Kome zapravo treba ćirilica u Vukovaru

Hrvatima ćirilica ne treba niti ju žele ni u Vukovaru ni bilo gdje u Hrvatskoj, jer ćirilica nije samo obično pismo, ćirilica je simbol zla i smrti, ćirilica je pismo agresora i ubojica hrvatskog naroda. Najvjerojatnije ne treba ni pripadnicima srpske nacionalne manjine obzirom kako su prilikom zadnjeg popisa stanovništva 37% onih koji su se u Vukovaru izjasnili kao Srbi naveli hrvatski jezik kao materinski i kako se služe latiničnim pismom. U nešto manjem broju, njih 400-tinjak navelo je kako se koristi hrvatsko-srpskim jezikom. Ostaje nejasno od kad je takav jezik u službenoj uporabi u Republici Hrvatskoj i kako se uopće našao na obrascu popisa stanovništva, no to je sad manje bitno. Bitno je dakle da trećina od onih koji čine trećinu jedne nacionalne manjine nemaju nikakvu potrebu za ćirilicom i srpskim jezikom. No politika ju itekako treba, gotovo u jednakom omjeru ćirilice se uhvatio i Milanović i Karamarko sa satelitima. Usprkos masovnim prosvjedima, apelima i vapajima iz Vukovara kako je ćirilica nepoželjna, Milanović pod okriljem noći hrabro postavlja ploče s dvojezičnim natpisima u Gradu Heroju. Odbija ih ukloniti čak i nakon što te iste ploče ogorčeni branitelji razbijaju a cijela Hrvatska hrli u Vukovar dajući braniteljima potporu. Premijer se ruga prosvjednicima, naziva ih šovinistima koji ne vole Hrvatsku jer ne žele ćirilicu u Vukovaru a silovanje volje naroda naziva trijumfom države. Doista je trijumfalno poput lopova provodit zakone kriomice tijekom noći, no djeca skojevaca i ne znaju drugačije. Demonstracija policijske sile isto je trijumf države, gotovo da nema državnika u svijetu koji ne bi poželio sukob s ratnim veteranima na mjestu koje simbolizira najveće stradanje vlastitog naroda. No Zoran Milanović zapravo ne treba ćirilicu, Zoran Milanović treba srpsku nacionalnu manjinu da bi dobio još koji glas na izborima jer je svjestan da više nitko normalan, čak ni deklarirani ljevičari, neće glasat za njega i njegovu partiju. Osim za glasače, tu manjinu namjerava iskoristi (već ju zapravo koristi) i za izazivanje sukoba na nacionalnoj osnovi kojima će zamagliti teško ekonomsko i socijalno stanje koje nije u stanju razriješit ni da se još jednom rodi. Profesionalni Srbi poput Popovca i Stanimirovića naravno da trebaju ćirilicu iako se njome vjerojatno ni sami ne koriste ali je korisna za podizanje panike kod svojih sunarodnjaka kojima se onda nameću kao zaštitnici od Ustaša. Srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj u prvom redu treba zaštitit od takvih političkih srbendara koji svoje postojanje mogu pravdat jedino dizanjem panike. Pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj imaju barem trostruko veća prava od bilo koje druge nacionalne manjine iako su ta prava trebali izgubit onoga trena kad su podlegli velikosrpskoj politici i okrenuli oružje na Hrvatsku, Nemaju se dakle razloga niti bunit niti bojati pa bi im bilo najpametnije da Pupovca i bratiju zamole neka se prestanu brinut za njih i navlačit na njih bijes Hrvata koji su im jednom oprostili no pitanje je hoće li im opraštat vječno i hoće li možda doista postat ugroženi kad preliju čašu strpljenja. Tomislav Karamarko i vjerna mu sljedbenica Ruža Tomašić zapravo su od ovog dvojezičnog cirkusa najviše profitirali a da malim prstom maknuli nisu osim što su lokalni dužnosnici njihovih stranaka podigli ruke za uvođenje ćirilice u Vukovar. Ruža se pravda kako u to vrijeme njena stranka nije ni postojala, što je zapravo istina ali prešućuje kako je njena stranka nastala od otpadnika iz hsp-a među koje spadaju i podizači ruku za ćirilicu. Karamarko se pravi Tošo pa kaže da ne može biti odgovoran za nešto što su činili njegovi prethodnici, jer u vrijeme izglasavanja ćirilice nije vodio stranku. I to je istina no isto tako je istina da su i hdz-ovi podizači ruku još uvijek dužnosnici na lokalnoj razini samo sada se zajedno s Ružinim pravašima odjednom bore protiv ćirilice i postavljaju se kao zaštitnici lokalnog hrvatskog stanovništva. Model „zaštite“ isti je dakle i kod jednih i kod drugih, prvo stvoriš problem a onda se nametneš kao jedino rješenje tog problema. Protiviti se ćirilici u Vukovaru a istovremeno ući u koaliciju sa Srbima u Udbini i zalagati se za ćirilicu u tom gradu može samo HDZ isto kao što jedino Ruža Tomašić može osobno sudjelovat u vukovarskim prosvjedima i izjavit u EU parlamentu kako je ćirilica poželjna u Hrvatskoj ali u Vukovaru ne, jer ostatak Hrvatske valjda nije prepatio od srpske agresije i njihove rane ne bole jednako kao vukovarske. A sve to mogu iz razloga jer u glavama politički polupismenog naroda koji samo zna da ne želi ćirilicu ne postoji svijest tko je zapravo postavio temelje za ćirilicu jer oni samo vide onoga tko ju gradi. Karamarko i Ruža očito su rođeni pod nekom sretnom zvijezdom pa Milanovićeva arogancija i nesposobnost komunikacije na terenu zapravo radi u njihovu korist isto kao što u njihovu korist rade oni koji protiv ćirilice prosvjeduju dajući time prostor za povratak uloge zaštitnika nacije onima koji su tu naciju najviše prodali i opljačkali. Pitanje je samo da li je sve to slučajno ili postoji neki drugarski sporazum među spomenutima koji se očito igraju našim najdubljim emocijama vrijeđajući nam pri tome zdravu pamet.   Jasna Dautanac Izvornu vijest možete pogledati ovdje