Potraga za Matejem Perišem ušla je u jedanaesti dan. Puno je nepoznanica o nestanku nesretnog mladića, nestalog u noći s četvrtka na petak 30. prosinca prošle godine u Beogradu.

Nestanak je policiji prijavljen dan kasnije, dakle 31. prosinca. Kako su dani odmicali mozaik se po malo slagao, Matej je viđen 'na ušću', zatim kako trči u blizini kultnog beogradskog noćnog kluba 'Gotik', gdje je posljednji put viđen i gdje zalazi viđenija klijentela srbijanske prijestolnice. Njegov je otac Nenad Periš u Beogradu, a prigodno se putem medija oglasila i djevojka nesretnog mladića, Sanja iz Splita, koja je potvrdila kako se sa svojim dečkom posljednji put čula nekoliko sati prije nego što će on nestati bez traga 30. prosinca oko 21.30 sati, kada joj je poslao video iz nekog beogradskog restorana. 

Informacije koje na kapaljku dolaze do javnosti u mnogome su kontradiktorne, nije jasno je li Matej sklon izgredima, je li sklon konzumiranju opijata, alkohola i slično, mnogi tvrde kako to ipak nije njegov stil. Na spomenutom videu vidi se on u društvo je koje slavi 'staru godinu', na stolu su boce bijelog i crnog vina, atmosfera je vesela, društvo čeka večeru. Dakle, ništa posebno, a posebno ništa što bi uputilo na činjenicu kako će nestanak mladića s tog videa podići na noge kompletnu beogradsku policiju samo dvadeset četiri sata kasnije. I koja, kako se čini, ulaže nadljudske napore ne bi li pronašla nesretnog Splićanina.

U potragu su, i prema riječima oca nestalog Periša, uključeni praktički svi kapaciteti s kojima raspolaže beogradska policija, od potražnih pasa, specijaliziranih plovila sa sondama, helikopterska jedinica, zatim specijalizirane ronilačke ekipe pridošle iz nekoliko srbijanskih gradova, a vijest je definitivno top tema praktički svih srbijanskih medija. Potraga ne gubi na intenzitetu čak ni nakon više od deset dana, iako je praksa da do obustave dođe nakon pet - šest, ako nema nikakvih rezultata.

No, čini se, dio hrvatske javnost ipak nije fasciniran uloženim naporima, čak dapače, slučaj su iz sfere ljudske, obiteljske tragedije uspjeli transferirati u nekakav kulturno–civilizacijsko -politički skandal, kao da je riječ, na primjer, o ratnim događajima od prije Matejevog rođenja, ili u najmanju ruku o nogometnom rivalstvu s reprezentacijom Srbije.

Potpisnik ovih redaka dao si je truda te pročitao na desetke komentara ispod raznih članaka najprije Večernjeg lista, ako se komentarima uopće i mogu nazvati primitivne škrabotine čitateljstva tog dnevnog tabloida, koji uz standardnu prodaju trivijalnosti figurira za specijalnu publiku i kao političko glasilo državotvorne orijentacije. Uglavnom, od strane poznatih i nepoznatih 'autora' slučaj se pokušava prezentirati kao, najblaže, ratni događaj iz bliže ili daljnje povijesti, no interesantno čak se i redakcija ponekad potrudila grafički i tekstualno članke opremiti baš kao da se radi o nekakvoj staro križarskoj, ili kakvoj već, bitci između, na primjer, zapadnih kršćana i imaginarnih 'osvajača s istoka'.

Ako se kojim slučajem 'izvješćivanje' od strane redakcije, ne samo Večernjaka, i od strane 'komentatora' na ovaj način eksponencijalno nastavi, uskoro ćemo na naslovnoj stranici nekog portala ili tabloida ugledati Nenada Periša s kopljem na Savskom keju, u srednjevjekovnom križarskom oklopu, uz njega karikirane četnike s čalmama i sabljama, a sve će biti detaljno razrađeno u nakaradnoj inscenaciji začinjenom improviziranom, jer drugačije i ne znaju, kronologijom povijesnih sukoba Hrvata sa Srbima, postavljajući tako jedan po svemu tužni događaj u civilizacijski krajnje uvredljiv kontekst, kao da se, kako rekoh, radi o nekakvom 'nastavku historijskoga rata drugim sredstvima'.

Te idiotske komparatističke dosjetke anti duhovitih 'komentatora' raznih hrvatskih 'glasila' proizvele su pozadinsku konsternaciju čak i u hrvatskim civiliziranim krugovima, ljudi izražavaju čuđenje nad takvom mentalnom agresijom i drastičnom demonstracijom primitivizma, ponekad čak i potpuno otvorenim zazivanjem Huntingtonova 'Sukoba civilizacija', preko kojeg se klasična ljudska tragedija nastoji pretvoriti u međuvjerski sukob ili sredstvo za namirivanje 'povijesnih računa' pedeset–šezdeset godina unatrag.

Na žalost, kako vrijeme odmiče, a Matej još uvijek nije pronađen, čak nema ni bilo kakve ozbiljne informacije osim trivijalnih 'snimaka nadzornih kamera', posljedično dolazi do jačanja tog masovnoga 'borbenog' raspoloženja, čime ta i takva populistička scena biva sve glasnija i sve prožetija militantno - grotesknim ugođajem 'historijske pravde', kojima, na žalost, pojedini mediji svojim kičerskim prilozima na zadanu temu udaraju završnu stupidarijsku intonaciju.

Čini se kako niti jedan, čak niti krajnje tragičan, događaj u Hrvatskoj ne može proći bez ultra primitivne baze, koja se elementarnim, bazičnim primitivizmom hrani. No, preko ove tragedije ta spoznaja je dobila i svoju novu, možda i diplomatsku dimenziju.

S druge, srbijanske dakle, strane situacija također pomalo eskalira, sve više raste dojam kako se vlast 'zapravo pravda pred Hrvatima', javnost smatra da je u pitanju recimo Bugarin ili Rumunj, odavno bi potraga bila obustavljena. Dakle, situacija je kod njih - očekivana. Proizvodi poput Kurira, Alo, Telegrafa, Informera, B92, Pinka… udaraju ritam, no za one koji poznaju tu 'scenu' prirodna je stvar da upravo ti proizvodi pribjegavaju opisanome tipu 'izvješćivanja', no nažalost, poput nekih u Hrvatskoj. Mediji o kojima je riječ možda su još uvijek u javnom ili tajnom vlasništvu srpskih ili stranih tajkuna, ili nekih manjih 'frakcija', no uređivački su u svakom slučaju pod presudnim utjecajem 'naprednjaka' i Vučićeve struje, koja im već desetak godina određuje i tematiku i takt.

U predočenom sklopu, tretiranje ove tragedije, kao produžetka povijesnoga rata s 'ustašama' iz prizemnoga uredničkoga rakursa kojekakvih Vulina komplementarno je hrvatskom 'komentatorskom ratu' protiv 'četnika', a sve na temeljima predmnijevane, na žalost sve izglednije, tragedije jednog splitskog mladića, rođenog nakon rata i nakon bilo kakvih regionalnih sukoba.

Propagandisti prizemnosti i nositelji populističkih političko-kulturoloških atavizama uočili su, kako vidimo, mogućnost za reafirmaciju, i odlučili predmnijevanu tragediju splitskog mladića iskoristiti na zapaženo nedostojan način. Primitivan hrvatski bulevarski narativ na temu sraza 'civiliziranih prozapadnih katolika' i 'istočnih barbara' nije samo manifestacija uvredljivoga neukusa koji caruje u pojedinim redakcijama i komentarima ispod članaka o tragediji, nego i pokazatelj izostanka elementarne informiranosti kod njihovih autora, odnosno osoba koje te 'umotvorine' puštaju u promet.

Univerzalno je jasno da Republika Srbija nije savršeno nikakav simbol, širitelj ili propagator mira i stabilnosti u 'regionu'. Radi se o utjecajnoj državi na Srbe u Srbiji i svijetu, državi koja brižljivo čuva svoje mitove i tradiciju 'Kosova kao srca Srbije', ali također i vrlo primamljivoj turističkoj destinaciji, kao i relativnom regionalnom savezniku Rusije i Kine. Za Hrvate je ona u cijelosti na predziđu turbulentnog Istoka. Osim toga, Srbija se zadnjih desetljeća ne pokazuje kao veliki prijatelj Hrvatske, još uvijek nije poznata sudbina skoro dvije tisuće nestalih Hrvata, također ono što se događa s Hrvatima u Vojvodini već i ptice pjevaju. Svi ti podaci ponešto govore, onima koji znaju čitati, dakako.

Ali, kakve to veze ima s splitskim mladićem Matejem Perišem. Nestalim na Novu godinu, za kojim evo već dvanaest dana bezuspješno tragaju ozbiljni ljudi. Dio hrvatske i srbijanske javnosti valjalo bi podsjetiti kako se ne radi o nikakvom 'sudbonosnom' ili 'historijskom' događaju, ponajmanje o 'sukobu civilizacija', okolnosti su razumljive, nestao je jedan mladić, star samo dvadeset i sedam godina, traže ga majka, otac, dvije sestre i nadležna policijska tijela, nad ishodom potrage strepi cijela nacija. Ova, na žalost sve izglednija, tragedija može se doživjeti kao nešto što ona nije jedino u glavama primitivnih bukača, a nad glupošću njihovih bizarnih dosjetki u 'komentarima' rasplakale bi se i njihove majke.