KORDUNAŠKA HUDA JAMA U SELU BRANKA MAMULE

27.09.2017. 20:38:21

Prema kazivanjima živućih Kordunaša – s obje strane tunela na kraju zazidani!. Polako su i u mukama umirali. Užas kao u masovnoj grobnici polako umirućih tri tisuće vojnika NDH i civila u Barbarinu rovu u slovenskom Laškom, odnosno Hudoj Jami! Svemu dodajmo i podatak da je tunel nakon ratnih zbivanja miniran, postao nepotreban. Kraj južnoga ulaza o velikoj tragediji svjedoči tridesetak prepoznatljivih jama dimenzija 10X50 metara. Jame očekuju ekshumacije i forenzičare Ministarstva hrvatskih branitelja. Bez obzira na sve, mnogi su Hrvati uz južni ulaz u tunel dugo godina palili svijeće za duše stradalih vojnika

Gotovo sedamdeset kilometara udaljeno je Slavsko Polje, rodno selo jugoslavenskoga admirala i Titova partijskoga pouzdanika za Kordun i Banovinu s prebivalištem u Boki kotorskoj, Branka Mamule, razmeđa općina Vojnić i Gvozd. Nakon spuštanja u živopisno prošaranu dolinu, podno Utinje Brda, dočekuju vas i potvrđuju spomenuto dvije natpisne ploče. S magistralne asfaltne ceste Gvozd-Vojnić-Karlovac, pak, u izmaglici na jugu naziru se nekad srebrni a sada crni obrisi partizanskoga oronuloga spomenika na Petrovoj gori. Na njoj je davno poginuo posljednji hrvatski kralj narodne loze Petar Svačić, pa su ratni pobjednici Hrvati nekad zloglasnom Vrginmostu za „bratstvojedinstvujuće“ Juge godine 1996. nadjenuli ime Gvozda. Ali, dodajmo i to kako se iza pobjedničke „Oluje“ bivša „državljanka“ SAO krajine u obraćanju svom Miloradu Pupovcu žalila da su joj hrvatski vojnici oduzeli lovačku pušku. „Je.em mu neđelju kako ću se braniti od divljijeh svinja?“, reče baba i izazva gromki smijeh nazočnih političara. Nisam siguran je li taj razgovor slušao, poslije povjerenika VRH-a Mirka Putrića, i kasniji načelnik općine Branko Jovičić, ratni krajinaški učo. Nakon zaseoka Lukača, s negdašnjim poznatim birtijaškim okupljalištem željezaraca Kordunaša, u Sučevićima zastajemo pred urednom katnicom kbr.213 povratnika iz Srbije Adama Sučevića. Hrpa na bankini izloženih gljiva poziva na trgovanje. Pitamo starinu gospodara za negdašnju uskotračnu željeznicu i trasu tunela ispod ceste, kojom su se teški hrastovi i drugi trupci odvozili do željezničke postaje Vojnića.

Adam nije ništa čuo o strahotama tunela

„Kad uđete u šumu Biljeg, iza one uzbrdice, na lijevoj vas strani očekuje druga zaključana šumarska rampa. Prtena cesta nizbrdicom vodi do nje. Ondje je slijeva grmljem i stablima obrastao klanac, kojim je opterećena stotinama tona drvne mase nekad dahtala mala švapska lokomotiva…“, objasnio nam je uz lavež upornoga četveronožnoga čuvara dvorišta naš sugovornik Adam Sučević. O onome zbog čega smo dospjeli u Slavsko Polje, o stradanjima tisuća hrvatskih domobrana i njemačkih vojnika od partizana u odavno zatrpanu tunelu ispod današnje asfaltne ceste, ne sjeća se ničega. Rođen je 1937. i o tome od starijih ukućana nije ništa saznao niti upamtio. A ipak su se mnoga zvjerstva protiv razoružanih ratnih gubitnika desila. Svjedočili su o tome prvih godina iza „Oluje“, svjesni da od velika Srbije neće biti ništa, mnogi lokalni pravoslavci svetosavci, koje beogradski Srbijanci zovu prečanima i posrbicama, ljudi čvrsto vezani za svoj hrvatski zavičaj. Kordunom tako blizu Zagrebu, a srcem ipak emotivno trajno vezani za Srbiju, premda je nisu vidjeli i uopće ne znaju gdje je. U najkraćem, istraživanja hrvatske policije potvrdila su da su ratni partizanski i komunistički pobjednici (počesto iza četničkih kokardi s petokrakim zvijezdama na na kapi – op.a.) u tunelu ispod bilješke ceste zatvorili 1200 do 2000 hrvatskih domobrana i Nijemaca. S obje su strane u podzemnom logoru držali straže, a lokalnom stanovništvu poručili „da svatko dođe po svojega fašista i ondje mu odmah sudi, sjekirama, motikama i pijucima…“ Kojega li zvjerstva i kanibalizma, rekao bi policijski ratni heroj MUP-a Željko Sačić. A o tome kako su prehranjivani i pojeni ti osuđenici na smrt, nigdje ni jednoga podatka. Izbrisani su s lica zemlje, jer su – prema kazivanjima živućih Kordunaša – s obje strane tunela na kraju zazidani!. Polako su i u mukama umirali. Užas kao u masovnoj grobnici polako umirućih tri tisuće vojnika NDH i civila u Barbarinu rovu u slovenskom Laškom, odnosno Hudoj Jami! Svemu dodajmo i podatak da je tunel nakon ratnih zbivanja miniran, postao nepotreban. Kraj južnoga ulaza o velikoj tragediji svjedoči tridesetak prepoznatljivih jama dimenzija 10X50 metara. Jame očekuju ekshumacije i forenzičare Ministarstva hrvatskih branitelja. Bez obzira na sve, mnogi su Hrvati uz južni ulaz u tunel dugo godina palili svijeće za duše stradalih vojnika. Ondje prolaz danas zaprečava rampa HŠ-a… U povratku, „getz“ je do asfalta usporeno vozio „u rikverc“.

Baba Nada brine za Jankova sina i beogradske unuke

Pred katnicom kbr. 173, iza Utinja Brda, gdje je odmah iza „Oluje“ ovozemaljski život nebeskim zamijenio glava obitelji Đuro Lukač, upoznajemo njegovu udovicu podrijetlom iz Vrela Utinje Nadu (84). Zna baka da je po izlasku iz brda Biljega uskotračna željeznica prema „ćirinu“ kolodvoru Vojnića prolazila zelenom dolinom. Kaže da o svemu u ratnim i poratnim godinama znaju Vučinići iz birtije-prodavaonice špeceraja, jer ona je sa svojim starim živjela u drvenjari u Lukačima. Ne u Slavskom Polju u dolini, kamo je do nedavno dopirala neperspektivna pruga banovinsko-kordunaškoga „ćire“, koja je od 1945. ekonomski razvojno pridizala taj ratom opustošen kraj. – Evo prijeko, gdje je sada ova kuća Adama Relića, bila su tri kolosijeka (valjda sa skretnicama za raspoređivanje skladišta na otvorenom milijuna kubika trupaca – nap.a.). Tu je i moj stari radio na kalanju klada. Eno, ondje su naši kuruzi koji rastu na živu pijesku s negdašnje pruge šumara. Sin Janko, čija udovica Dragica je i danas sa mnom u kući i svojim invalidnim sinom Đurom (30). Sve je to jadno, jer je i nezaposleni mlađi sin Teodor-Tešo Lukač (46) u bežaniji u Beogradu socijalno ovisan. A ima dvoje djece i ženu bez posla. Kad me pitate za kuću Vlade Mamule, brata admiralova, oboje starih su pomrli. Dvije kćeri i njihovi muževi dolaze vikendom u roditeljsku kuću. Pa, vidjeste na kapiji dugi lanac i katanac, podvlači baka Nada, dok na pitanje o stradanjima zarobljenih hrvatskih domobrana i njemačkih legionara s križnih putova nikad nije čula… Sa serpentine što vodi na magistralni put za Gvozd, Glinu, Petrinju i Sisak, vide se odložene jumbo-vreće s pijeskom za obnovu plinovoda „Janafa“. Kako i neće kad su krajinaški odmetnici tijekom okupacije Korduna iz zatrpanih cijevi izvlačili sirovo crno zlato. O tom problemu nisam nikad pitao dipl.ing. Ivicu Šipuša iz Preloščice, ali ću to uskoro i svakako učiniti. Možda i kod južnoga ulaza u negdašnji tunel-grobnicu hrvatskih domoljuba, uskoro osvane bijeli „Križ istine“.

Grad srednje veličine u masovnim grobnicama

A kako je masovno stradanje naših sunarodnjaka 45-ih godina počelo, napisao sam u povijesnom referatu za Sedmi kongres Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva. Taj će žurnalističko-istraživački rad, pregledan okom legendarno zaslužnoga prof. emeritusa dr. Zvonimira Šeparovića uskoro ugledati svjetlo dana u posebnoj, sedmoj brošuri HŽD-a. Taj je bivši ministar inoposlova suverene Republike Hrvatske, zajedno sa suprugom i mojom kolegicom Brankom i vojnicima generala Bože Budimira na prvoj crti obrane u petrinjskom Pokuplju prkosio divljacima s istoka, okupatorima naše hrvatske Banovine. Tisuću metara naprijed, isto toliko unatrag, glasile su zapovijedi dr. Tuđmana. Podsjetimo stoga. Najveća nacionalna tragedija, bez sumnje, zadesila je Hrvate iza 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju, kada su 250.000 naših razoružanih vojnika – ne poštujući međunarodne konvencije – britanski rojalisti W. Churchill avratili u ruke brutalnih komunističkih osvetnika. Ali i pola milijuna civila svih uzrasta u zbjegovima na križnim putovima i u poratnim udbaškim likvidacijama. Bio je to genocid udruženih kompartijskih i velikosrpskih četničkih dijelova nove vlasti nad hrvatskim narodom. Iza ratnih djelovanja ostalo je pak na stotine stratišta. Samo u Hrvatskoj preko 940, a najviše, 119, u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji i Sisačkoj biskupiji s 45.000 pokopanih žrtava nekažnjena zločina. Premda se radi o službenim policijskim podacima, koje je prezentiralo Hrvatsko žrtvoslovna društvo, oglasio se i jedan nevjerni Toma. Čitatelj „Hrvatskoga tjednika“, Srbin Crnobori, podrijetlom s Korduna, sa stalnim prebivalištem u Istri. Njeni profiterski antifašisti i velikosrbi IDS-a i Miletića ovih su dana u Pazinu isfućkali predsjednicu države Kolindu Grabar Kitarović zbog spominjanja zasluga svećenstva Katoličke crkve u pripajanju Istre matici domovini hrvatskoj. Spomenuti Crnobori, pak, pokušao je osporiti spomenute brojke o stradalništvu Hrvata, tvrdeći kako se podaci ipak krivotvore. Kao da desetkovani Hrvati baš priželjkuju što više žrtava, stratišta i grobišta, rekli bismo. Šesnaest mjeseci iza trijumfalne vojno-redarstvene akcije „Oluje“, kojom je izbrisana velikosrpska fantomska tvorevina na hrvatskom tlu, Županijska skupština sisačko-moslavačka osnovala je 1. prosinca 1996. Radnu grupu za prikupljanje podataka i utvrđivanje činjenica o sudbini žrtava Bleiburga i križnih putova, te masovnih komunističkih zločina od 1945. do 1952.

Najviše smaknuća iza rata

Podružnice RG djelovale su u 18 gradskih i općinskih središta koje su zajedno evidentirale 7200 pojedinačnih smrti i nestanaka žrtava. Čak 65 posto stradalo je u mirnodopsko vrijeme, a 35 posto izravno u ratnim djelovanjima. Ostatak do 45.000 izgubio je život najvjerojatnije u velikim zarobljeničkim logorima Siska, Petrinje i Gline, te Gornjoj Čemernici kod Topuskoga i Sučevićima, zaseoku Slavskoga Polja. Radna je grupa županije pronašla i kolektivno obišla 44 masovne grobnice, dok je preostalih 65 naknadno detektirala hrvatska policija…Tako i danas, dok mi nad ovom jamom odajemo počast nevinim žrtvama, tzv. antifašisti orgijaju u šumi Brezovici nad ostacima nekoliko tisuća tijela, čija je sudbina jednaka ovima u Jazovki…“ Kazao je to predlanjskoga 22. lipnja sudionicima komemoracije na Žumberku, predsjednik Hrvatskoga obrednoga zdruga Jazovke, Boris Prebeg. Ovaj apel sisački su članovi udruge ratnih veterana ubrzo prenijeli u središnjicu „Hrvatskoga domobrana“ u Zagrebu, pa planiranu humanu akciju obilježavanja stratišta i grobišta žrtava jugokomunizma od 1945. do 1952. „Križ istine“ jednoglasno podupiru i članovi Izvršnoga odbora HD-a s predsjednikom g. Nikolom Matičićem. A kobne 1945. staljinistički okrutno, JBT je svojim partizanskim postrojbama naredio masovna smaknuća 250.000 hrvatskih domobrana i ustaša. „Da svaki hrvatski smrad živi samo toliko koliko traje hod do prve jame…“, kazao je Staljinov gubernator druge Jugoslavije i navodni Hrvat politički glumac JBT-a. Vatreno je oružje i u Sisku i okolici, bez sudski dokazane krivnje tzv. narodnih i klasnih neprijatelja, razvojačenih mučenika s križnih putova, danonoćno sijalo smrt.

Smaknuti Petrinjci bačeni u Kupu

Na području grada Siska, prema „Sisačkom žrtvoslovu“ i nalazu županijske komisije, bilo je 955 žrtava, u općini Sunja 440, Komarevu 144, a u maloj hrvatskoj enklavi usred srpskoga okruženja, Bobovcu, čak 89 ubijenih. Nadalje, u Martinskoj su Vesi, primjerice, bile 272 žrtve i u Lekeniku 150 mučki ubijenih. Od ukupno 1816 žrtava spomenutih mjesta, poginulo je 1185 vojnika i 630 civila. Od stradalih vojnika preko tisuću je ubijeno nakon ratnih djelovanja. Od 631 civilne žrtve, stotinu i jedna osuđena je na smrt strijeljanjem, počesto uz nazočnost i samih partizanskih zapovjednika. Ali, 530 građana ubijeno je bez ikakva pravorijeka. Sve je bilo u rukama agenata Ozne/Udbe i pripadnika kasnije uniformirane „narodne milicije“. Premda raspolažemo s manjkavim arhivskim podacima, dugo zatomljena svjedočenja preživjelih potvrdila su masovna stradanja, ali i sumnje u brojna skrovita mjesta pokopa žrtava diljem raslinjem zaraslih šuma Brezovice, sisačke Capraške, odnosno Lasinjske šume. I petrinjska Vilusova i Kotar-šuma, Taborište i grabovački Jelik, šuma Biljeg kod Gvozda i Vojnića, te zloglasni glinski i topuščanski zarobljenički logori, Šaševa kod Balinca i Gornja Čemernica, bili su mjesta masovnoga umiranja. Onamo su s križnih putova bez povratka dovođeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga, najčešće domobrani. Jer, partizani su velike i svakako zloglasne zarobljeničke logore – prvenstveno za prihvat hrvatskih i njemačkih gubitnika i uz angažiranje četnički nastrojenih stražara – formirali u Sisku, Petrinji, Glini i Topuskom. Iza likvidacija zarobljenika, u Glini se zna za 31, a na petrinjskom području za 40 jama. Život je ondje i posvud malo vrijedio, pa je nasilno skončalo na desetke tisuća uznika. Glinski je logor djelovao na više lokacija, dok je petrinjski postao poznat po masovno umirućim pripadnicima Wehrmachta. Od 186 zarobljenika, u drugoj polovici 1945., zbog neljudskih uvjeta, umrlo je u Petrinji 180 Nijemaca. Šestorica su, dakako od posljedica nehumanog postupanja stražara, preminula prvih dana 1946. Već 6. svibnja zabilježena su brojna uhićenja petrinjskih Hrvata. O tome kako su ih „čarapanski“ zlikovci odabrali – nasumce ili prokazivanjem domaćih simpatizera – teško je utvrditi. Već sljedećega dana, uglavnom, 60 Petrinjaca ubijeno je i bačeno u Kupu. Tijela Branka Hofmana, Augusta Jadera i Antuna Križanića ostala su u plićaku, sahranjeni su na groblju sv. Benedikta. T

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.