Kako smo izgubili ratno zajedništvo koje je obranilo Grad?

08.12.2015. 13:58:07

- Rata se sjećam s pomiješanim osjećajima. S jedne strane sam ponosan zbog svih onih koji su s oružjem, ili  na druge  načine branili grad, tužan zbog onih koji rat nisu preživjeli i sjetan zbog osjećaja da smo olako izgubili zajedništvo koje nam je, uz ljubav prema domovini, pomoglo da se u tim teškim vremenima branimo i obranimo - kaže Nikola Obuljen, koji je za vrijeme opsade Dubrovnika bio pregovarač, zamjenik predsjednika Skupštine Općine Dubrovnik i direktor Telekomunikacijskog centra. Kako je Grad živio za vrijeme tromjesečne blokade? Kako su uspostavljene veze sa svijetom, organizirana opskrba vodom i hranom? Prvi listopada ujutro izravnim pogotkom projektila Jugoslavneske narodne armije potpomognute srpskim i crnogorskim dragovoljcima, prvog dana agresije na Dubrovnik, uništen je objekt Telekomunikacijskog centra Dubrovnik na Srđu. Lastovo, Korčula, Pelješc i cijelo područje do Debelog brijega ostalo je odsječeno od Hrvatske i svijeta. Moglo se komunicirati unutar područja TKC-a, jer je postojao rezervni sustav, a telefoni unutar grada Dubrovnika radili su cijelo vrijeme rata uz pomoć  agregata. Tehničari i inženjeri TKC-a sa Srđa su donijeli dio uređaja na Ilijinu Glavicu i uspjeli ih provizorno osposobiti te vratiti na Srđ i već 2. listopada veza je bila uspostavljena, no samo na kratko jer je agresor ponovno granatirao i to je bio kraj komunikacije preko radio relejne postaje na Srđu. Trebalo je smisliti nešto novo. - U to vrijeme mobilna telefonija bila je tek u začetku, ali mi smo uspjeli uspostaviti vezu s mobitelom s Babina kuka,  koristeći baznu stanicu na Ulijenju, brdo poviše Žuljane na Pelješcu. Slijedeći korak je bila montaža 12 kanalnog uređaja u improviziranom objektu ispod magistrale,koji je signal preko Ulijenja i slao dalje prema. 12 kanala znači da je u isto vrijeme moglo bitit spojeno samo 12 telefona. Veze su u prvom momentu bile dostupne svima, ali bi se odmah zagušile, pa  smo ipak odlučili veze dodijeliti onima kojima je to bilo nužno, Općini, Zapovjedništvu obrane, bolnici… Imali smo jedan telefon u mom uredu na  Ilijinoj glavici, kojega  su koristili novinari  i s njega se uživo javljali u program naših i stranih medija. Obzirom da sam morao biti dostupan u svako doba dana i noći imao sam i doma takav telefon i nerijetko sam noću davao izvješća o događajima u Gradu, prisjeća se Ćićo Obuljen. U veljači 1992. u tajnosti se počela graditi kućica u đardinu ljetnikovca na Konalu između magistrale i Ulice Andrije Hebranga. Lokacija je izabrana jer se iz nje moglo vidjeti Uljenje, a u proljeće iste godine tu je montiran radio uređaj s 120 kanala, što je normaliziralo veze, koje su na ovaj način održavane sve do konačnog  odlaska jugovojske, Srba i Crnogoraca s našeg područja. - Svi djelatnici TK centra Dubrovnik bili su pod radnom obvezom. Dvojica montera, srpske nacionalnosti su, nakon što je uspostavljena brodska veza s Mokošicom, otišli i nisu se više vratili. Dio žena s malom djecom napustio je Dubrovnik, a svi ostali radili su svaki dan tijekom opsade Grada. Djelatnici TK Dubrovnik, a posebno monteri, bili su jako važni za vojsku i obranu. Nikad nitko nije odbio niti jedan moj nalog, na što sam i danas kad se toga sjetim izuzetno ponosan. Oni su cijelo vrijeme rata svaki dan „ nosili  glavu u torbi“, a danas nemaju status branitelja, kao neki koji su sjedali u kancelarijama u pojedinim  Ministarstvima. Njima i njihovoj neustrašivosti, domišljatosti i upornosti trebamo najviše zahvaliti što smo cijelo vrijeme opsade Grada imali kakvu - takvu komunikaciju s ostatkom države, a Hrvatska vojska je u njima imala postrojbu veze cijelo vrijeme ratnih djelovanja sve do 1995. Sjećam se jedanput su me zvali iz zapovjedništva u Stonu da treba hitno popravit vezu u Zamaslini. Naša dva čovjeka su odmah krenula na teren i kad su popravili vezu i javili se iz Zamasline bili su sami na prvoj crti bojišta, a naši su se vojnici u međuvremenu, da bi se kasnije opet vratili, kaže gospar Ćićo. Zanimljivo je kako je Dubrovnik je tada bio prvi  u bivšoj državi s instaliranom optičkim kabelom i to između Dubrovnika i Mokošice. Koristeći taj kabel za mogli smo jedini u RH komunicirati sa slobodnog na okupirani teritorij. - Iz Zagreba su nam izdali zapovijed da prekinemo kabel, zbog moguće špijunaže, ali ja to nisam napravio jer sam mislio da u Gradu ima dovoljno špijuna i da preko telefona ništa novo neprijatelj neće saznati. Smatrao sam da je korisno da ljudi mogu nazvat rodbinu na okupiranom dijelu i vidjet kako su i obrnuto. Naravno da sam se o tome konzultirao sa Zapovjedništvom obrane i općinskim vlastima, a jednom prigodom je baš ta veza meni i ostalim pregovaračima spasila život. Rata se sjećam s pomiješanim osjećajima. S jedne strane sam ponosan zbog svih onih koji su s oružjem, ili  na druge  načine branili grad, tužan zbog onih koji rat nisu preživjeli i sjetan zbog osjećaja da smo olako izgubili zajedništvo koje nam je, uz ljubav prema domovini, pomoglo da se u tim teškim vremenima branimo i obranimo. Teško je bilo, ali ljudi se nisu predavali. Branitelji i civili borili su se zajedno. Svugdje se osjećala solidarnost i spremnost da se pomogne drugome u nevolji.  Nakon oslobođenja  taj zanos i nesebičnost polako su nestajali i kako su se prilike normalizirale tako su i mnogi ljudi opet postajali onakvi kakvi na žalost jesu, ali valjda to tako mora biti, zaključuje Obuljen. Onofrijev renesansni vodovod utažio je žeđ opkoljenog Grada Kad je 1. listopada 1991. izgorila glavna trafostanica u Komolcu postrojenje Vodovoda Dubrovnik ostalo je bez struje, a pumpa kojom se voda za opskrbu grada Dubrovnika prepumpavala u mrežu prestala je raditi. Nije bilo načina da voda iz Omble dođe u vodoopskrbni sustav. „Mi smo već tijekom ljeta 1991. znali da se nešto sprema, tada je u Vodovodu izabrana ratna uprava, koja bi preuzela tvrtku u slučaju potrebe. U toj „ratnoj“ upravi bili smo Vicko Brbora, Vlaho Marčinko, Drago Njavro i  ja. Petnaestak dana prije smo očistili, dezinficirali i napunili vodospreme, kao i gustijerne, čiji nam je popis dostavio Centar za civilnu zaštitu tadašnje Općine Dubrovnik. Kad je pumpa u Komolcu prestala raditi zatvorili smo vodu u gradskoj mreži i ljude opskrbljivali uz pomoć cisterni. Voda se dijelila na bidone i boce. To je bilo nužno, jer nitko nije znao koliko će ovo stanje potrajati i zalihe je trebalo racionalno koristiti. Na kraju se ta odluka pokazala presudnom, jer u Dubrovniku za vrijeme tromjesečne opsade nije nedostajalo vode za osnovne potrebe“, ispričao nam je Andro Fabris, tada i sada djelatnik dubrovačkog Vodovoda. Cisterne i bidoni prvih dana punili su se na Babinom kuku, gdje se nalazi velika vodosprema. Uskoro se zbog granatiranja centralna opskrba preselila Ispod duba, a bio je i jedan rubinet na Boninovu gdje su ljudi mogli natočiti boce i bidone. Cisterne su punile gustjerne i išle po gradu, gdje je trebalo. - Kad smo shvatili da će ovakvo stanje potrajati 6.  i 7. listopada prošli smo kroz tunel, kroz koji voda dolazi iz Komolca u grad i obišli trasu starog gravitacijskog vodovoda Šumet – Komolac. Padale su granate, ali je bilo jako važno provjeriti u kakvom je stanju kanal. Zatvorili smo sve priključke na toj dionici starog Vodovoda od izvora do Komolca i  10. listopada kroz gravitacijski tunel iz Komolca prema Vodovodu na našu glavnu vodospremu pcijevima direktno spojili stari vodovod. U sušnom razdoblju kroz tu cijev dolazilo je malo vode, 4 litre u sekundi, ali to je bilo dovoljno za osigurati osnovne potrebe stanovništva. Kasnije kad su počele obilnije kiše, vodu smo puštali u mrežu po rajonima na nekoliko sati. Stari nas je vodovod spasio jer da njega nije bilo u Gradu tada ne bi bilo vode. Ne znam je su li agresori znali za njega, možda neki dobronamjerni i jesu. - Sjećam se 6. prosinca dobili smo zapovijed da pustimo vodu po rajonima za gašenje požara, a u vodospremama je bilo tako malo vode da ništa ne bi pomoglo. Mi smo odlučili vodu sačuvati za ljude jer nitko tada nije znao što novi dan nosi i koliko će ovakvo stanje trajat, priča nam Fabris, dodajući da su poznavanje terena i sposobni meštri bili glavne karike vodovoda u ratu. Raspodjela vode bila je ozbiljan posao. Punili smo cisterne i zapisivali svaku litru, a tri put na dan bi se s baterijom spuštali u vodospreme provjerit koliko ima vode. Uspoređivali smo količinu vode u vodospremama i podatke koliko smo vode dali da bi točno znali koliki je gubitak u mreži i kolike su potrebe stanovništva. Tako smo mogli procijeniti točno koliko vode nam je potrebno i koliko će dana zalihe potrajati. I danas imam te zadaće s podacima iz sata u sat, iz dana u dan, do kraja opsade. Koristili smo i dvije stare vodospreme Točilo i Mlin, kao rezerve. Naše laborantice Paula i Beti kontrolirale su svaki dan kvalitetu vode u vodospremama, a koristili smo jedno kratko vrijeme i izvor u Gružu kraj bivše Dubrovačke banke, ali tamo je voda bila često bočata. Gospar Andro se sjeća i kako je upomoć Dubrovniku stigao jedan talijanski vodonosac. - Usidrio se ispred hotela Lapad. Bili smo sretni da je napokon došla voda no s obzirom da je ta voda stigla sa izvora u južnoj Italiji bila je pomalo bočata. Ljudi su se odmah počeli žaliti, naviknuti na našu kvalitetnu vodu. Stari je vodovod spasio Dubrovnik, a danas je poprilično zapušten Andro Fabris smatra, a njegovo iskoustvo to i dokazuje da je riječ o strateškom objektu, koji vodu do Grada dovodi, bez struje i ikakve tehnologije, a radi u svim uvjetima. - Vodovodni tunel kroz Srđ bio je tada jedina veza između izvora u Rijeci i Grada. Mi smo redovito ulazili u tunel kraj zgrade Vodovoda u Gradu i išli do Komolca, provjeravajući stanje cijevi. Bila je to igra na sreću, jer u tunelu si zaštićen od granata, ali nikad ne znaš što će te dočekat u Komolcu. Za Božić je postignut dogovor s JNA. Djelatnici Vodovoda dolazili su svakodnevno na vodocrpilište i palili agregate koji su snabdijevali Grad, 27. prosinca vodu je dobila i u tada okupirana Mokošica. - Svaki dan do oslobođenja cijelog dubrovačkog teritorija naši su djelatnici dolazili pod pratnjom vojnika JNA na izvor i u tunelu odrađivali smjenu od 24 sata. Nikad nisi znao odakle će zapucat i hoćeš li se doma vratiti živ, ispričao nam je Andro Fabris. Cijela Batala je mirisala po svježem kruhu iz Pekare Orlando Pekara Orlando bila je važna strateška točka u opkoljenom Gradu na dvije proizvodne linije 24 sata dnevno pravio se kruh, oko 17 tona gotovog proizvoda, kruha i peciva, svakodnevno su vozači ove pekare, pod uzbunama i granatama razvozili diljem grada, ali i u Mokošicu. Nitko nije bio gladan. Tada je pekarom rukovodio zamjenik direktora Niko Vidović. Prije početka rata Pekara Orlando imala je oko 800 tona brašna robne zalihe, a svo brašno iz drugih pekara PPC Babin kuk i pekare Pecolaj na Batali na početku opsade dovezeno je u Orlanda. Djelatnici Elektrojuga pekaru su povezali s agregatima u hotelu Libertas, a svakodnevno su dvije vatrogasne cisterne punile gustrijenu u blizini pekare iz koje se opskrbljivala vodom. Cijela radna ekipa od 40 djelatnika, pekara, tehnologa, vozača i logistike je pod radnom obvezom radila svakog dana. Tadašnji direktor Niko Vidović sjeća se kako je na početku pekara dnevno trošila oko 22 tone brašna na dan, a zbog trajanja blokade, je uskoro ta količina smanjena na 17 tona, što je bilo dovoljno da se zadovolje potrebe stanovništva. Znalo se dogoditi da usprkos oglašenoj uzbuni ljudi stoje u redu i čekaju kruh, što je bilo jako opasno jer bi jedna granata tada značila katastrofu, no svi su željeli svježi kruh. Bitnu ulogu u opskrbi odigrali su vozači, koji su kruh raznosili po hotelima po punktovima u gradu, ali i do Mokošice, što je bilo posebno opasno. Zanimljivo je kako su im četiri vozila nastradala u tom periodu, ali niti jedan vozač nije ozlijeđen. Jedan su kamion oklopili za potrebe Mokošice. Pekara je na samom početku granatiranja ostala bez stakala, a zbog zamračenja velike prozore zatvorili su nailonom i tamnom tkaninom. Maranguni, mehaničari, električari održavali su pekaru, skladištari i tehnolozi su pazili na svako kilo brašna, a vozači su dostavljali proizvod. Savršeno je funkcionirala opskrba, a samo jedan dan, odnosno pola dana, kad je na pekaru i oko nje palo nekoliko granata proizvodnja je bila zaustavljena. Kad je pekaru pogodila granata, sreća ili sudbina je htjela da su svi djelatnici bili na pauzi u hodniku koji je bio najsigurnije mjesto, pa nitko nije nastradao. Pekar Ilija Glavić poginuo je dok je išao na posao kraj Hotela Lero gdje je bio smješten kao prognanik. Svi naši sugovornici slažu se u jednom, a to je da je zajedništvo i solidarnost Dubrovnik održala na životu, a gdje je i zašto to nestalo nakon oslobađanja teritorija općine za sed je enigma bez odgovora. U ovom tekstu izdvojene su samo neke tvrtke i službe koje su organizirale i svakodnevno radile na održavanju osnovnih potreba građana i branitelja. Informacije smo dobili u direktnom razgovoru sa sudionicima događaja, prema njihovom sjećanju, a izvor informacija o Pekari Orlando je dokumentarni film Centra za arhivsku građu.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.