Vijesti Top vijest
KAKO GOD OKRENEŠ, SRBI SU NA KRAJU UVIJEK „ANTIFAŠISTI“
„Pametan Srbin odlazi u četnike
a vraća se iz partizana“
Brana Crnčević, srpski pjesnik i fašist
U Srbu se i dalje svakog 27. ili dan poslije, 28. srpnja (kao ove, 2018. godine) održava bal vampira, slavlje u spomen na četničko- komunističke zločine – pokolje u južnoj Lici i zapadnoj Bosni nad hrvatskim i muslimanskim civilima. Tako su oni započeli svoj „antifašistički“ ustanak u kojemu su im saveznici bili i talijanski fašisti. Tako izričito tvrdi Srbin, dr Đuro Stanisavljević u svome djelu Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV (Beograd 1962.)
Znamo već kakva su sve zla počinili tog ljeta 1941. godine, jer istina o tomu je Bogu hvala, izašla na vidjelo.
No skrivanje iza „antifašizma“ se nastavlja.
Stari saveznici, komunisti i četnici ostavili su svoje krvave tragove, počevši od sramne i krvave epizode spomenutih pokolja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, preko zločina što su ih činili u jesen 1941. i u samoj Srbiji – prije nego su utekli preko Drine a tamošnji narod ostavili na cjedilu da „kusa“ ono što su im zakuhali.
Neki od najviđenijih komunističkih lidera, poput političkog komesara i Titovog bliskog prijatelja i suradnika Rodoljuba Čolakovića Roćka, nisu se libili ostaviti i pisane tragove o toj suradnji: zajedničkim druženjima, pregovorima, sjedeljkama uz iće i piće što su ih prakticirali s četničkim vojvodama u istočnoj Bosni. Treba samo pročitati njegove Zapise iz oslobodilačkog rata, pa da stvar bude posve jasna, kao dan. Četnici su mogli kad i kako su htjeli prelaziti u partizane i potom se vraćati svojima, a jedina „kazna“ koju su dobivali (nakon tih višekratnih prelazaka s jedne strane na drugu) bilo je to što su im Roćko i drugovi organizirali satove „političkog odgoja“ ne bi li ih „prevaspitali“ i dokazali im koja je prava strana. O svemu tomu i koječemu drugomu crno na bijelo piše ovaj politički komesar zadužen za „moralno-političku podobnost“ partizanskih odreda u istočnoj Bosni.
Crnogorac Mihailo Lalić u svome romanu Dokle gora zazeleni progovara na istu temu. Kroz usta svojega glavnog lika (Peja Grujovića), autor ne ostavlja mjesta nikakvoj sumnji: kroz cijeli rat, četnici i komunisti u Crnoj Gori nosili su u jednom džepu petokrake, a u drugom kokarde, pa su ih prema okolnostima i trenutačnoj potrebi stavljali na kape.
Jedan drugi politički komesar i također Titov prijatelj Adil Zulfikarpašić u svome poznatom zapisu „Put u Foču“, bilježi kako je bio zgranut i šokiran time što je u Glavnom štavu kod Tita zatekao Straju Kočovića, četničkog koljača (kojega je znao od ranije), ali s petokrakom na kapi, u ulozi partizanskog komandira.
Dogodilo se to neposredno poslije masovnih pokolja što su ih nad civilima – muslimanima u tom kraju (Foča, Goražde) u siječnju 1942. godine počinili četnici. I Strajo, naravno, kao jedan od glavnih koljača.
Kad je zatražio objašnjenje, dobio ga je upravo od Rodoljuba Čolakovića, koji mu je obrazložio kako se rat ne može dobiti „ako se na našu stranu ne privuku srpske mase“. I još je dodao (kako piše Zulfikarpašić): „Moj Adile, kud bi mi stigli kad bi hapsili sve četničke koljače, s kime bi ratovali?!“
Postoji i zgodna priča o tomu kako su četnički vođa Draža Mihailović i komunistički vođa Tito (prigodom jednog sastanka u Kninu) čak i spavali na istoj slamarici – koju im je prostrla Jovanka Broz, pokojna supruga J.B.Tita; nju je ova žena za života ispričala stranim novinarima i ostala je zabilježena u intervjuu koji je dala.
Ni amnestija četnika Draže Mihailovića (u tri navrata: kolovoza/studenoga 1944. i siječnja 1945.) nije bila ni malo slučajna. Srbe je trebalo konačno pokrenuti na masovni prelazak u partizanske redove, a to se bez kolektivne amnestije četnika nije nikako moglo.
Ta bratija – komunisti i četnici (koji su na brzinu kokarde zamijenili petokrakama) klali su skupa potom na Križnom putu i Bleiburgu i civile ostavljali po masovnim grobnicama, Hudoj i drugim jamama diljem Slovenije i Hrvatske.
Pobili su samo u svibnju 1945. (prema njihovoj dokumentaciji iz Vojnog arhiva što ju je ne tako davno objelodanio Roman Leljak) preko pola milijuna Hrvata – ustaša, domobrana i civila, uključujući i žene, djecu i starce.
I to se također zove „antifašizam“!?
Što se sve događalo 90-ih godina u Domovinskom ratu, nažalost, jako dobro znamo. Kokarda i petokraka su zavile u crno Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a njihove mješovite zločinačke postrojbe ušle su skupa u Baranju, Vukovar, Škabrnju, Tovarnik, razarale Osijek, Slavonski Brod, Dubrovnik, Gospić, Split, Šibenik...
I to je bio „antifašizam“, zar ne?
Nije bez razloga srpski dječji pjesnik i fašist Brana Crnčević (pri piću u jednom društvu) početkom devedesetih podsjetio na to kako „Pametan Srbin odlazi u četnike, a vraća se iz partizana“.
In vino veritas, kaže stara latinska poslovica.
Perfidija inverzije povijesti u našoj današnjoj Hrvatskoj nastavlja se, drsko i bezobrazno, unatoč svim dokazima i činjenicama.
No, ipak, pomaka ima. Knjiga je spala na dva slova. Nema derneka u Srbu pod pokroviteljstvom države. Ove opskurne terevenke na kojima se slavi genocid, drže još samo dva (ne baš tako jaka stupa), SNV i SAB.
Posljednji su to trzaji jedne propale i na krivotvorinama građene ideologije, mita o „antifašizmu“ u koji nitko normalan više ne vjeruje, osim onih koji se tamo okupljaju.
Zlatko Pinter
