Ljudskoj drskosti nema kraja. No kada se radi o ministru Predragu Matiću ta se definicija proširuje u nedogled. Od samog početka prosvjeda on riga nevjerojatne slapove mržnje kroz totalno glupe primjedbe koje bi nas trebale uvrijediti ili pogoditi. No kada se radi o osobi s tako nekontroliranim ispadima gotovo je uzaludna svaka polemika. Kako polemizirati s tako debilnim primjedbama kao što su: „Da se bojim kukavica, nosio bih praćku“, ili „To je mala grupa izmanipuliranih naivaca, podržava ih samo 1.000 branitelja“. Teško da ima smisla ponavljati da je do sada kroz šator prošlo preko 200.000 posjetitelja s gotovo svih kontinenata, a 1.000 ljudi u nekim danima je kroz šator znalo proći u jednom danu. Ni jedna udruga iz Domovinskog rata nije do sada izrazila protivljenje našoj akciji. Protivi se samo nekolicina plaćenika ili onih koji su etablirani u sadašnju vlast, među kojima i sam Matić. A što reći na „kukavice“? Ljudi ranjeni na prvim crtama, u najtežim akcijama da su kukavice? I to nam kaže čovjek kojega je vojna policija tri puta izvlačila iz vukovarskog podruma dječjeg vrtića i svaki put kada je čuo pucnjavu uredno je pobjegao natrag u podrum. Sami Vukovarci o tome svjedoče. HRVATSKI POLICAJCI SU NAŠI PRIJATELJI ILI NJIHOVA DJECA Možda nije trebalo ni osvrtati se na sve te gluposti, ali spominjati policiju koja bi nas po njemu treba rastjerati i za to bi joj bilo dovoljno pet minuta, ali eto, tko bi u marice trpao invalidska kolica? Koliko mora biti morbidan um koji može složiti takvu misao? Prije svega, hrvatski policajci su naši prijatelji ili djeca naših prijatelja i nezamislivo je da bi oni nasrnuli na nas, hrvatske branitelje, s kolicima ili bez njih. Oni su s nama svaki dan. Nema ni jedne sekunde da oni nisu barem blizu šatora, ako ne i neposredno uz njega. Dobro oni znaju kakvi smo mi ljudi. Neki s nama i komuniciraju, dok se drugi u strahu da ne izgube posao drže po strani. No zamislimo neku drugu, imaginarnu policiju, spremnu na takvu gadost. Bi li im trebalo pet minuta, ili mnogo više, ili to nikada ne bi izveli? Teško je reći što bi bilo kad bi bilo, ali neobuzdani partijski umovi takav scenarij su već smišljali i ozbiljno ga nakanili provesti i to baš s ovom našom, hrvatskom policijom. Ne znamo doduše što se je događalo unutar policije iako znamo da velika većina policajaca ne bi u tako nečemu uopće htjela sudjelovati. No „partijske drugove“ nije prestrašila toliko mogućnost eventualnog neposluha policajaca u slučaju zapovijedi za napad na šator, nego reakcija ne samo branitelja, nego i samog naroda na samo spominjanje takve varijante. Sa svih strana su pljuštali pozivi s pitanjem treba li odmah doći u pomoć. Pa i bez ikakvog poziva spremno je bilo na stotine autobusa, tisuće automobila i puni vlakovi onih koji su bili voljni odmah doći u obranu šatora. Kada su planeri te sramote vidjeli takvu reakciju ljudi, odmah su otkazali „nepostojeći plan“. ŠATOR JE INSTITUCIJA Ono što nikako ne može ući u Matićevu neokomunističku glavu jest da je šator institucija, i to institucija mnogo važnija nego on i njegovo ministarstvo koje po njegovom nalogu ne radi gotovo ništa. Kroz šator je do sada prošlo pet biskupa na čelu s kardinalom Josipom Bozanićem, desetak hrvatskih generala, brojni stranački čelnici i saborski zastupnici, nekoliko eurozastupnika, nekoliko akademika i drugih vrhunskih intelektualaca, sindikalni čelnici i čelnici udruga koje okupljaju obespravljene ljude u uništenoj državi. Ono što najviše boli ministra i njegove „drugove“ jest činjenica da su kroz šator prošli svi predsjednički kandidati, a osobito najvažnija kandidatkinja koju je hrvatski narod izabrao za predsjednicu koja je u šatoru bila čak pet puta, tri puta kao kandidatkinja, a dva puta kao već izabrana predsjednica. Delegaciju udruga iz šatora i onih koje izravno nisu u šatoru predsjednica je primila među prvima nakon svoje inauguracije. DA MATIĆ MALO ZAŠUTI I PARTIJI BI BILO LAKŠE Zbog svega toga „igranje policijom“ kada je šator u pitanju ne samo da je drsko, nego i potpuno glupo, jer je takvu akciju nemoguće provesti. Kada bi se nečiji um doista toliko pomračio da počini takvo zlodjelo, malo je vjerojatno da bi se taj ili možda dobar dio Vlade mogao kasnije izvući od kaznenog progona. Zato bi možda doista bilo pametno od Matića da ponekad – zašuti. Tako bi mogao ispasti pametan, jer do sada kad god je otvorio usta izvaljivao je takve gluposti da je od njih boljela glava njegove partijske drugove svjesne da im urušava ionako oronulu Partiju.   Mario Filipi