Kako smo i zašto ratovali

Prilog je inspiriran nedavnim obilježavanjem 23.godišnjice HRM i antifašističkim izletom otoku Visu. Međutim, vratimo se prije toga u ratne godine, godine velike nade. Kao brojni dragovoljci Domovinskog rata svjedok sam vremena i raznih ratnih igara. Pa da iznesem bar jednu od njih ovom prilogom i tako dam svoj skromni obol ovoj godišnjici. Uz sva spoznajno iskustvena saznanja ni na koji si naćin ne bih dopustio procjenjivati ulogu i cijelovit doprinos HRM u Domovinskom ratu. Ipak ove činjenice, koje rijetki znaju, možda bar donekle pojasne današnji po mome uvjerenju žalosni epilog u stvaranju hrvatske vojske. Krajem 92. g. predsjednik Tuđman i njegovi bliži suradnici donijeli su odluku da se u mornarici, posebno u vojnoj bazi Lora naprave neke promjene. Zašto? Rijetkima je poznato kako je upravo tu bilo sjedište KOS-a za cijelu bivšu državu. Mnogi su okupatori odlaskom JNA kao „djelatnici“ ostali upravo u toj bazi, pa i oni koji su je do posljednjeg dana branili ili čak bili i zarobljeni prilikom samog ulaska hrvatske vojske. U Splitu je bio i (para)stožer zbornog područja sastavljen od udbaša i KOS-ovaca za kojega je poznato da je stolovao od Baćvica pa do Vile Dalmacije. Bavili su se analitikom, strategijom i nadasve kadroviranjem u svo vrijeme rata i poraća. Poznato i to da su tada, već preobućenim oficirima i podoficirima, priznate sve beneficije i radni staž u kontinuitetu. To su oni za koje Nazor kaže da smo imali sreću što ih se do siječnja 1992. g. samo 47 posto priključilo HV-u jer tijek rata sigurno ne bi bio u našu korist. Vjerujem da je dragovoljcima i braniteljima međutim manje poznat jedan drugi podatak, a to je da su u tim krvavim danima (Vukovar, Dubrovnik, Gospić ...) u za nas dragovoljce presudnim vremenima, isti ti novopečeni djelatnici HV-a uzimali svoje redovite godišnje odmore. Kao „čukaroš“ i klasični pješak u to vrijeme nisam imao vremena, niti sam išao s mišlju kako je primjera radi, tada bilo teže ući u djelatnu službu vb Lora, nego li u recimo do tada okupirani Knin. Međutim, bilo je tako. Da izbjegnem sva imena ili neke druge podatke recimo samo to da se u takav naum krenulo preko osnivanja škole pod nazivom „Škola marinačkih narednika“. Radi toga su s terena povućeni brojni domoljubi iz ovog područja, naročito pripadnici HOS-a. Škola je trajala 6 mjeseci, a brojala oko 70.tak polaznika. Od toga je udba dovela (kompromisno) bar oko pola. Među njima i nećake Milana Babića. Za voditelja škole postavljena je izuzetno domoljubna osoba i to od osobnog povjerenja predsjednika Tuđmana. Rijetkima je ostalo u sjećanju svečano i završno urućivanje diploma polaznicima te škole. Naime izvršeno je na središnjoj vojnoj pisti ispred zapovjedništva uz veliku binu i zvučnike, a završilo tako da su polaznici po programu na kraju svečanosti tri puta uzviknuli „ZA DOM SPREMNI“. Bitno u prilogu ono što se događalo tada, ali i nakon toga. Nitko se od zapovjedništva nije odazvao toj promociji. Dapaće, virili su iza zavjesa i kao svi sverežimski pripuzi u tišini kovali svoj plan. Voditelj škole, do tada službeno drugi (neslužbeno prvi) čovjek u vojarni, neposredno nakon toga je zaustavljen u dolasku na posao i taj dan čak pritvoren. To mu je ujedno bio zadnji dan službe. Naime, ta jugoslavenska kamarila na čelu sa Svetozarom Leticom donijela je predsjedniku potpisanu peticiju sa svojim zahtjevima „mi ili on.“ Njegovi tadašnji suradnici su mu uglavnom svi okrenuli leđa, a po mojim saznanjanima pok.Tuđman je izrekao prioritetan stav i misao koja završava s onom poznatom ali... odnosno da mu oni nisu ni potrebni ali da ih u tim, još izuzetno kritičnim vremenima, ne smije imati ni protiv sebe. Koliko znam i koliko mi je poznato nakon nekog vremena ponovno ga je pozvao u službu ali se više nije htjeo vratiti. Danas je ipak jedan od najcjenjenijih pomorskih stručnjaka i predsjednik hrvatske podružnice Kraljevskog instituta za navigaciju (Royal Institute of Navigation - RIN). Za polaznike je pak presuđeno postupno i delikatnije rješavanje. Prvo su odvedeni u pogibeljnu akciju, zapravo namještenu zamku, gdje su neki nastradali, a poslije toga se i povukli iz svega. Uglavnom HOS-ovci. Poslije kao novopećeni djelatnici nisu se smjeli previše raširiti tako da je osnovana marinačka postrojba. Preteća budućih marinaca. Čak su u njoj mnogi roćnici iz cijele Hrvatske služili svoj vojni rok. Vremenom je i ugašena, a ostatak izdanih i osuđenih domoljuba je potom raspušten i prepušten svatko svojoj sudbini. Dakako, svi osim odbaškog kadra. Danas, 23 godine nakon Domovinskog rata, stvari su očito došle na svoje „staro“ planirano mjesto. HRM je opet JRM. Stožerni brod mornarice stavljen je u funkciju regionalnog trajekta koji ponovno i besplatno prevozi mlade antifašiste na otok Vis. „Ore et labore Deus adest sine mora.“ Moli i radi, Bog je tu ( pomaže). Rekao bi vojni kapelan koji u ovome ne vidi ništa sporno... ništa neobično. Pa ipak ja se pitam je li to ono za što smo se borili (radili) i ONO za što se svi mi domoljubi molimo.   ČINJENICA Izvorni članak možete pogledati OVDJE