Kako je Linić generalu Praljku 'maznuo' pola milijuna kuna

20.05.2013. 17:40:15

Treba uzeti od Praljka 435.000 kn, nešto sitno nadodati i financirati knjigu čuvene jezikoslovke Snježane Kordić o epohalnom lingvističkom otkriću da su hrvatski i srpski jezik ustvari jedan jezik koji se kolokvijalno naziva srpskim.
Raspisao se general Slobodan Praljak po prognozi i željama nekih budući ratni zločinac. Napisao je čak 18 knjiga o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH. U njih je ukoričio originalne dokumente iz Domovinskog rata i tako s razlogom digao tlak slobodoumnoj i progresivnoj hrvatskoj ljevici. Koga uopće zanimaju prave činjenice i dokazi oko rušenja starog mosta u Mostaru kad su oni već proširili svoju istinu o tome. Sad bi se, po njima, Praljak htio oprati od odgovornosti nekakvim dokumentima, svjedocima i činjenicama tako da se to što su oni o tome širili napokon razotkrije kao bezočna laž i kleveta. S pravom je Nina Obuljen, tajnica u Ministarstvu kulture, još pred pet godina sve to proglasila šundom. Pa neka plati 435.000 kunića! Izgleda da je probitačnije izdati domovinu nego šund! Božo Biškupić I Ministarstvo kulture smislili su pametnu transakciju. Treba uzeti od Praljka 435.000 kn, nešto sitno nadodati i financirati knjigu čuvene jezikoslovke Snježane Kordić o epohalnom lingvističkom otkriću da su hrvatski i srpski jezik ustvari jedan jezik koji se kolokvijalno naziva srpskim. Na zaprepaštenje demokratske javnosti Praljak je uložio žalbu na rješenje Ministarstva kulture, pa povuci-potegni i tek je ovih dana Linić došao do svog novca od Praljka. Nakon toga u Hrvatskoj je nastao rašomon. Prof. Miroslav Tuđman postavlja u Hrvatskom saboru zastupničko pitanje predsjedniku Milanoviću zlobno pitajući da će Vlada i dalje naplaćivati porez na šund za knjige koje istinito i argumentirano govore o Domovinskom ratu. “Istinito i argumentirano” smješkali su se birokrati u Ministarstvu financija, a zašto je onda Haško tužiteljstvo onda diglo optužnicu protiv Praljka i drugova ako su činjenice u knjizi istinite i argumentirane. To je još 1998.g., prokužila Nina Obuljen kojoj je odmah bilo jasno da je obrana hrvatskih interesa u BiH čisti šund. Dok su Muslimani i Srbi u BiH malo đentlemenski ratovali, a malo pregovarali, a malo proučavali ženevske konvencije o ratnom pravu da ne bi negdje falili dotle su Hrvati dijelili Bosnu sve-u-šesnaest i činili ratne zločine. Čuvši za sve te strahote koje su radili Hrvati u BiH čak je i general Mladić, dan prije masakra u Srebrenici, bio zaprepašten njihovim razmjerima. Šteta što Mladić nije napisao knjigu I objasnio svoju istinu kako su se u Srebrenici zapravo pobili Muslimani između sebe. U Hrvatskoj bi sigurno našao izdavača, a knjiga mu sigurno ne bi bila proglašena šundom i ne bi platio Liniću ni kunu. Doduše, na Tuđmanovo provokativno pitanje, pismeno je odgovorio premijer Milanović. Iz pisma se vidi da je bio loše obaviješten jer kaže: “Bilo bi normalno da   su dokumenti, koje je prikupio i objavio general u svojim knjigama, objavljeni uz financijsku potporu hrvatske države. Umjesto da financira njegovu obranu, država ga financijski kažnjava i onemogućuje da objavljuje istinu o državnoj politici koju brani. Gramzljivost porezne uprave za punjenje državnog proračuna ne može biti opravdano, prvenstveno jer je zasnovano na netočnim podacima.” No, svima je jasno da to nije napisao Premijer nego neki prikriveni ognjištar ubačen u Premijerovu blizinu. Toga treba odmah identificirati, uhititi i transferirati! Da je to stvarno Zoki mislio, Slavek se ne bi nikako usudio maznuti generalu skoro pola milijuna kunića. Doduše, Milanović je samo Predsjednik Vlade, a državnu blagajnu ipak drži Linić. Ni odvjetnici, liječnici, ugostitelji ne tresu se od Milanovića, ali itekako kad čuju ime Linića. Usput rečeno Pravljkov “šund” postao je u Haškom sudu dokazni materijal u postupku protiv generala Praljka i ostalih iz BiH. Istodobno je “briljantnu” knjigu izdala je tvrtka specijalizirana za izdaje (kniiga) HHO o silnim zločinima Hrvata u operacijama Bljesak i Oluja. Međutim, haški suci, mutavi kakvi već jesu – osobito oni koji su donijeli oslobađajuću presudu generalima Gotovini i ostalima – nisu to remek-djelo Čička, Puhovskog I ostalih korifeja HHO-a prihvatili uopće kao bilo kakvu vjerodostojnu dokumentaciju. Usuproti tome proglasili su ju činjenično i pravno irelevantnom, i tako su propustili dati se uvjeriti kako su Hrvati pobili brojne srpske civile za koje ili nije bilo dokaza u knjizi ili se ispostavilo kasnije da su ipak još uvijek živi. Naravno da Nini Obuljen I Boži Biškupiću nije palo na pamet taj falsifikat HHO-a proglasiti šundom i naplatiti na njega HHO-u porez. Valjda su se vodili idejom svog tadašnjeg Premijera i Premijerke da bi to moglo zasmetati Eu birokratima. I na kraju pravda i razum su, kao i uvijek, pobijedili. Ne mislim na Obuljen i Ministarstvo financija, već na Haški sud koji nije prihvatio HHO-ovo kukavičje jaje već Praljkovu knjigu jer sadrži činjenice potkrepljene pravim i vjerodostojnim dokazima. Navodno se, pritisnut proračunskim rupama, stari vjernik Linić svojim vezama probio do samog Gospodina Boga. “Dobri Bože, koliko je za tebe milijarda godina?” lukavo ga priupita Linić. “Jedna sekunda, Slavek!” odgovori spremno Bog. “A koliko je za tebe milijarda eura?” nastavi znatiželjno Slavek. “Ne više od jednog centa!” reče Bog. Lukavo se nacerivši, Linić izusti: “Pa pokloni mi taj cent za proračun, Bože!” “Može!” reče Bog “samo pričekaj sekundu!” Povampirila se hrvatska desnica. Zakrvavljenih očiju, kao da je 5. kolovoza 1995.g., a ne ljeto Gospodnje 2013.g., desničari počeše, bez imalo stida, prikupljati potpise za raspisivanje referenduma kojim bi se u hrvatski Ustav unijela apsurdna odredba kako je brak zajednica muškarca i žene. Taj čin je, inače mirne i tolerantne ljevičare, ogorčio. Sjetno su se prisjetili vođa direktne demokracije Tita, Staljina, Mao ce Tunga, Pol Pota, Enver hođe i drugih, koji – čim bi se uznemirili zbog nepodopština nekih desničarskih provokatora – odmah bi to riješili slanjem stotina tisuća desničara na onaj svijet za koji su bili sigurni da ne postoji. Našim je ljevičarima kap prelila čašu kad su i građani počeli negodovati jer su ih zadrti desni aktivisti potakli da na raznim mjestima po Zagrebu I diljem Hrvatske potpisuju zahtjev za referendum o tom pitanju. Kao da su im prijetili vatrenim oružjem, trgali im kapute, vukli ih za rukave i uopće prisiljavali ih da potpišu kako su za takav referendum. Tako bar proizlazi iz specijalnog priloga novinara ili novinarke Jutarnjeg Z. Korljan. Ta osoba je sigurni budući dobitnik nagrade HND-a za novinara godine i to kako za objektivno izvještavanje tako i za tekst koji predstavlja najveću glupost godine. Z. Korljan piše kako, kad su nasrtaji desničara dostigli vrhunac, dotrčale su dvije mlade heroine koje su se “obrušile na štand, kidajući letke i razbacujući ih okolo. To je trajalo samo nekoliko minuta, a nakon toga su pobjegle.” Za to vrijeme, agresivni desničari, zabezeknuti herojstvom mladih heroina, odvažili su se pozvati policiju. Istu onu policiju koja je nekoliko dana ranije bila zaključila da je do paljenja jednog štanda na Cvjetnom trgu došlo jer je netko od desničara bacio opušak cigarete. I štand je planuo, a jedna je djevojka bila teško opečena. Još jedan dokaz kako je pušenje štetno! Naravno zavedena desnica i Crkva koji i nadalje tvrdoglavo tvrde da je brak zajednica muškarca i žene sve ove herojske akcije mladih aktivista I aktivistica proglašava divljaštvom i nasilništvom. Kakva zabluda proglasiti nasilnicima borce za ljudska prava homoseksualaca, koji izlažu svoje mlade živote dok u grupama nasrću na djevojke na štandovima i herojski ih premlaćuju. Netko se ovih dana zapitao što bi se desilo da je netko napao guy aktivistu ili neku mladu lezbijku dok je skupljala potpise za recimo zabranu braka između muškarca i žene? Da je tom prigodom bila opečena podmetnutom vatrom na štandu neka mlada lezbijka ili neki guy, siguran sam da bi se opravdano diglo na noge sve progresivno i napredno u našoj maloj zemljici od političara do novinara. A gledatelji Žikine dinastije digli bi se i na zadnje noge. Naša Vlada, koja i inače visoko cijeni volju naroda, mudro je poručila iz Banskih dvora kako je skupljanje potpisa za referendum o promjeni Ustava, ustvari velika pušiona. Vlada se nada da će Ustavni sud donijeti odluku kojom će onemogućiti takav referendum jer brak kao zajednica muškarca i žene je samo valjda u Hrvatskoj protivan ljudskim pravima. To valjda hoće reći da svi oni kod nas koji imaju ženu ženskog spola ili muža muškog spola zapravo krše ljudska prava. A takvo što treba zaista sasječi u korijenu jer će jednog dana Crkvi, rigidnim desničarima, ognjištarima i antieuropejcima pasti na pamet da traže raspisivanje referenduma kojim se zabranjuje neka druga napredna novina koja nam stiže iz belosvetskih metropola, kao npr: pedofilija. A baš nam je bilo sasvim lijepo krenulo sa ozakonjavanjem pedofilije. Iz prijateljske Nizozemske stiže nam svake godine sve više osoba koji iskreno vole djecu za razliku od pedijatara. Osobno sam bio u društvu jedne postarije milostive iz samog centra Zagreba. Gospođa redovito glasuje za SDP jer joj je, kako reče, dosta “te seljačije”! “Sve dok se ne riješimo Hercegovaca u Zagrebu, ne bu mira!” misli milostiva. Naročito me oduševila njena izjava da bi se radije udala za svog psića Flokija nego za Hercegovca. Mislim da će se taj idealistički, tolerantni i politički korektan način razmišljanja naše milostive uskoro pokazati točnim. Ako brak nije zajednica muskarca I žene, zašto ne bi bio I zajednica muškarca ili žene sa svojim kućnim ljubimcem. Floki i ne zna što ga može zadesiti! Englezi vole kazati: “Lord, help me be the person my dog thinks I am!” ili u slobodnom prijevodu: Bože, daj mi da budem osoba kakvom me doživljava moj pas. Dobro, ima kod nas i optimizma koji nam budi nadu da ćemo se po tko zna koji puta izvući iz dreka. Nedavno sam bio tronut izjavom Branka Grčića koji je, pun optimizma pomiješanog s pragmatičnom racionalnošću, izrekao mudro: “Hoće li se dogoditi gospodarski rast – to samo Bog zna!” Sad mogu mirno spavatio svih 90% hrvatskih vjernika, a ateisti i agnostici nek’ se žderu! Još je veću dozu optimizma pokazao ministar obrane Kotromanović kad je rekao: “Hrvatski vojnici uvježbani su poput Reala I Barcelone. Sad se nikoga ne bojimo.” Ako su zaista tako uvježbani onda moramo moliti Boga da nas ne napadne recimo Vatikan jer su ove dvije nogometne ekipe nedavno u polufinalu Kupa prvaka ispale od njemačkih ekipa Bayerna I Borusssije i to tako da su im Njemci zabili 11 golova, a Real i Barcelona njima samo tri. Mogao je Ministar usporediti našu vojnu spremnost s Nijemcima, ali bi onda prošao kao Ivica Kostelić kad su ga pok. Pukanić i društvo iz Nacionala proglasili nacistom. Optimizam budi i kadrovska politika Kukuriku koalicije koja na najvažnija mjesta u državi postavlja kadrove koji su se dokazali u praksi. Tako je predsjednik uprave HEP-a postao Tomislav Šerić koji je u Osijeku ostao zapamćen što mu je u Osijeku propala Pizzerija. Kad je mogao Tihomir Rukavina postati ministar, a za kojeg je preveliki zalogaj bila čak i seoska biljna apoteka, onda može i Šerić upravljati HEP-om. Teoretski je to dobar potez vladajućih. U komunizmu je vladalo zgodno pravilo. Ako se u nečemu ne slažu teorija i praksa, uvijek se mijenjala praksa. Danas sam glasovao. Bila je gužva i nisam dospio do boksa za ispunjavanje listića. Kad me jedna starija gospođa pozvala da, ako želim, popunim listić na stoliću sa strane, odbio sam to riječima: “Oprostite, ne želim da itko vidi kako ja glasujem za Milana Bandića i njegovu listu za skupštinu!” Izvornu vijest možete pogledati OVDJE

Autor: