Kome sve smeta Savez za Hrvatsku

26.02.2014. 16:47:44

1_222556

Prije nekih dvadesetak dana osnovana je i javnosti predstavljena koordinacija osam političkih stranka pod zajedničkim nazivom Savez za Hrvatsku, a kako je to prvo veliko okupljanje stranaka domoljubnog predznaka nakon dva desetljeća sustavnog razjedinjavanja, bilo je za očekivati različite reakcije. Kada sam u jednom članku, inače „lijevih“ novina pročitala da je  o tektonskom poremećaju na hrvatskoj političkoj sceni pomislila sam da autor pretjeruje ali vrijeme je pokazalo kako je bio u pravu.

Oni od kojih se očekivala najžešća reakcija, a zbog čije je politike uništavanja Hrvatske Savez i nastao, za sada su umjereni u izjavama. Bilo je nekih, standardno ljevičarskih floskula o klerofašizmu i ustaštvu ali dolazile su uglavnom od nisko rangiranih šakala zaduženih za isprazno komentiranje dok se ljevičarska elita od Saveza za sada brani ignoriranjem. No neće još zadugo jer Savez je jedino njima prava kost u grlu. Milanoviću, koji je na vlast došao samo zahvaljujući glasovima onih koji su glasali protiv HDZ-a, iz ruku se izbija glavni adut „Ja nisam ni dobar ni pametan ali HDZ je još gori od mene“ , koji mu ovoga puta neće biti dovoljan ni za respektabilniji broj saborskim mandata a kamoli za pobjedu na izborima. Dugoročno gledano ako HDZ sa svojim blokom i Savez sklope postizbornu koaliciju i osvoje vlast, postoji realna opasnost da politika Zorana Milanovća završi na marginama i zauzme ono mjesto koje joj po postotcima stvarnih pristaša i pripada.

Karamarko ne bi trebao imati razloga za zabrinutost ako mu je doista stalo do promjena , dapače veselio bi se Savezu kao budućem političkom suigraču u utakmici protiv crvenih kmera. Ali Karamarko je iznenađen (a očito u uvrijeđen) jer mu je netko uzeo loptu s kojom on već dvije godine stoji ispred praznog protivničkog gola i razmišlja. Pompozno najavljeno veliko okupljanje desnice u kojemu će Karamarko postat novi otac naroda palo je u vodu, jer narod se ne okuplja višemjesečnim čekanjem na bilo kakvu reakciju, a posebice ne stidljivu retoriku upućenu protivniku i to na način da im se na svaki prigovor može postavit pitanje zašto oni to nisu napravili dok su bili na vlasti . Okupljanje desnice  Karamarko je dakle odradio istim žarom kao što se suprotstavlja vladajućoj kamarili, odnosno sve je učinio da ne učini ništa. Kupovina koalicijskih partnera za mandat dva u Saboru u zamjenu za šutnju nije put do promjena jer  Hrvatsku već dugo bole uši od nesnošljive tišine.

Panika koja je nastala u uspavanom i na starim lovorikama uljuljanom HDZ-u vidljiva je iz retorike kako Savez razbija desnicu (?!) za koju nema ni matematičkog i logičkog objašnjenja kako se nešto dijeli zbrajanjem . Jedino što Savez razbija je plan HDZ-a da i ovoga puta izbore dobije zahvaljujući greškama SDP-a, kao i činjenica  da će domoljubnu retoriku napokon morati pretvorit  i u djela i očito je u tome problem. Omalovažavanje Saveza izjavama kako ga čini skup marginalnih stranaka dokaz je vlastite slabosti koja bi se mogla vratiti poput bumeranga, jer svaka ta stranka zasebno lomljiva je poput prsta na ruci, no kad se ti prsti skupe u šaku imaju popriličnu snagu. Svjesni toga  ovih 8 „marginalaca“ umjesto lutanja bespućima političke zbilje od 1 do 4 posto glasova na izborima potiskuje ponos i predrasude u drugi plan i  za razliku od „najveće“ i „najdržavotvornije“ stranke uviđaju realnu opasnost da Hrvatske uskoro ne bude ni na zemljopisnoj karti, pa skupljaju glave u namjeri da se spasi ono što se još spasiti može.

Posljednja skupina onih koji napadaju Savez mogla bi se nazvati Razno obzirom kako je sastavljena od raznih likova s raznim motivima;

Imamo tu one koji zapravo ne napadaju Savez nego ih gledaju kao još jednu skupinu političara koji su željni vlasti i takve ljude treba razumjeti jer poučeni lošim iskustvima s dosadašnjim političarima imaju razloga za skepticizam. No ljudima kojima inače u životu nedostaje vjere teško je pomoći ma kako se netko trudio i takvi su ljudi prepušteni vječnoj ljutnji, nesreći i nezadovoljstvu.

Osim skeptika postoji i skupina vječitih kritičara svega i svačega kojima nikad ništa pod kapom nebeskom nije dobro i samo su oni ti koji sve znaju i mogu najbolje, a jedini im je problem što u sve to svoje znanje i pamet treba uložiti i nešto rada. Takvi bi vodili Savez, ma što Savez,vodili bi Ujedinjene narode samo kad bi se svijet preselio u njihov dnevni boravak ili obližnji kvartovski kafić.

Na njih se nadovezuju razni političari opće prakse koji su istina nešto i napravili osnovavši svoje stranke, ali su daleko od ozbiljnog promišljanja a kamoli od ideja koje uglavnom prepisuju od drugih i nevješto prodaju kao svoje. Osim bezidejnosti krasi ih i nedostatak samokritičnosti, pa radije ostaju vođe skupini od desetak ljudi kako se ne bi našli u prilici da njihova prosječnost postane očita u zajedničkom radu s kvalitetnim ljudima.

I na kraju tu je cijela vojska samoprozvanih mesija i spasitelja hrvatskog naroda koja zagovara zajedništvo i slogu ali pod samo pod uvjetom da su oni vođe. Trenutno imamo nekoliko takvih „mesijanskih“ pokreta koje vode ljudi uvjereni kako su baš oni ti koji nude rješenje za sve probleme, ali imaju jedan problem, a to je što ih nitko ozbiljno ne shvaća. Dodatni problem kod većine tih vođa je što u stvarnosti nisu sposobni voditi ni vlastito domaćinstvo niti osigurati obitelji osnovnu egzistenciju, problem je i u tome što su i dosada javno djelovali kroz razne projekte pa njihovi bivši suradnici jako dobro znaju kakvi su im stvarni dometi, a najveći problem velikim vođama je upravo taj što je narod umoran od velikih vođa koji patološki boluju od kleptomanije.

Potonjima je Savez najveći trn jer je uspio ono što oni nisu, a to je priču o zajedništvu pretvoriti u stvarnost i to bez velikog vođe. Od propalih „velikih vođa“ zapravo i dolaze najveće kritike i to ponajviše zbog nedostatka vođe u Savezu, jer da Savez ima vođu ovi prodavači magle i manipulatori parolama lako bi se okomili na jednog čovjeka. Okomiti se na osmoricu od kojih je svaki barem u nečemu bolji od njega biti će teško čak i onima koji su najviše samouvjereni. Ne preostaje im dakle ništa osim isprazne kritike i traženja dlake u jajetu, no srećom ta kritika ostavlja učinak laveža pekinezera na labradora.

Jasna Dautanac

Autor: