Kad patuljci hoće maknuti ljudine poput Tuđmana ili Praljka zaglibe u svojoj neznatnosti

Ničim se izvršna vlast nije bavila od „29. novembra“ do prošloga petka osim jednim pitanjem – kako sakriti generala Slobodana Praljka od hrvatskoga naroda i kako haaški otrov prepjevati u europski sladoled. Nije to bilo obično pitanje, to je bila i ostala trajna zapovijed koju su otpravnici poslova u Hrvatskoj, ponizivši državu kojom upravljaju i narod koji im je dao legitimitet, bespogovorno odradili. Nije tu u pitanju samo skrivanje informacija o tome što je s tijelom hrvatskoga generala, kad i gdje je preminuo, ili kad je sprovod. A, ne. Utvrđena granica između gnjeva i bijesa Puno je više u igri. Praljka treba izbaciti iz povijesti. Osobito nacionalne. A potom procesuirati sve one obuhvaćene nepostojećim a presuđenim zajedničkim zločinačkim pothvatom. Djelomično su to naši otpravnici u suradnji s judekima i yudekima odradili i s Tuđmanom, Šuškom, Bobanom, Bobetkom, Gotovinom, Čermakom – i brojnim znanim i neznanim Hrvatima u Bosni i Hercegovini… Njih se prigodno spominje da se gnjev Hrvata ne pretvori u bijes. Otpravnici poslova, gubernatori, točno znaju granicu između gnjeva i bijesa. Toliko su puta već testirali donju granicu izdržljivosti, da im je taktika postala tragikomičnom farsom. Sada ćemo uživo pratiti jedan pomno osmišljeni proces koji se zove – depraljakizacija. On je započeo onoga trenutka kad je stanoviti dedek zapovjedio „spustite zastor“ nad poganski žrtvenik na kojemu su žrtvovani Hrvati Bosne i Hercegovine, a Hrvati iz Hrvatske preživjeli s počupanim noktima i narušenim mentalnim zdravljem. Spuštanje zastora iz Haaga preseljeno je u isti tren i u poredak (režim) u Hrvatskoj. Da svijet i Hrvati ne bi, naime, vidjeli, kamoli pročitali poruku čina o tome kako hrvatski vojnik hrabro, spremno i bez ostatka pred očima svijeta daje život za istinu, za razliku od njegovih podobnih otpravničkih politelita, koje, o jada!, nisu u stanju dati ni pristojnu ostavku. Ili za razliku od „nizozemskoga bataljuna“ koji je trebao braniti „zaštićenu zonu“ a ne isporučiti ju srbijanskome stroju za ubijanje ustrojenom prema Titovom receptu. U Hrvatskoj je optužnica davno priznata kao presuda. Da nije tako ne bi bilo rješenja o šundu i ovrsi. Ne bi bilo šutnje o procesu šestorici. Glumatanja s prekasnim pokušajima dobivanja statusa prijatelja suda. Ne bi bilo toliko očigledne izdaje. Mogao bih nabrajati do daljnjega, sve do završetka tragikomične depraljakizacije, koja će se urušiti sama u se. Kao što se urušila i detuđmanizacija. A onda podmuklo uskrsnula zadnjom presudom Hrvatima u haaškom kupleraju vijeća moralne i pravne nesigurnosti, osobito Hrvata „na ovim prostorima“. Nije za utjehu, ali je istina – kad patuljci otpravništva, osobito doma (ali i vani), pokušavaju svojom ideološkom retorikom okaljati gorostase poput Tuđmana i Praljka u pravilu ispadnu još neznatniji nego što to po svojemu, uglavnom jugoslavenskom habitusu jesu. Ni s od svijeće, ni p od Praljka Što je u tom pogledu radila nacionalna sigurnost da se ZZP u kupleraju mogao dogoditi? Ništa. Što su radila mjerodavna državna tijela? Ništa. Što su radile stranke? Ništa. Što su radile izdajice? Sve što su god mogle da bi došlo do „zajedničkoga zločinačkoga pothvata“. Njima je država to bolja što lošije stoji na unutarnjem i vanjskom planu. Komunalna služba Zagreba još je tijekom komemoracije uklonila svijeće i lampaše s Trga bana Jelačića što ih je narod spontano ostavljao pred slikom generala Praljka na Trgu bana Jelačića. Bio je to ultimativni zahtjev druga Bojana Glavaševića, Pupovčeva studenta. Ne smije ostati ni s od svijeće, ni p od Praljka! S prijezirom odbacujem takvo stajalište. Komemoracija s više tisuća ljudi za nevinoga Generala održana je umjesto na državnoj razini u organizaciji jedne udruge civilnoga društva braniteljske scene. Sramota, tuga, jad i bijeda. Da je komemoraciju održala državnim odličjem odlikovana Teršelićeva i njezina suspektna Documenta HTV bi je prenosio u izravnome prijenosu, makar se na njoj okupilo desetak aktivisteka – braco i seka Pusić, svjedok Puhovski, Josipovićev analitičar Pilsel, afežeova Borićeva, stručnjak za posmrtnu pripomoć Kregar i ostalo društvance upregnuto jučer u isplativu im detuđmanizaciju, danas u depraljakizaciju. Ovako nas je „javna kuća“ samo izvijestila da je „održana komemoracija“. Kao što nas je prošli tjedan haaški kupleraj izvijestio da smo dio zajedničkoga zločinačkoga pothvata. Svi! Osim detuđmanizatora i depraljakizatora. Jugoslavena i komunista, dakle. Ništa bez Matoša, pa ni stoljeće kasnije MatošNa dan nesuđene državne komemoracije Predsjednica je otišla u Bjelovar – posljednji grad koji još koliko toliko diše, sve istočnije od njega je opustošeno. Više bi napravila da je došla na komemoraciju, no, onda bi je dežurni higijeničari krvavih očiju proglasili „populistom“ što je korak od etikete „fašist“. Lakše je govoriti pred Vijećem sigurnosti, negoli u ideološki i izdajnički okupiranoj Hrvatskoj! Plenković se igrao ministra vanjskih poslova „ove zemlje“ u „okviru europskih okvira“. Jandroković u mišjoj rupičici. Glavni stožer HV-a kalkulirao je u strahu da ga Mesić ne umirovi. Guverner Vujčić proizvodio je pristanak na uvođenje eura i odbacivanje kune. Novinarska radikalno lijevo nasađena klatež skrivala se iza prigodnih krinki. Dan prije komemoracije Praljku vrlo dozirano, da ne izmakne trećejanuarskoj kontroli i otpravničkom voznom redu, obilježena je i obljetnica smrti predsjednika Tuđmana. I stabilna haaška kolonija nastavila se potom kotrljati utabanim stazama 3. siječnja 2000. Malo na portalima, puno na N1, po cenzuriranom facebooku, da bi se ohrabrili i zatražili da se oduzmu odličja hrvatskim junacima. Kako i ne bi, kad se država odrekla čak i komemoracije! Ni Milošević, niti Izetbegović ne bi smislili bolju „hrvatsku politiku“ od ove u kojoj se davimo već 17 godina. Više je o sramotnoj presudi i položaju Hrvata rekao A. G. Matoš prije stotinjak i koju godinicu, negoli svi naši demokratski legitimiteti, što je odlično shvatio Zlatko Vitez izabravši Matoševe stihove za oproštaj od „ljudine“ kojega se država, za razliku od naroda, jednostavno odrekla još za života, a u smrti gotovo neljudski samo potvrdila prethodnu odluku „bivših vlada“. A borio se za nju! To vam je, dragi čitatelji, analogno SF-u o tomu da se Jugoslavija dvadeset godina poslije Drugoga svjetskoga rata odrekla Tita i svih komandanata I., II. i III armije. Kao što znamo, nije ih se odrekla do danas. Ma, kakav Praljak, em ti koprivu, imamo mi Ivu Lolu Ribara! S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo Da nisu svi Hrvati pokoreni u onoj mjeri u kojoj im je loša vlast s još gorom oporbom dokaz je Predstavka koju su danas hrvatski sveučilištarci predali na prave adrese. Nju prenosim u cijelosti. Doživio sam je kao neokaljanu komemoraciju predsjedniku Tuđmanu i generalu Praljku. Više zbog sadržaja, a manje zbog odličnoga slogana „S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo“. Da je zgurana pod informativni tepih, ne moram posebno naglašavati, depraljakizacija ne može ju provariti, a otpravnici ne smiju pustiti u širi javni prostor, jer bi za kaznu gazde umjesto njih mogle pripustiti novu garnituru bipolarnih otpravnika. Nenad Piskač/HKV