Dolazi nam Ursula. O.K., neka dođe. Izabrana šefica EK Ursula von der Leyen uvrstila je Hrvatsku u svoje top-prioritete na svojoj predinauguracijskoj turneji po državama članicama EU-a. Da, i što onda? Dolazak predsjednika ili predsjednice EK u Hrvatsku, koji bi prije dvadesetak, desetak ili čak prije pet godina izazvao političku euforiju na domaćem terenu, o čijem bi meniju u Banskim dvorima, o prepelicama u medu i teletini na pjenici od graška, još tjedan dana poslije raspredali mediji, postao je nezanimljiva, gotovo dosadna informacija.
Pažljiviji promatrači ekipiranja Europske komisije eventualno mogu u tome vidjeti znak spremnosti da si njemačka ministrica obrane najesen ipak u Bruxelles prizove i povede i našeg predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, u bilo kojem kapacitetu.
Jer, ako nije ispod časti njemačkoj ministrici obrane prekinuti mandat u njemačkoj vladi kako bi postala šefica Europske komisije, koja će u ovim turbulentnim vremenima pokušati spasiti EU od konceptualnog urušavanja, zašto bi bilo ispod časti našem predsjedniku Vlade priskočiti joj u pomoć u tom važnom zadatku, na mjestu nekog jačeg povjerenika? Istina, povjerenička mjesta u pravilu nisu razina za predsjednike vlade. Ali ozbiljna su vremena, a i Hrvatska nije Njemačka. Zašto ne, ako ga EK treba i traži?
Doduše, pažljiviji politički promatrači znaju da dolazak Ursule von der Leyen na čelo EK nije ni zamišljen kao ozbiljno resetiranje EU-a, već kao još jedan mandat statusa quo. Ali zato njezin odlazak iz njemačke vlade može pružiti novu šansu njemačkome ministarstvu obrane i oružanim snagama, koje je Von der Leyen, na glasu i kao najgora ministrica obrane u povijesti ujedinjene Njemačke, uspjela dovesti u ozbiljnu krizu i disfunkcionalnost. Slično je i s Andrejem Plenkovićem: više bi mogao pomoći Hrvatskoj i resetiranju domaće političke scene da se prihvati zvučne misije spašavanja EU-a nego što bi mogao naštetiti EU-u na toj novoj funkciji.
A vjerojatno bi mu i osobno bilo ugodnije. Ispratili bi ga srdačno i najveći politički prijatelji i najveći politički protivnici iz HDZ-a, iz oporbenih stranaka samo bi reda radi pet-šest dana malo njurgali, ali bi im zapravo, onako intimno, bilo drago. Klasična win-win situacija. Jer baš kao što je Von der Leyen postala prepreka oporavku njemačkog obrambenog sektora, tako je i Plenković postao prepreka novom političkom razvoju u Hrvatskoj.
Idealni partneri
No, bojim se da će nas mimoići takvo win-win rješenje. Pa onda idemo na glavnu tezu – zašto je nama EU postao toliko neuzbudljiv da nikoga zapravo nije briga što je izabrana šefica EK, na svojoj prvoj turneji, Hrvatsku stavila uz bok glavnoj saveznici Francuskoj i najvećem izazovu Poljskoj? Ima ponešto istine u odgovoru da se Hrvatska u zadnjih nekoliko godina toliko navikla biti dio EU-a da je posjet predsjednice EK nešto redovno.
No mnogo više istine je u odgovoru da je u međuvremenu samo vodstvo EU/EK postalo nešto toliko birokratizirano i toliko banalno da je izgubilo politički autoritet čak i u državi poput Hrvatske, koja svodi politiku na dužnosnički šušur, nerijetko bez obzira na sadržaj. Čak štoviše – bolje bez sadržaja.
Von der Leyen je samo bliska kancelarki Merkel. I čak i da su njezini upravljački kapaciteti najveći, ona naprosto nema šanse politički izići iz sjene njemačke kancelarke. A kako je i kancelarka u silaznoj putanji, izvjesno je da s Von der Leyen na čelu ulazimo u mandat slabašnog EU vodstva u vremenima kada će EU biti suočen s najvećim vanjskim i unutarnjim izazovima: odnosi sa SAD-om, Rusijom i Kinom izvana i jaz između nove i stare Europe, između europskih federalista i suverenista iznutra.
EU kao struktura koja podrazumijeva mnogo međudržavnog i međustranačkog kompromisa nije milje za snažne političke osobnosti. Ursula von der Leyen može biti tek transmisija najutjecajnijih država EU-a, koje će joj u toj novoj ulozi biti ono što joj je kancelarka Merkel bila u njemačkoj politici. U tome može biti čak i vrlo dobra.
Ali to je puno premalo za izazove pred kojima se nalazi EU. I to je prepoznato – bilo racionalno, bilo intuitivno. Zato ni u Hrvatskoj njezin posjet nikoga ne uzbuđuje osobito. Ali da u našem premijeru prepozna idealnog partnera za svoju novu misiju, tko joj ne bi bio zahvalan? I uopće ne bi pogriješila. Čak štoviše, bili bi idealni partneri.
Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija
