O svoj dramatičnosti stanja u Italiji, odnosno u sjevernim pokrajinama koje su najugroženije zarazom koronavirusom, govori intervju dr. Christiana Salarolija, anesteziologa i bolnici "Papa Giovanni XXIII" iz Bergama.

On je u dijelu intervjua koji je izišao u jučerašnjem broju "Corriere della sera", a prenijeli su ga i ostali mediji u Italiji, između ostalog izjavio kako su u bolnici u Bergamu došli u situaciju da moraju birati koga će spasiti. Kako kaže, odlučuje se prema dobi pacijenta, njegovu općem zdravstvenom stanju i šansama da preživi.

Ove jezive informacije podsjećaju na ratne uvjete, kad liječnik u montažnoj bolnici na ratištu u trenu mora odlučiti kome će pokloniti život ili barem mogućnost preživljavanja, a koga će pustiti da umre.

I ovo dokazuje da je Italija u pravom ratu, ratu protiv nevidljivog neprijatelja koji sije bolest i smrt na najperfidniji način, napadajući a da ljudi nisu ni svjesni tog napada.

ŠUTNJA JE NEODGOVORNA

Istodobno je dr. Daniele Macchini, kirurg koji radi u bolnici "Humanitas Gavazzeni e Castelli" u Bergamu, na svojem Facebook profilu objavio pismo u kojemu vrlo realno objašnjava s kakvim se problemima susreću liječnici i ostalo medicinsko osoblje u Italiji, odnosno sadašnju situaciju u Italiji.

To je njegovo pismo, u kojemu moli Talijane da se odgovorno ponašaju, do pisanja ovog teksta više od 25.500 puta podijeljeno preko Facebooka. Donosimo neke njegove dijelove.

– Nakon dužeg razmišljanja hoću li i što napisati o ovome što nam se događa, osjetio sam da tišina uopće nije odgovorna. Tako ću pokušati ovo što mi doživljavamo u Bergamu tijekom ovih dana pandemije prenijeti ljudima koji nisu uključeni u posao i koji su daleko od naše stvarnosti. Razumijem potrebu da se ne stvara panika, ali kad poruka o opasnosti, od onoga što se događa ne dospijeva do ljudi, i kad vidim nebrigu u odnosu na preporuke ponašanja, kao i ljude koji se i dalje okupljaju žaleći se kako ne mogu ići u teretanu ili ne mogu organizirati nogometne turnire, hvata me jeza.

Dr. Macchini piše o reorganizaciji rada u bolnicama.

– I ja sam zaprepašteno gledao reorganizaciju čitave bolnice u prethodnom tjednu, kad je naš trenutni neprijatelj još bio u sjeni. Odjeli su se polako praznili, izborne aktivnosti prekidale, u intenzivne njege stavljalo se sve više kreveta... Ova brza transformacija bolnice donijela je u bolničke hodnike atmosferu nadrealne tišine i praznine koju još uvijek ne možemo razumjeti, čekajući rat koji je tek trebao započeti i za koji mnogi (uključujući i mene) nisu bili sigurni da će ikada doći s takvom bahatošću.

I sve se to po mišljenju dr. Macchinija događalo u tišini i bez javnosti.

– Još se sjećam kako je moje dežurstvo prije tjedan dana prošlo čekajući poziv iz mikrobiologije. Čekao sam nalaz brisa prvog sumnjivog pacijenta u našoj bolnici razmišljajući o tome kakve će posljedice to imati za nas i kliniku. Ako razmislim o tome, moja uzrujanost zbog jednog mogućeg slučaja čini se gotovo smiješnom i neopravdanom, sada kad sam vidio što se događa. Rat je doslovno eksplodirao i bitke su neprekidne danju i noću. Jedan za drugim, nesretni ljudi dolaze na Hitnu pomoć. Svi su oni proveli tjedan ili deset dana kod kuće s vrućicom, bez izlazaka i riskiranja širenja zaraze, ali sada to više ne mogu podnijeti. Ne dišu dovoljno, treba im kisik. Očigledno, boravak kod kuće dok se simptomi ne pogoršaju ne mijenja prognozu bolesti. Sada je, međutim, stigla potreba za bolničkim krevetima. Jedan za drugim, odjeli koji su se nedavno ispraznili pune se velikom brzinom. Pločice s imenima pacijenata, različitih boja, ovisno o operativnoj jedinici kojoj pripadaju, sada su sve crvene, a umjesto kirurške operacije postavlja se dijagnoza koja je uvijek ista: prokleta bilateralna intersticijska pneumonija.

VENTILATOR KAO ZLATO

Dr. Macchini se pita koji virus uzrokuje tako brzu tragediju.

– I dok na društvenim mrežama još uvijek postoje ljudi koji se ponose time što se ne boje, zanemarujući indikacije, protestirajući kako su njihove normalne životne navike "privremeno" ograničene, događa se epidemiološka katastrofa. I nema više kirurga, urologa, ortopeda..., mi smo samo liječnici koji odjednom postaju dio jedinstvenog tima kako bismo se suočili s ovim tsunamijem koji nas je preplavio. Slučajevi se množe, dolazimo do stope od 15 do 20 hospitalizacija dnevno. Nalazi brisa sada dolaze jedan za drugim: pozitivan, pozitivan, pozitivan... Hitna pomoć odjednom se urušava. Izdaju se hitne odredbe, potrebna je pomoć u Hitnoj službi. Organiziraju se brzi sastanci da bi se doznalo kako funkcionira softver za pružanje prve pomoći. Nakon nekoliko minuta svi koji su bili na tom sastanku već su dolje, pokraj "ratnika na fronti". Zaslon PC-ja s razlozima pristupa pacijentu uvijek je isti. Vrućica i respiratorne teškoće, groznica i kašalj, respiratorna insuficijencija... Uvijek iste riječi, bilateralna intersticijska pneumonija, bilateralna intersticijska pneumonija... sve hospitalizirati. Nekoga se već intubira i kreće se na intenzivnu njegu, a za druge je već kasno...

Po riječima dr. Macchinija, intenzivna njega je zasićena.

– Svaki ventilator (za strojno ventiliranje pacijenta, op.a.) postaje poput zlata. Operacijske dvorane koje su sada obustavile aktivnost hladnog pogona postaju mjesta intenzivne njege koja prije nije postojala. Smatrao sam nevjerojatnim, ili barem mogu govoriti za bolnicu "Humanitas Gavazzeni", u kojoj radim, kako je bilo moguće u tako kratkom vremenu uspostaviti razmještanje i reorganizaciju resursa. I svaka reorganizacija kreveta, odjela, osoblja, radnih smjena i zadataka stalno se pregledava iz dana u dan kako bismo pokušali dati sve, pa čak i više. Osoblje je iscrpljeno. Vidio sam umor na licima koja nisu znala što je to unatoč ionako napornom radu u bolnici. Vidio sam solidarnost svih nas. Vidio sam liječnike koji premještaju krevete i prebacuju pacijente, koji umjesto medicinskih sestara primjenjuju terapije. Vidio sam medicinske sestre sa suzama u očima jer ne možemo spasiti sve pacijente. Nema više smjena, rasporeda. Društveni život za nas je obustavljen.

Dr. Macchini piše o tome kako dva tjedna nije vidio svoga sina, kao ni članove svoje obitelji jer ih ne želi izložiti koronavirusu, i da je sretan kad vidi njegove fotografije.

IZBJEGAVAJTE SUPERMARKETE

– Zadovoljan sam s nekoliko fotografija mojeg sina, koje promatram između suza i nekoliko videopoziva.

Liječnik se također obraća onima koji "grintaju" kako ne mogu ići u kazalište, muzeje ili teretane.

– Imajte strpljenja. Pokušajte se smilovati brojnim starijim ljudima koje biste mogli uništiti. Znam da niste krivi, ali molim vas, poslušajte nas, napuštajte svoje domove samo za hitne stvari koje morate obaviti. Nemojte se masovno "skladištiti" u supermarketima, to je najgori rizik od kontakata sa zaraženim ljudima koji i ne znaju da su zaraženi. O da, zahvaljujući nedostatku određenih uređaja, ja i mnogi drugi kolege zasigurno smo izloženi zarazi, unatoč svim sredstvima zaštite koja imamo. Neki od nas već su se zarazili, unatoč protokolima. Neki od zaraženih kolega zarazili su članove obitelji, a nekima se članovi obitelji već bore između života i smrti. Mi smo tamo gdje bi vas vaši strahovi mogli dovesti. Pokušajte se držati podalje. Obavijestite starije članove svoje obitelji i one koji imaju druge kronične bolesti da ostanu u zatvorenom. Donesite im namirnice, molim vas.

U svojem dramatičnom pismu talijanskoj javnosti dr. Macchini kaže da alternativa ne postoji.

– To je naš posao. Doista, ono što radim ovih dana zapravo nije posao na koji sam naviknuo, ali svejedno ga radim i osjećam se bolje čineći da se neki oboljeli osjećaju bolje ili čak ublažavajući patnju i bol onima kojima se više ne može pomoći. S druge strane, ne trošim puno riječi na ljude koji nas danas smatraju herojima, a koji su do jučer bili spremni uvrijediti nas ili prijaviti. I jedno i drugo brzo će se vratiti. Čim se sve ovo završi, jer ljudi brzo zaborave na sve. A ovih dana mi nismo heroji. To je naš posao. Na kraju, samo pokušavamo biti korisni za sve. Sada i vi to pokušajte. Mi liječnici svojim postupcima utječemo na život i smrt nekoliko desetaka ljudi. Vi svojima još mnogo više.