkog groblja. Službeno, bila je riječ o samoubojstvu. No, nad službenom se verzijom nadvila sumnja, budući je Gabriš na sudu u Njemačkoj izjavio da se uništeni Udbini dosjei mogu rekonstruirati… Na kraju, kažimo i nekoliko riječi o Nobilovu privatnom životu. Na to me je ponukao i aktualni slučaj jednoga nogometaša zagrebačkog Dinama, koji je – tvrdi makar njegova djevojka – bio grub prema njoj. Nakon čega se u javnosti pojavila dvojba: Treba li ga klub suspendirati? I kakve veze, pitat će se čitatelj, sad s tom ljubavnom svađom ima „ugledni zagrebački odvjetnik?!“ U proteklih desetak godina, Nobilo, taj iskusni nanbudo borac, imao je nekoliko tuča. Tukao je sve generacije – od mlađih maloljetnika do bivših političkih zatvorenika. Nasred ulice. Ali, tukao je i po kućama. Točnije – u svoj kući: supruzi Jadranki, nakon što je zatražila rastavu braka, slomio je, uz ostalo, nosnu kost. A prema njezinoj tvrdnji, jedanput je do krvi pretukao i njihovu kćer Ivanu. I?! Ništa, Nobilo i dalje igra. A što će biti s Dinamovim igračem (i napadačem), vidjet ćemo. /HMS/