Stvaranje lažne slike o Zakonu o općem oprostu

Često se u Hrvatskoj govori o Zakonu o aboliciji agresora na Republiku Hrvatsku iz devedesetih godina. Pri tome se nerijetko može čuti kako su tim zakonom vezane ruke hrvatskog pravosuđa, i da se zbog tog zakona ne mogu progoniti mnogi počinitelji teških kaznenih djela protiv hrvatskog naroda i hrvatske države tijekom Domovinskog rata. Naravno da se krivica za to pripisuje prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. U takvoj slici, bolje reći zbrci, koja se želi stvoriti, i koja je u velikoj mjeri stvorena u Hrvatskoj, što se može vidjeti i u mnogobrojnim komentarima građana u svezi suđenja za ratne zločine, ogromnu ulogu odigrali su, i dalje igraju, najveći hrvatski mediji. Kako bismo utvrdili što stvarno piše u tom Zakonu, koji nosi naziv Zakon o općem oprostu, otišli smo na internetske stranice Narodnih novina i bez problema pronašli taj zakon. U privitku objavljujemo čitav zakon, budući da je vrlo kratak (samo 7 članaka) i vrlo jasan. Točno je da se prvim člankom Zakona daje “opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj.” No, ključan članak je Članak 3., najopširniji članak Zakona, kojim se određuje tko je izuzet od općeg oprosta, odnosno, za koga ne vrijedi Članak 1.

Članak 3. – tko nije obuhvaćen oprostom

Dakle, svako ubijanje civila jest ratni zločin, i počinitelji takvog ubojstva nisu obuhvaćeni oprostom. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno gotovo 8.000 civila, i ne postoji nikakva zakonska prepreka da se počinitelji tih zlodjela sudski ne gone. jednako kao i, kako jasno piše u Članku 3. i oni koji su ih potakli na te zločine ili su ih naredili. Tu naravno potpadaju, primjerice, sva bombardiranja hrvatskih gradova i sela. Koliko znamo, u Hrvatskoj još nitko nije optužen, a kamo li osuđen za brutalne napade na civilno stanovništvo hrvatskih sela i gradova. Spomenimo tek Vukovar, Osijek, Slavonski Brod, Vinkovce, Odredbe ZakonaZakon o općem oprostu ni na koji način ne veže ruke hrvatskom pravosuđu. Naprotiv, on eksplicitno navodi za koja ratna zlodjela nema oprostaŽupanju, Petrinju, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Kijevo, Kruševo, Ćelije,… Isto vrijedi i za sve koji su ubijali zarobljene vojnike, ubijali civile na područjima koje su kontrolirali Srbi i JNA, koji su odvodili zarobljenike u logore u Srbiju i tamo ih surovo mučili i ubijali. Surov postupak s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima uključuje, naravno i bombardiranje hrvatskih bolnica, i počinitelji tih djela nisu obuhvaćeni oprostom. Kao što se može pročitati u Članku 3., Zakonom o općem oprostu nisu obuhvaćeni niti oni koji su uništavali kulturne i povijesne objekte. Dakle, čitanjem ovog kratkog i jasnog Zakona može se zaključiti da Zakon o općem oprostu ni na koji način ne veže ruke hrvatskom pravosuđu. Naprotiv, on eksplicitno navodi za koja ratna zlodjela nema oprosta. Kao što je to često u Hrvatskoj, problem nije u zakonu, već u provođenju zakona.

Uloga Državnog odvjetništva i svih onih koji ga podupiru

Da bude jasno, krivnja je prvenstveno na Državnom odvjetništvu, koje, očito, ne radi svoj posao kako bi to moralo činiti. Teško da se radi o nemaru, bit će da je sve što se u sklopu zločina nad Hrvatima i Hrvatskom u Domovinskom ratu radi, odnosno ne radi, stvar politike, da su politički moćnici odlučili da se u sklopu sveopće „pomirbe u regiji“ taj proces ne smije „opstruirati“ nekakvim procesima za počinjenje ratnih zločina nad Hrvatima koje su počinili četnici, što ‘domaći’, što uvezeni, i JNA. A vjeran vojnik te politike je Državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić. Što je on sve ove godine radio? Zašto nije radio ono što je trebao raditi? I, ključno pitanje, zbog čega svake godine njegovo izvješće o jednogodišnjem radu bude prihvaćeno u Saboru, i zbog čega ga podupire predsjednik države? Odgovori na ta pitanja jednostavni su i jasni. Navedenim političkim moćnicima nije do dobrobiti Hrvatske, a niti do stvarne pomirbe. Preduvjeti za takvu pomirbu su jasni: priznanje agresije na Hrvatsku od strane Srbije/Jugoslavije, JNA i pobunjenih Srba u Hrvatskoj, istina o nestalim Hrvatima, vraćanje svega opljačkanog i odnešenog iz Hrvatske, nadoknada ratne štete i sudski progon svih zločinaca prema Članku 3. Zakona o općem oprostu. Njima, cjelokupnoj političkoj ‘eliti’ nakon 2000. je tek do ‘pomirbe’ kako bi se Hrvatska i Srbija ‘jače povezale’, čime bi se ostvarile želje i namjere Srbije, jugofila u Hrvatskoj i dobro znanih vanjskih čimbenika. I baš stoga im je u interesu da se o Zakonu o općem oprostu stvori mišljenje kao da je u njemu krivica što, eto, ne mogu biti kažnjeni mnogi (ogromna većina!) zločina nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata. Zakon o općem oprostu, dakle, abolira samo one koji su sudjelovali u oružanoj pobuni, ali nisu počinili zločine nabrojane u Članku 3. Zakona. Pojednostavljeno rečeno, tko je od pobunjenih Srba nosio pušku i borio se samo protiv naoružanih hrvatskih jedinica, i to u skladu s običajima rata, aboliran je ovim Zakonom. Treba naglasiti da je ovakav Zakon izrazito velikodušan prema onima koji su izvršili djelo oružane pobune protiv Hrvatske. U Sjedinjenim Državama, primjerice, 18. Amandman Ustava, koji potječe još od Američkog građanskog rata, kaže da će se svi dugovi i obveze države prema onima koji su se pobunili protiv SAD, kao i njihovi zahtjevi prema državi proistekli iz pobune smatrati nezakonitim i ništavnim. D.J.L. Prilog

Zakon o općem oprostu

Narodne novine 80/96

Članak 1.

Ovim se Zakonom daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima te u svezi s agresijom, oružanom pobunom ii oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Oprost se odnosi i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela iz stavka 1. ovoga članka. Oprost od kaznenog progona i postupka odnosi se na djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.

Članak 2.

Protiv počinitelja kaznenih djela iz članka 1. ovoga Zakona kazneni se progon neće poduzimati, a kazneni se postupak neće pokretati. Ako je kazneni progon poduzet, obustavit će se, a ako je kazneni postupak pokrenut, sud će rješenjem postupak obustaviti po službenoj dužnosti. Ako je osoba na koju se odnosi oprost iz stavka 1. ovoga članka lišena s lobode, odlukom suda pustit će se na slobodu.

Članak 3.

Od oprosta za kaznena djela iz članka 1. ovoga Zakona izuzeti su počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina i to za kaznena djela genocida iz članka 119., ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120., ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz članka 121., ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122., organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina iz članka 123., protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja iz članka 124., protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu iz članka 125., upotrebe nedopuštenih sredstava borbe iz članka 126., povrede parlamentara iz članka 127., surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz članka 128., neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika iz članka 129., uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika iz članka 130., poticanja na agresivni rat iz članka 131., zloupotrebe međunarodnih znakova iz članka 132., rasne i druge diskriminacije iz članka 133., utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu iz članka 134., međunarodnog terorizma iz članka 135., ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom iz članka 136., uzimanja talaca iz članka 137. Osnovnog krivičnog zakonika Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.), te kaznenog djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava. Od oprosta se izuzimaju počinitelji ostalih kaznenih djela utvrđenih Osnovnim krivičnim zakonom Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.) i Krivičnim zakonom Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 32/93. – pročišćeni tekst, 38/93., 28/96., i 30/96.) koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te nisu u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Za osobe koje su pravomoćnom presudom osuđene u odsutnosti za kaznena djela iz stavka 1. ovoga članka primijenit će se odredbe Zakona o krivičnom postupku (“Narodne novine” br. 34/93. – pročišćeni tekst, 38/93., 25/94., 28/96.) o ponavljanju postupka, s tim da rok iz članka 398. stavka 1. toga Zakona počinje teći stupanjem na snagu ovoga Zakona.

Članak 4.

Protiv rješenja suda iz članka 2. ovoga Zakona državni odvjetnik ne može izjavit žalbu ako je sud primijenio oprost u korist počinitelja kaznenih djela za koja se ovim Zakonom daje oprost u okviru pravne kvalifikacije kaznenog djela koju je utvrdio državni odvjetnik.

Članak 5.

Ovlašćuje se ministar pravosuđa da po potrebi donese potanje propise za provedbu ovoga Zakona.

Članak 6.

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju važiti: 1. Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 58/92. i 39/95.), 2. Zakon o oprostu počiniteljima kaznenih djela s privremeno okupiranih dijelova područja Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije (“Narodne novine” br. 43/96.).

Članak 7.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u “Narodnim novinama”.