KOJA JE OVO DRŽAVA?

12.02.2021. 10:38:00

Film Vinka Brešana, „Koja je ovo država“, koji je jednim dijelom najavljen kao komedija, odnosna satira, miješanjem sna i jave. No za mnoge gledatelje stvarno se postavlja pitanje koja je ovo država.

Film isprepleten raznim događajima, stvarnosti, od potrage za nestalim sinovima, političko zataškavanje događaja i uloga politike u svemu, što se smije ili ne, ali glavno pitanje političara je smjene, što je i u stvarnosti tako. Afere, događaji koji političarima ne idu na ruku, pa odnos prema malom čovjeku, sve se svodi na to kako sačuvati svoju fotelju, uhljebi i ostala tematika kako sačuvati vlast. Nešto što se događa i danas. Sve za vlast, pa po bilo koju cijenu. Agresija na Hrvatsku, borba protiv diktature za demokraciju, opet proizlazi da se nameće diktatura politčke svite. Je li to samo film, san ili java?

Na svoj osebujan način, Vinko Brešan, isprepliće događaje, malo kroz san malo kroz javu, a odnose se na par pitanja, koja je ovo država, jesmo li se borili za ovakvu državu, potraga za nestalim sinovima u Domovinskom ratu, prikazano djelovanje pravosudnih organa i naravno ponašanje političara za spašavanjem svojih uhljebničkih guzica.

Kroz san, general Stjepan Mikić, pokušava izvršiti suicid, što se kroz javu i obistini na kraju filma, a recimo i smiješna najava kod predsjednika države, da takav čin bi mogao biti loš primjer ostalim hrvatskim braniteljima. I tu se slažemo, ako general Hrvatske vojske čini suicid jer nije zadovoljan državom koja se u tom trenu nalazi, što će onda biti s vojnicima, naglašava borbu protiv suicida branitelja jer kao ranjiva skupina teško prihvaćaju to da su stvorili državu, ali nije onakva kakvu su htjeli. I to je pitanje koje se od završetka Domovinskog rata pa do danas stalno postavlja. Branitelji, odnosno ratni veterani su oružjem stvorili državu, nisu ni htjeli niti sanjali da bi oni bili ti koji će voditi državu u miru, već je preuzeli političari, koji su od države napravili banana državu. Branitelji se ne moraju osjećati krivim zbog stanja u državi, već državne institucije koje su u ulozi i u svrsi kvazi političara.

Krađom mrtvog tijela pokojnog prvog predsjednika države, dr. Franje Tuđmana, od strane četiri staraca, u prvi mah nije bila jasna, sve do onog trenutka dok nisu priznali što su učinili. Premjestili mrtvo tijelo predsjednika na drugu lokaciju, a za uzvrat traže grobove i kosti svojih pokojnih sinova, branitelja. Ultimatumom, vi ne znate gdje su naša djeca, nećete ni vi znati gdje mrtvo tijelo Franje Tuđmana. Pa se priča pretvara u stvarnost u i ono što Vinko Brešan želi poručiti. Jedan od očeva, priznaje sve što su učinili u DORH-u, glavni državni odvjetnik, kojim li slučajem pomalo sliči na Mladena Bajića, zbog politike ne provodi istragu ili nešto, jer politika je tu iznad svega. Sprega političara i umiješanost u institucije nad kojima ne bi smjeli imati, ali u ovoj državi sve je moguće.

Jesmo li mi htjelo ovakvu državu, zasigurno nismo, glavno pitanje ovog filma, a sam početak gdje general polako ulazi u vodu, vojnici mu salutiraju pa svi zajedno uranjaju u vodu, sve dok za generalom na površini rijeke ne ostane samo kapa. Nestali ili koga briga za ratne veterane, kap u vodi. Nešto kao kao guske u magli.

Spletke, afere, san ili java, ali nakon mnogo vremena od rata, ostaje pitanje „Koja je ovo država“, jesu li je hrvatski branitelji stvarali za dobrobit svih građana Hrvatske ili je ostala samo za određenu političku svitu, koja dobrim umreženim i povezanim načinom u propast vodi ovu državu i ne nazire se neko svjetlo na kraju tunela.

Film kojeg zaista treba pogledati, kroz poseban način kako je napravljen, doći ćete odnosno nećete ništa novo saznati „Koja je ovo država“, jer odgovori se sami nameću, to je današnja stvarnost.

Jedina stvarna mana filma ona je da malo ipak predugo traje, odnosno, stječe se dojam da se sve to moglo nekako ispričati i s kojih pola sata manje, no kada film dođe do svojeg potresnog kraja, to više nije važno. Na kraju će, kroz suzne oči Lazara Ristovskog i mračnu scenu u kojoj se čuje samo zvuk, film doći do zle kobi koju su od početka najavljivale scene poput one na obali rijeke, koju je najavljivala i prekrasna, melankolična glazba Macieja Zielińskog, a koju, na kraju krajeva, svi mi, koji živimo u ovoj državi, itekako osjećamo.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Portala dnevnih novosti

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Dražen Šemovčan Šeki/Foto:fah

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.