Kako je ono rekao general Praljak? “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991. Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu: Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo. Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši. Pogledajte što se ovdje dogodilo: Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama. Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika. U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića. 24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga. Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio: “To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”. I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje:  Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica. Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”. Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama. Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”. Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije. Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka… HBŠestorka Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu. Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga. To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata. Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih. Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji. Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.