“Čitam materijale, pitam za savjet starije kolege i stručnjake koje poznajem”, objašnjava mi s posebnim veseljem Sačić, pričajući o svojem novom poslu. Zbog Sabora, kaže, bit će i manje vremena za obrađivanje njegovih vinograda, koji su zapravo bili tema našeg razgovora. Nedavno sam, naime, od jednog zajedničkog poznanika doznala da general pravi jako dobro vino.

U svojim vinogradima koji se nalaze u Varaždinskoj županiji, a koji se protežu na malo manje od dva hektara, Željko ima zasađenih 6500 loza. Od sorta, ima graševinu, nešto manje sauvignona te traminac.

Sve je počelo u vrijeme detuđmanizacije, procesa koji je samom Sačiću ostavio poprilično gorka sjećanja. Tada je, da bi se spasio od vreve kojoj je bio izložen, počeo s obrađivanjem svojih vinograda. Okrenuo se prirodi i tu je našao smisao, a vinogradi su ga spasili i duhovno i fizički, priznaje mi.

Kasnije se cijela ta priča pretvorila u svojevrsnu ljubav, a od te je ljubavi imao i materijalne koristi. Od nešto ušteđevine koju je imao kupio je još zemlje. Imao je sreće pa nije trebao dizati kredite.

“Obožavam rad u vinogradu, no težak je i mukotrpan to posao. Vinograd treba slugu”, priča mi Željko pa nadodaje kako danas ima sve manje “ruku za raditi“. Mladi odlaze, studiraju, a težaka, koji su nekada radili fizičke poslove u ruralnim područjima, sada je sve manje. Gotovo da ih i nema.

Neovisno o dnevnici, kaže, radnike je danas teško pronaći. Spašava ga tehnika s kojom može odraditi većinu zahtjevnijih poslova u vinogradu, no neki dijelovi nalaze se na strminama pa ih je primoran obrađivati ručno.

Dobro je kada dođe vrijeme berbe, tada se skupe prijatelji i poznanici. No i tada ima posla, bere se i nekoliko dana što uvelike ovisi i o vremenu. Ove mu je godine u berbi bio i budući zastupnik u Europskom parlamentu, Ladislav Ilčić.

Sačić inače ima svoj OPG i registriranu vinariju. Kaže kako svoje vino većinom prodaje „mravljom prodajom“; prijateljima, susjedima, odnosno svojim vjernim kupcima koji se rado vraćaju po zalihe njegovog vina. Nešto proda i na moru, a nešto i u Plitvičkim jezerima. Za sada nije bilo poteškoća s prodajom, no ova je godina svima teška, govori mi. Koronavirus je nanio velike probleme vinarima i vinogradarima, pa neki nisu uspjeli prodati svoje zalihe. Još ako su opterećeni kreditima, kaže, oni već sada trpe velike financijske gubitke.

Što se tiče cijene, Željko je prilagođava tržištu, a godišnje u prosjeku napravi oko 10 tisuća litara vina, a ako je dobra godina i ako nema elementarnih nepogoda, tada i do 12 tisuća litara.

No, može se dogoditi da vina ima puno manje – zbog tuče i mraza, zaliha se može i prepoloviti, a važan faktor u proizvodnji je i tretiranje vinove loze.

“Ako dobro ne tretiram i ne brinem o vinovoj lozi, tada je moja greška ako je urod manji. Ne mogu utjecati na vrijeme, no mogu na ostale faktore”, objašnjava mi.

No, prije nego je krenuo u svoj biznis, Željko je morao proći razne edukacije, seminare i škole. Neke i dalje mora pohoditi svake dvije godine, kao na primjer edukacije za herbicide koje uopće ne može kupiti ako nije bio na educiranju. Osim toga, seminare ponekad organiziraju i u krugu svojih udruga vinara. U tom poslu u današnje vrijeme, ništa ne ide bez korištenja suvremene znanosti, veli. Nije to bezazleno, priča mi, sve mora biti usklađeno s normama.

“Ako se radi krivo, može biti i štetno po zdravlje. Znate, ne mogu se tu primjenjivati one nekadašnje metode proizvodnje vina”, kaže, pa nadodaje: “Pod to mislim zagorske metode, nije to delanec.”

Dobivam napad smijeha nakon te njegove rečenice. Znam o čemu govori, zato se i smijem. Ozbiljna proizvodnja vina nikako se ne može temeljiti na tim našim autohtonim metodama izrade vina; zna to Željko jako dobro.

Pitam ga što kažu njegovi kolege zastupnici o njegovim vinima. Probali su, hvale mu vino, svima se sviđa. Odveo ih je Željko i u svoju kamenu konobu koju ima u vinogradu.

“Jedino Hrvoje (Zekanović), on je Dalmatinac, a kod njih su vina drugačija. On uvijek kaže da je to naše kiselo”, kaže mi kroz smijeh.

“No, na kraju ga popije i dobro mu je“, smije se.

Čujem mu u glasu da voli to raditi. S guštom mi priča o svim poslovima koje mora obavljati u vinogradu.

“Sad ide rezidba. Moram provjeriti sve trsove, ima nekih koji su se osušili”, kaže mi, pa priča kako je prošle godine stavio dvjestotinjak novih, a samo dvadesetak ih se uhvatilo.

Što se tiče ovogodišnjeg vina, nema zamjerke na njega.

“Degustirao sam ga neki dan, odlično je”, hvali se. I vjerujem da je. Jer za dobar proizvod, potrebno je uložiti puno truda, ljubavi i mukotrpnog rada, a Željko to stvarno i radi. Vinograd je težak i ozbiljan posao. Tko ga se jednom uhvatio, zna koliko vremena iziskuje njegova obrada. No rezultat je u konačnici pravo zadovoljstvo – ono koje se očituje u čaši finog vina, po kojoj je i Željko Sačić nadaleko poznat…