Vijesti Top vijest
KOMUNISTI I VELIKOSRBI TROVALI SU NAŠU DJECU BOLESNOM MRŽNJOM PREMA VLASTITOM NARODU 1.dio
Pogledamo li što se sve događa kod nas u Hrvatskoj zadnjih 15-ak godina, ne rijetko se upitamo: kako je moguće da kod naših „antifašista“ i tobožnjih „boraca za progres i ljudska prava“ postoji toliki naboj mržnje, isključivosti i netrpeljivosti prema svima koji nisu pripadnici njihovog čopora, odnosno, prema ideološkim neistomišljenicima?
Nakon 1990. godine, bili smo svjedoci rijetko viđenog obrata, pri čemu su dotadašnji tlačitelji-komunisti koji su 45 godina gušili svaku slobodu i vršili nasilje nad ljudskom osobom i zdravim razumom, preko noći okrenuli ćurak naopako i najednom se stavili u ulogu „zaštitnika“ humanističkih vrijednosti i ljudskih prava, dok su na drugoj strani ostali svi oni koji su do tada trpjeli njihov nasilništvo. Dakle, tlačitelj se prometnuo u „zaštitnika“, a žrtva je ostala žrtva. Počeli su nas „braniti“ od nas samih i postali propovjednici „napretka“ i „europskih vrijednosti“ a da se nikad nisu ni jednom jedinom gestom odrekli zločinačkog naslijeđa svoje Komunističke partije/Saveza komunista i najistaknutijih zlikovaca koji su u ime „svjetlije budućnosti“ i „ljudskog boljitka“ tijekom XX stoljeća pobili više od stotinu milijuna ljudi diljem svijeta.
Nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, ta neokomunistička i jugonostalgičarska klika oko sebe je okupila sve one koji se iz bilo kojeg razloga nisu mirili s nastankom i postojanjem samostalne hrvatske države, a njihov dolazak na vlast (u siječnju 2000. godine), uvelike je pomogao toj konsolidaciji antihrvatskih snaga koje su se organizirale kroz različite oblike: od političkih stranaka do udruga tzv. civilnog društva i neformalnih interesnih skupina koje su čuvale svoje naslijeđene povlastice iz prošlosti bez namjere da ih se odreknu.
Neokomunisti, velikosrpski nacionalisti i ostaci jugo-sustava (kaste koja je željeznom rukom vladala Hrvatskom 45 godina), prigrlili su svoje istomišljenike (kvaziliberale, anarhiste i radikalne ljevičare – crvene fašiste) i zajedničkim snagama krenuli u suzbijanje „fašizma“, „nacizma“ i „ustaštva“ čiji su „nositelji“ bili svi oni koji su se borili za hrvatsku slobodu 90-ih godina.
U ratu ih nije nigdje bilo, ali su se poslije oluje poput štakora izvukli iz svojih jazbina i počeli širiti defetizam, pljuvati po svim vrijednostima do kojih ovaj narod drži, napadati Katoličku crkvu, izrugivati se konzervativnom svjetonazoru, tražiti „neprijatelje“ isto onako kako su to činili od 1945. do 1990. i omalovažavati sve ono što čini identitet hrvatskog narodnog bića.
Korijene te mržnje i netrpeljivosti prema svemu onomu što ne spada u njihov svijet možemo donekle razumjeti, ali tek ako se vratimo u prošlost i vidimo što su pisali i govorili za 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije, a na čemu su (nažalost) odgojeni brojni naraštaji koje se nastojalo indoktrinirati i ideološki usmjeriti tako da postanu vjerni i slijepo pokorni poslušnici Partije.
U tomu je značajnu ulogu igrala pisana riječ (pogotovu ono što su komunisti nazivali „angažovanom literaturom i umetnošću“) koja je bila moćan instrument ideologizacije i ispiranja mozga. Sve je bilo ideološki obojeno: literatura i publicistika, poezija, slikarstvo, filmska i glazbena produkcija, kazališna umjetnost, kiparstvo. Obrazovanje i sve društvene djelatnosti također su bile u službi režima i ideologije, a naročito je pomno revidirana i usklađena s političkim potrebama povijest, pogotovu tada recentno razdoblje Drugoga svjetskog rata.
Budući da su velikosrpski kadrovi vukli konce u Komunističkoj partiji, hrvatskome narodu je već po svršetku rata nametnuta kolektivna krivnja za masovne zločine i on je gotovo u cijelosti poistovjećen s NDH i ustaškim režimom. Optužnica protiv kardinala Alojzija Stepinca i Katoličke crkve u cjelini (koji su proglašeni „duhovnim začetnicima genocida nad srpskim narodom“), izjednačavanje HSS-a s Ustaškim pokretom i naročito sotonizacija ustaša (kao „najvećih zlikovaca koje je upoznao svet“) uz megalomansko umnožavanje žrtava (prije svega srpskih), do tvrdnji kako je „većina Hrvata bila u ustašama“, sve je to bilo temelj za kolektivnu krivnju koja je nametnuta hrvatskom narodu.
Hrvati su proglašeni „genocidnom rasom“, „genetski predodređenim zločincima“, „zlikovcima po rođenju“ i sl., a iza svega toga stajala je bolesna mržnja velikosrpskih nacionalista koji su jako dobro znali da smo JEDINA I NAJVEĆA zaprjeka uspostavi „velike srbije“ i bili svjesni toga da te tvorevine nema dok postojimo na ovim prostorima (Bosne i Hercegovine i Hrvatske).
Crne legende o Hrvatima i velikosrpski mitovi počeli su se uspostavljati početkom 60-ih godina, u čemu su sudjelovale tisuće agitpropovaca i prljavih propagandista tipa Vladimira Dedijera, Antuna Miletića, Milana Bulajića, Đorđa Ličine, Miodraga Bulatovića, Dobrice Ćosića, Vasilija Krestića, Velimira Terzića, Milutina Šušovića i drugih i raznim kanalima su plasirani i distribuirani diljem svijeta, dok su u Jugoslaviji dobili status vječnih i nepromjenjivih „istina“, dogmi koje se nisu smjele stavljati pod upitnik.
Primjeri koji slijede, s pravom bi mogli ponijeti epitet produkta pomračenih umova i to onih najgore vrste, nečega što izaziva nevjericu, mučninu i grč u želucu uz neizbježna pitanja:
Je li moguće? Što to nagoni ljudsko biće da se spusti ispod svake razine ljudskosti i poništi sebe kao smisleno, moralno i etičko stvorenje? Zar u svakomu od nas ne postoji (ako ništa drugo) barem ono „zrnce savjesti“koje nas barem podsvjesno opominje i obuzdava da u svome djelovanju ne podlegnemo kršenju temeljnih etičkih i moralnih normi koje nas čine LJUDIMA?
Pozabavimo se nekim konkretnim slučajevima iz „angažovane“ komunističke literature koji otkrivaju o kakvim se to mentalnim sklopovima radi i kakvi su bolesnici u pitanju.
Primjer prvi
“(…) Dokle su okupatorski sateliti išli u neobuzdanom besu na omladinu, ostala su svedočanstva o najstrahotnijim ratnim zločinima – o tome kako je za jedan imendan Ante Pavelića zaklano hiljadu dece, a još 1200 dečaka i devojčica iz Jasenovačkog logora ugušeno – za probu novog otrovnog gasa marke ‘Ciklon’…”, piše Živomir Stanković u svojoj knjizi Borbeni put SKOJ-a (Beograd, 1959., str. 191/192..); istaknuo: Z.P.
Slijedi kratka analiza.
Stankoviću je za “argumentaciju” o masovnom zločinu nad djecom i to njih 2.200 ukupno (za koji tako decidirano tvrdi da se dogodio u logoru Jasenovac), sasvim dovoljno da napiše “ostala su svedočanstva”, i time je riješeno sve; to što se ona nigdje ne spominju, niti se čak daje bilo kakva naznaka o mogućem izvoru tih „svedočanstava“ (o citatima iz istih da i ne govorimo) očito nije problem kojemu autor poklanja bilo kakvu pozornost.
(https://www.kupindo.com/Istorija/36108767_Borbeni-put-SKOJ-a-Zivomir-Stankovic)
Pamflet Živomira Stankovića
O „ozbiljnosti“ pristupa ovako bolnoj temi kao što je zločin nad djecom (koji kod čitatelja svakako izaziva posebne emocije – što je i bila Stankovićeva motivacija da piše ove laži i gadosti), govori i to što on sam događaj vremenski uopće ne određuje (iako je u pitanju 2200 djece?! (dakle, po svim mjerilima masovni zločin), nego jednostavno navodi kako je to bilo u prvom slučaju „za jedan imendan Ante Pavelića“, a u drugom „za probu novog otrovnog gasa...(koji, usput rečeno, dokazano nikad nije korišten nigdje u NDH, pa ni u Jasenovcu)“?! Omraženi i preko svih granica zdravog razuma ocrnjeni Ante Pavelić koji je u glavama mnogih postao personifikacija svevremenskog, univerzalnog, sveopćeg, iskonskog Zla (taj „Demon Zla“, taj „Antihrist u ljudskom obliku“, ta „zver nad zverovima“), prema kojemu se ionako gaji patološka mržnja (a čiji se imendan eto, slavi uz tako morbidan, nekrofilski, zdravom razumu neshvatljiv, oduran i gadljiv obred), tu je samo da pojača opći dojam i zamjeni nepostojeće činjenice. Autor pamfleta jako dobro zna da na sam spomen Ante Pavelića mnogima na usta curi slina kao Pavlovljevim psima, i cilja upravo na to, na niske strasti i instinkte, na ogorčenje i mučninu koju „zloglasni“ Poglavnik, vođa „zločinačke“ u „krvi ogrezle ustaške bande“ izaziva gotovo svuda gdje se za njega čuje i tu onda više nikakvih dodatnih dokaza i pojašnjenja ne treba. Pavelićevo ime je samo po sebi „jamstvo“ da je „sve bilo baš tako“, ono je i „dokaz“ i „činjenica“ i „argument“... tačka! Treba potaknuti najniže strasti i razbuktati maštu u svakom „socijalističkom trudbeniku“, „poštenoj inteligenciji“, „deci i omladini“ (a naročito u njima, jer djeca su u pitanju!), u svakome tko otvori knjigu i pročita ove redove, za što je prosječan čitatelj „socijalističkog“ tipa kao stvoren, jer on je (mahom) slabo pismen, neuk, ispranog mozga i podložan propagandi, uz to opterećen svakodnevnom borbom za preživljavanje i ne zamara se previše izvorima i faktima, dilemama i propitkivanjem svijeta oko sebe, on ne razmišlja i nema potrebe za time (pa uglavnom potpuno, predano, bez ograde i rezerve vjeruje svojim dežurnim odgajateljima, svojim Vođama i „društveno angažovanim“ piscima, tim „pametnim“ i „učenim“, „knjiškim“ ljudima koji su u stanju napraviti nešto o čemu on sam niti ne sanja – napisati knjigu). Takav profil čitatelja unaprijed jamči da ne postoji sadržaj koji neće biti prihvaćen, dok su autori i nakladnici lišeni svake brige oko troškova tiskanja i tiraža, jer sve se financira iz državne kase (što na kraju plaća sam nesretni „socijalistički trudbenik“ kojemu se od jadne i mizerne crkavice odbija i za „angažovanu kulturu“ i on tako i ne znajući postaje i objekt i subjekt propagande čijih učinaka i dometa nije ni svjestan). Narod treba odgajati, i neprestano ga podsjećati s kakvim Zlom se borila Partija i koga je pobijedila. I naravno TKO su bili NAJGORI zločinci i KOJOJ naciji su pripadali. Stankovićeva izmišljotina o korištenju smrtonosnog plina „Ciklon“ u Jasenovcu (budući da je odavno dokazano kako toga tamo jednostavno nije bilo), i novih 1.200 dječjih žrtava (na kojima se „probao“ smrtonosni gas), treba kod čitatelja samo dodatno pojačati dojam strave, užasa i gađenja prema monstruoznom zločinu nad najnemoćnijima i najslabijima, kao jednom od najgorih oblika zlodjela za koje današnja civilizacija zna, ali i probuditi mržnju (kao da je nije već bilo dovoljno) prema „zverovima“ koji su to činili. Motiv masovnog ubijanja djece – na najrazličitije moguće načine, a koje može smisliti samo bolesna mašta – inače je vrlo čest kod autora ovakvih propagandnih pamfleta koji su se naprosto nadmetali u dokazivanju „zverske“ i „demonske“ naravi ustaša, upravo iz razloga smišljenog buđenja emocija kod čitatelja, i to ne samo osjećaja mržnje, gađenja i osude, nego i ogorčenja i želje za osvetom prema njima ali (što je još važnije!) i prema potomcima onih koji su u takvom svjetlu prikazivani. Dakle, da zaključimo: Imamo 1000 „zaklane“ djece, i 1200 one koja su „ugušena“ otrovnim gasom, sve u svemu, 2200 dječjih žrtava. Nema nikakvih podataka o žrtvama (pa čak ni jednog jedinog imena), nema ni približno navedenog razdoblja u kojemu se navodni „zločin“ dogodio, nema nikakvih podataka o izvršiteljima – mada je jasno navedeno kako je to napravljeno u Jasenovcu pa krivce i nije potrebno posebno imenovati. No, nije li nužno (pored svega ostaloga što je sporno u ovom prikazu), zapitati se: Kako je autor tih redova mogao imati saznanja o pojedinostima vezano za spomenute zločine koje su po naravi stvari mogli znati samo oni iz sustava za upravljanje logorom (koliki je točno bio broj žrtava, da je povod bio baš „imendan“ Pavelića i u drugom slučaju „proba novoga otrovnog gasa – pa čak i koje je vrste gas bio), a da su mu svi drugi detalji vezano za žrtve i izvršitelje bili potpuno nepoznati!? Ne nalaže li pijetet prema djeci koja su (navodno) ubijena na ovako grozne načine, da se pobliže odredi njihov identitet (porijeklo, područje s kojega su stigli, koje su starosti bili, da se spomene barem neko od imena, pa i naznače konkretni krivci, ili svjedočanstvo kakvog izvora o navedenim događajima)? No, ne treba se previše zamarati traganjem za rupama u pamfletima ove vrste, jer one su jasno uočljive – za svakoga tko je razuman i razložan. Sve je to prljava i bolesna laž – to je najkraća, sasvim točna i precizna i jedina moguća konstatacija. Iz ovakvih bolesnih izmišljotina, rođen je mit o masovnim stradanjima djece u logorima NDH, pa se tako već desetljećima ustrajava na brojci od 20.000 (i više) „dece koju su pobile ustaše“, čak se (ove nepostojeće, lažne, izmišljene žrtve) tobože razvrstava po spolu (i navodi brojka koliko je među njima bilo dječaka a koliko djevojčica), tvrdi kako su „sahranjeni“ (bez navođenja mjesta) – i sve to bez ikakvih dokaza, bez ijednoga imena, po sistemu rekla-kazala. KAKO TO NAZVATI? PERVERZIJOM, POMRAČENJEM UMA, PATOLOŠKIM PORIVOM ZA KRIVOTVORENJEM ILI JEDNOSTAVNO: BOLESNOM MRŽNJOM PREMA HRVATSKOM NARODU? Djecu kao „žrtve hrvatskih ustaša“ velikosrpska propaganda je redovito koristila i tijekom agresije na Hrvatsku (1991-95.), što samo dokazuje snagu ovih morbidnih izmišljotina i svjedoči koliko su one i danas duboko usađene u svijest mnogih Srba (ili im pak služe kao izlika i opravdanje za masovne zločine nad Hrvatima). No, da se vratimo na još jedan citat iz Stankovićevog otužnog i bljutavog pamfleta. Kako bi kod čitatelja stvorio barem prividni dojam podjednake osude zločina i jedne i druge strane, autor u nastavku (na str.192.), navodi i primjere četničkog iživljavanja nad mladićima i djevojkama u Srbiji, s tim što ovdje imenuje, ako ne počinitelje, a ono bar neke od žrtava. „ (…) Ili o tome kako su četnici klali seoske devojke i mladiće, kako su studentu Bati Jankoviću u Čačku živome sekli meso i trpali u usta; kako su kod Sarajeva nabili na kolac partizanskog kurira Mustafu Dovadžiju, ili zaklavši omladinca Bartoa, naterali njegove drugove da ližu njegovu krv…” (istaknuo: Z.P.) U cilju postizanja efekta tobožnje „objektivnosti“ i (prividne) „ekvidistance“ ili „balansa“ prema ustašama i četnicima, Stanković, dakle, izmišljenom „masovnom zločinu“ ustaša, tobože „suprotstavlja“ (navodna) ubojstva troje komunista – omladinaca, što bi, valjda, trebalo potvrditi da četnici (za razliku od ustaša) nisu vršili masovne, nego samo pojedinačne (ekscesne) zločine, da su oni ubijali ipak „omladince“ a ne „decu“, te da su to činili isključivo iz ideoloških motiva – a ne vođeni idejom istrebljenja svih koji nisu pripadali njihovom taboru i genocida nad drugim narodima. -nastavlja se Zlatko Pinter
