Karl Kutniak: Ubojica obitelji Ševo, Udbin je krvnik Vinko Sindičić!

16.04.2015. 22:17:16

Karl Kutniak, koji je u vrijeme ubojstva obitelji Ševo živio u Stuttgartu i družio se sa Stjepanom Ševom i njegovom obitelji, rasvjetljuje Sindičićevu ulogu u životu obitelji Ševo, kao i pripremu Stjepanove obitelji - supruge Tatjane i devetogodišnje pokćerke Rosemarie - za Udbin odstrjel Dok Udbino svirepo ubojstvo Inina direktora Stjepana Đurekovića sve više zaokuplja pozornost njemačkog pravosuđa gdje se pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu na optuženičkoj klupi nalaze čelnici zloglasne jugoslavenske tajne policije Udbe, Josip Perković i Zdravko Mustač, mnogi se pitaju hoće li se uskoro pokrenuti i drugi procesi zbog ubojstava nedužnih hrvatskih političkih emigranta koji su svirepo ubijeni u Njemačkoj? Njih 39 položili su živote pred naletom krvnika koji nisu birali način ni mjesto likvidacije nedužnih žrtava. Primjerice, ubojstvo Đure Zagajskog u Vrtu Fazana u Münchenu, ubojstvo Ante Đapića u Nürnbergu, likvidacija Nikole Miličevića Bebana, oca petero malodobne djece koji je 1980. smaknut pod okriljem noći u Frankfurtu. Tu su i mnogi drugi slučajevi koji sve više bude radoznalost istražitelja i njemačke javnosti koja se otvoreno pita – tko je imao snage i morala tako okrutno ubijati nedužne ljude u zemlji koja je bila oličje demokracije u vrijeme dok su u susjednim istočnim zemljama carevali totalitarni režimi, koji su i poticali takva smaknuća političkih neistomišljenika? Jedno od velikih zlodjela Udbinih likvidatora koje je zgrozilo Njemačku, a dogodilo se na talijanskom teritoriju, bilo je ubojstvo obitelji Ševo, za kojega se sumnjiči Vinko Sindičić. Meci u djevojčicu od devet godina Stjepan Ševo, supruga mu Tatjana i devetogodišnja pokćerka Rosemarie Bahorić, okrutno su ubijeni pokraj Venecije 24. kolovoza 1972. godine. Stjepan je bio rođen u Hamzićima kod Međugorja 1937. godine. Oca su mu ubili partizani kad mu je bilo osam godina. Stjepan je otišao u Njemačku 1966., bježeći od sistema koji ga je progonio. U Stuttgartu je odmah postao politički aktivan i povjerljiv u hrvatskim emigrantskim krugovima. Dokumentacija kaže da ga je, nakon sloma Hrvatskog proljeća, Udba upisala među opasnije vođe Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Europi. Prema izvješćima Vinka Sindičića, suradnika riječke i splitske Udbe pod pseudonimom Mosor, Ševo je bio jedan od važnijih logističara HRB-a u Europi. Te 1972. godine obitelj Ševo je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst, navodno zbog susreta s roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., obitelj Ševo je došla na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje je dočekala budućeg ubojicu koji je iz Trsta doputovao vlakom. Istražitelji kažu da je na povratku s kolodvora, oko 21,30 sati, Ševo zaustavio automobil kako bi na tržnici kupio voće. Potom su sporednom cestom krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio, do njega je sjedila Tatjana, a na stražnjim sjedalima bili su ubojica Sindičić i mala Rosemarie. U jednom zavoju je Ševo usporio, a ubojica mu je u tom trenutku ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav, a automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, vezana sigurnosnim pojasom, uspjela je zgrabiti ubojičin revolver i otrgnuti prigušivač. Ubojica je, međutim, ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemarie i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo ženino tijelo. Nakon toga sjeo je u automobil koji ga je tamo čekao, te je nestao u pravcu Trsta. Kada su krenule sumnje i optužbe da je ubojstvo počinio Sindičić, Udba mu je, kažu dobro upućeni, dala alibi kupljenom željezničkom kartom za 19. kolovoza 1972., prema kojoj je vidljivo da je u to vrijeme iz San Dona di Piave putovao majci u Opatiju. Tako je klasična udbaška likvidacija zaključena, ali ubojstva nisu riješena. “Nikada nismo čuli da je bilo koja obavještajna služba činila takve jezive zločine na međunarodnoj sceni”, govorili su tada talijanski istražitelji. Okrutno ubojstvo obitelji Ševo zgrozilo je čak i same nalogodavce, Udbine šefove. Tako je Ivan Lasić, jedan od šefova u beogradskoj centrali Udbe, kojeg trenutno traže njemačke vlasti, prepričavao da je taj zločin i njih, nalogodavce brojnih ubojstava, šokirao. Izvršitelji su bili očito više nego nemilosrdni, poput Gestapoa, pisali su njemački mediji. Iako je Udba dala alibi Sindičiću, hrvatski iseljenici i emigranti ne mogu ni danas prežaliti svojega Stjepana, a Sindičića otvoreno prokazuju kao ubojicu. U tome prednjači i naš svjedok vremena, prijatelj obitelji Ševo i poznati hrvatski emigrant Karl Kutniak, koji ne priznaje Vinku Sindičiću alibi, već ga tereti kao glavnog organizatora ubojstva obitelji Ševo, čije je smaknuće, osim u Italiji, žestoko odjeknulo i u Njemačkoj. Jer, ubiti nedužno devetogodišnje dijete mogu samo najveće zvijeri i krvnici. Karl Kutniak, koji je u to vrijeme živio u Stuttgartu i družio se sa Stjepanom Ševom i njegovom obitelji, danas svojom pričom rasvjetljuje Sindičićevu ulogu u životu obitelji Ševo, kao i pripremu Stjepanove obitelji za Udbin odstrjel. Ševo je Vinku Sindičiću slijepo vjerovao ”Stjepana sam volio više nego brata. Bio je zaista jedan prekrasan čovjek i uspješan ugostitelj. Kada sam stigao u Stuttgart 1971. nisam nikoga poznavao. On je bio prvi kojega sam doživio kao iskrenog prijatelja i zavolio cijelim srcem. Zaposlio sam se u jednoj njemačkoj tvrtki i polako upoznavao naše ljude koji su u to vrijeme, netko prije, a netko kasnije, stizali u Stutggart u potrazi za boljim životom. Neki su pak poput mene dolazili bježeći od totalitarnog Titovog režima koji je proganjao neistomišljenike, posebno u vrijeme Hrvatskog proljeća, kada su se na udaru našle tisuće hrvatskih rodoljuba i kada su mi dobronamjerni ljudi savjetovali da čim prije bježim preko granice. Susretao sam se tada s našim emigrantima, najčešće kada su dolazili na Hauptbahnhof kupovati naše novine. Onda su mi neki u razgovoru preporučili i gdje se može dobro pojesti. Tako sam otkrio restoran koji je vodio gospodin Ševo. Zavolio sam to mjesto jer se tamo zaista moglo dobro pojesti. Tako smo se počeli družiti i postali smo dobri prijatelji. Stjepan je bio tako dobar čovjek i iskren prijatelj da me lijepo prihvatio, pa mi je s povjerenjem pričao o emigrantskim aktivnostima, pa čak i o Bugojancima koji su, nažalost, zaglavili u ondašnjom Jugi. Nedugo zatim Stjepan je upoznao i Vinka Sindičića koji mu se “uvlačio” na razne prozirne udbaške načine samo da zadobije njegovo povjerenje i da ga kasnije svirepo ubije. Iako sam od Stjepana bio mlađi jedanaest godina, bratski sam ga savjetovao da je taj tip sumnjiv i da ga može stajati života. Isto ga je upozoravala i njihova tadašnja kuharica, žena iz okolice Varaždina. No, Stjepan to nije mogao vjerovati, jer je bio predobar i u svakome je vidio iskrenog prijatelja. Primicalo se je vrijeme godišnjih odmora, pa je obitelj Ševo odlučila otputovati u Italiju. Iako sam se prije puta družio sa Stjepanom, nije mi rekao da s njima na odmor ide i Sindičić. Kazao mi je tek da pripazim na restoran dok njega ne bude u Stuttgartu. Rekao sam mu da ću biti tamo dok se on ne vrati i tako smo se oprostili. Dva dana nakon što sam ispratio Stjepana i njegovu obitelj na odmor, ujutro dok sam se pripremao za posao, upalio sam radio i ostao šokiran viješću da je u Italiji ubijen Stjepan Ševo, egzil Hrvat, zajedno sa suprugom i pokćerkom Rosemarie. Tada su mi se jednostavno noge odsjekle. Svijet mi se srušio. Ostao sam šokiran, izbezumljen i počeo plakati: ‘Moj brate Stjepane, pa zar tebe više nema?! Tako dobrog čovjeka koji je svakoga volio’. Čeka se da Talijani pokrenu proces Kada sam doznao da je s njima otputovao i Sindičić, nisam dvojio niti jednog trenutka tko je likvidirao mog Stjepana, njegovu suprugu i malenu Rosemarie. Bilo mi je jasno da je ubojica on, samo mi nije bilo jasno kako im se utrpao na ljetovanje i s kakvim udbaškim trikom. Kako je samo imao srca ubiti nedužnu djevojčicu? Gdje je duša tom ubojici? Sjećam se da ga Rosemarie nije mogla podnijeti, dijete kao da je osjetilo ubojicu. Sindičić mora odgovarati za to svoje zlodijelo, a to što tvrdi da on nije to uradio, neka onda kaže tko je to uradio, a ne da se skriva! On sve zna! Nakon tužne vijesti koja je 1972. godine stigla iz Italije danima sam bio šokiran. Ne znam ni sam kako sam sve to uspio preživjeti. Nisam se javljao roditeljima u Hrvatsku, spavao sam po parkovima i pitao se o smislu života. Pitam se i danas, može li postojati na ovom svijetu zlotvor koji bi ubio jednog tako krasnog i poštenog čovjeka kao što je bio moj prijatelj Stjepan i cijelu njegovu obitelj? I kada se sjetim njega, uvijek zaplačem. No, vjerujem da će ubojice i naručitelje ovog zlodjela već uskoro stići zaslužena kazna i da će odgovarati pred zakonom. Sada je red na talijanskim istražiteljima da pokrenu postupak i da se napokon rasvijetli i umješanost Ante Josipovića, oca bivšeg hrvatskog predsjednika, u to ubojstvo. Svima je jasno da su u tom svoje prste imali bivši visokorangirani političari, te da se proteklih godina zataškavaju slučajevi ubojstava nedužnih hrvatskih emigranata”, priča nam Karl Kutniak i odmah se osvrće na aktualno suđenje u Münchenu. “Zahvalni smo Nijemcima koji su pokrenuli proces protiv Josipa Perkovića, Zdravka Mustača, Krunoslava Pratesa i mnogih drugih koji su bili upleteni u ubojstvo Inina direktora Stjepana Đurekovića. Vjerujem da će ruka pravde uskoro stići i jednu uglednu animir damu iz toga vremena, koja je bila jako zgodna, a koja je po službenoj dužnosti uhodila, animirala i zlikovcima postavila na nišan Đurekovića, a i njegovog sina Damira s kojim je, navodno, ljubovala. Istraga će pokazati, tko je sve bio umiješan u Đurekovićevo ubojstvo i tko je bio ekzekutor. Nijemci neće nikoga štititi osim pravde, iako ima naznaka da su i neki njihovi djelatnici znali za ubojstva. Njemački sudac, gospodin Manfred Dauster koji vodi proces, vrlo dobro je upućen u cijelu situaciju i ondašnje političke prilike na Balkanu i bivšoj Jugoslaviji. Vjerujem da će sud svim zločincima umiješanim u ubojstvo i ubojicama Stjepana Đurekovića znati odrezati zasluženu kaznu za počinjeno gnusno zlodjelo, kaže nam Karl Kutniak. Obitelj Ševo je nakon sahrane u Stuttgartu, svoj konačni mir pronašla 1999. na zagrebačkom Mirogoju, u Hrvatskoj, za koju su nedužni položili svoje živote. Kutniak i danas u suzama kaže: “Moj prijatelju Stjepane, neka ti je laka zemlja Hrvatska za koju ste život položili supruga Tatjana, ti i vaša malena Rosemarie. Počivali u miru Božjem!” A svih ovih godina Karlo ne prestaje pisati o svom neprežaljenom prijatelju Stjepanu, jer je i svom pokojnom ocu na samrti obećao da će pronaći Stjepanove ubojice koji su poslije rata ubili i njegova mladog strica Pavela. I od toga Karlo neće odustati. Jer kaže, riječ koju je dao, za njega je zakon, a ubojice treba stići zaslužena kazna. Jer, kakav će svijet izgledati ako se pred zločincima gura glava u pijesak i zaboravlja njihov zločin?

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.