Pravosudna farsa u slučaju Lora veliko uzletište u karijeri Mladena Bajića

Upitni dogovor

Na temelju optužnice koju je podigao županijski državni odvjetnik Mladen Bajić, izvanraspravno Vijeće županijskog suda u Splitu (koje je bilo sastavljeno od predsjednika suda Igora Benzona kao predsjedavajućeg Vijeća te sudaca Slavka Lozine i Arijane Bolanče) je 27. 03. 2002. g. donijelo Rješenje kojim se produljuje pritvor nad okrivljenima Tonćem Vrkićem, Miljenkom Bajićem, Josipom Bikićem, Davorom Banićem, Emiliom Bungurom, Antom Gudićem i Anđelkom Botićem, dok se prvookrivljeni Tomislav Duić nalazio u bijegu. I u kratkom obrazloženju kojim se opravdava produljenje pritvora potpuno neutemeljeno je navedeno da su okrivljenici „zaustavljali civilne osobe koje nisu sudjelovale u ratnim djelovanjima“.

Četvorica okrivljenih (D. Banić, E. Bungur, A. Botić i A. Gudić) su iznova započeli štrajk glađu zbog neutemeljenosti produženja pritvora „te neutemeljene optužnice i dvostrukih kriterija hrvatskog pravosuđa po diktatu i zahtjevima aktualnog političkog trenutka.“ Odvjetnica Doris Košta, koja je zastupala J. Bikića, podnijela je 30. 03. 2002. g. žalbu Vrhovnom sudu RH jer „Rješenje nije na zakonu utemeljeno“ budući – prema hrvatskim zakonima - predsjednik suda (I. Benzon) „može obavljati samo poslove sudske uprave“, što znači da nije smio biti u sudskom Vijeću koje je produljilo pritvor.

Međutim, tada je uslijedio zanimljiv i znakovit događaj koji će imati iznimnu važnost u sudskom procesu slučaja Lora koji je sada u tijeku u Strassbourgu pred Europskim sudom za ljudska prava, a o Strasbourgu će se detaljnije govoriti u završnom nastavku ovoga feljtona.

Naime, posve iznenada se pred Županijskim sudom u Splitu, 05. 04. 2002. g., pojavio Podnesak kojeg su potpisali svi (11) branitelji (Joško Čeh, Slobodan Mikulić, Evelin Tonković, Andrija Radić, Rene Laura, Doris Košta, Željko Olujić – zamjenica Marija Perić, Željko Gulišija, Vinko Ljubičić, Frane Gorjanc i Ankica Luetić) osmorice optuženih.

Podnesak je iznimno kratak (pet redaka teksta) i iznimno zanimljiv, a glasi: „Iako protiv ove optužnice ima razloga za podnošenje prigovora, a isto tako i razloga za žalbu protiv rješenja o produljenju pritvora, ovim podneskom branitelji izjavljuju da se odriču prava na prigovore i podnošenje žalbi, u suglasnosti sa svojim branjenicima, a radi ubrzanja ovog postupka, te mole sud ovaj predmet odmah rasporediti raspravnom sucu te odrediti ročište za glavnu raspravu.“ Na temelju Podneska sudac S. Lozina je 11. 04. 2002. g. donio Rješenje o odbacivanju prigovora i žalbi kao „nedopuštenih“, jer su se okrivljenici odrekli „prava na prigovore i podnošenje žalbi i u odnosu na optužnicu i produljenje pritvora“.

Ovaj čudni predraspravni Podnesak, kojim su se optuženi odrekli svojih temeljnih prava, u potpunoj je suprotnosti s voljom koju su okrivljenici nedvojbeno i izravno iskazali dva mjeseca kasnije na početku glavne sudske rasprave, kad su se svih osam jasno očitovali da nisu počinili kazneno djelo, da se ne osjećaju krivima i da optužnicu drže neutemeljenom.

Podnesak je očigledno bio rezultat dogovora koji je postignut između županijskog državnog odvjetnika (M. Bajića), branitelja optuženih i najvjerojatnije nekoga iz suda. Motiv branitelja je izgleda bio u ubrzavanju postupka. No, tijek događaja je pokazao da se na početak suđenja ipak čekalo više od dva mjeseca, iako je već nakon desetak dana S. Lozina postavljen za predsjedavajućeg suca u raspravnom vijeću. Tako se pokazalo da motiv branitelja o brzom početku sudskog procesa nije bio ostvaren.

Stoga je ovdje, ali i općenito, ključno pitanje tko je inicirao dogovor, odnosno zbog čega je M. Bajić bio zainteresiran da optuženi tada ne dovode u pitanje njegovu veoma neutemeljenu optužnicu u slučaju Lora.

Idealiziranje Mladena Bajića

Tijek tadašnjih javnih događaja je jasno ukazao na interese M. Bajića i strukture koja je stajala iza njega. Naime, tadašnja koalicijska vlast (prvenstveno SDP) i Predsjednik RH (Stjepan Mesić) te njihova struktura bili su u velikom i otvorenom sukobu s tadašnjim Glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim i njegovim podupirateljima. Sukob je očigledno bio dubok i golem, jer je Ortynski čak i na javnom skupu u Sarajevu optužio S. Mesića i I. Račana da nemaju odlučnosti obračunati se s kriminalom u državi, te da je sudstvo u Hrvatskoj korumpirano.

Zbog toga se tijekom travnja 2002. dovršavala podzemna, ali vodila i javna medijsko-politička igra i procedura glede smjene Ortynskog i postavljanja novog državnog odvjetnika. U prvoj polovici travnja 2002. g. je i obznanjeno da je M. Bajić postao jedini kandidat koalicijske Vlade RH za Glavnog državnog odvjetnika. Javno je objavljeno da je M. Bajić izbor SDP-a, a da su otpali kandidati drugih vladajućih koalicijskih partnera (HSLS-a i HSS-a). Sukladno tome se vodila i medijska promocija koja je do banalnosti idealizirano prikazivala M. Bajića.

Stoga je razumljivo da M. Bajiću i njegovima tada nije nikako odgovaralo bilo kakvo problematiziranje njegove optužnice u slučaju Lora, jer se javno stalno isticano da je glavni dokaz izuzetne sposobnosti, zasluga i prednosti M. Bajića pred ostalim (nepoznatim) kandidatima bio u otvaranju i podizanju optužnice u slučaju Lora. Posebno je i više puta javno naglašavano da je M. Bajić od početka istražnog postupka u slučaju Lora „bio izložen stalnim prijetnjama i uznemiravanjima“, koje su „bile poprilično maštovitog sadržaja“, no „M. Bajić nikada nije zatražio policijsku zaštitu, niti je prezao od nastavka procesuiranja predmeta protiv osmorice“.

Radi stvaranja slike nadnaravno hrabrog i poželjnog M. Bajića mediji su učestalo bajali kako on usprkos tim velikim opasnostima i bez ikakve zaštite svakodnevno „u splitskom Getu ispija kave s prijateljima“, te da je „u splitskim novinarskim krugovima izuzetno cijenjen i uvažavan“, a s podsmjehom i nevjericom je rijetko navođeno kako velikog i općeprihvaćenog M. Bajića jedino „živahni splitski desničari predvođeni Lukom Podrugom“ optužuju da „šuruje sa srbijanskim špijunima i obavještajcima, te surađuje s velikosrbima i radi protiv interesa Hrvatske.“

I prema nizu drugih tadašnjih događanja moglo se prepoznati da je M. Bajić veliki projekt struktura koje upravljaju Hrvatskom; iz Hrvatske i izvan Hrvatske. Primjerice, M. Bajić je jednoglasno prošao i na saborskom odboru, a istaknuti vladajući i oporbeni političari su se natjecali tko će ga više javno hvaliti. Tako je i najdugovječniji suncokret Vladimir Šeks u travnju 2002. ponosno isticao kako je on (Šeks) „još 1992. godine, kada je kao tadašnji javni tužitelj ustrojavao i Vojno tužiteljstvo, postavio Bajića za vojnog tužitelja jer je imao reference koje su toj poziciji odgovarale“, iako je na tu dužnost M. Bajić 1992. g. stvarno postavljen rješenjem ministra obrane Gojka Šuška.

U poplavi tadašnjih vijesti o M. Bajiću objavljivani su fragmentarno i zanimljivi osnovni podaci njegove duge tužiteljske karijere, koji ukazuju na (pre)duboke korijene M. Bajića koji su mu zapravo omogućili da će on - nakon promjene čak osam državnih odvjetnika RH tijekom 12 godina - postati uskoro na tom položaju dugovječniji od svih njih skupa. Pa pogledajmo najprije te korijene.

Mladen Bajić je rođen 1950. g., u Splitu, u kojem je završio osnovnu školu, gimnaziju i Pravni fakultet, a potom i poslijediplomski studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Veoma rano, 1975. g., počeo je raditi u pravosudnom sustavu komunističke Jugoslavije; najprije kao javnotužilački pripravnik u dubrovačkom a potom u splitskom Okružnom javnom tužilaštvu. Iza toga se zapošljava u splitskom Općinskom tužilaštvu kao stručni suradnik, a već 1979. g. postaje zamjenik Općinskog javnog tužitelja u Splitu. Prije isteka osmogodišnjeg mandata M. Bajić, 1987. g., napreduje na mjesto zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Splitu. Zanimljivo je podsjetiti da je to vrijeme kada budući ratni zločinac Slobodan Milošević preuzima vlast u Srbiji, a u komunističkoj Hrvatskoj zloglasni vojni tužitelj i vojni sudac Ivan Fumić postaje civilni republički sekretar (ministar) za pravosuđe i upravu.

Od 1992. do 1996. godine M. Bajić je proveo na dužnosti zamjenika vojnog tužitelja u Splitu, „za što je odlikovan Spomenicom domovinskog rata i medaljama Ljeto 95 i Oluja, te je postao satnik Hrvatske vojske.“ Iza toga M. Bajić prelazi u Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, i do kolovoza 2001. g. je prvi zamjenik, a od tada glavni županijski odvjetnik, te već u proljeće 2002. Postaje Glavni državni odvjetnik RH.

Dakle, očigledno je da je slučaj Lora bio glavno i strelovito uzletište do tada sporo građene tužiteljske i drugačije karijere M. Bajića.

Za neuobičajeno dugi i sve snažniji opstanak M. Bajića na vrhu pravosudne i drugačije moći u (na sve načine) nestabilnoj RH, te za zaštitu koju mu izuzetno uporno već desetak godina pruža korupcijska vertikala u pravosudnom sustavu RH (a što će biti razvidno iz sljedećih nastavaka ovog feljtona), potpuni odgovori će se otkrivati u budućim istraživanjima. No, jedno izuzetno čvrsto polazište (pre)dugog opstanka M. Bajića na mjestu Glavnog državnog odvjetnika te drugačije moći i protupravne zaštite s kojima raspolaže M. Bajić, javno je obznanjena samo tri dana nakon što je M. Bajić položio svečanu prisegu Glavnog državnog odvjetnika RH.

Zanimljivo je i to što je M. Bajić ovu službenu svečanu prisegu položio simboličkog datuma, 08. 05. 2002., a tog dana 1945. g. su komunističke partizanske postrojbe zauzele Zagreb, a u Europi su završena neprijateljstva između poražene Njemačke i pobjedničkih Saveznika. Datum svečane prisege M. Bajića nije slučajno odabran, jer je okultna vezanost za povijesne datume intenzivno iskazivana i od bivše komunističke strukture i od međunarodne zajednice (zajedno ih se može nazvati Haškom mrežom) pri donošenju različitih odluka za prostor bivše Jugoslavije u proteklih 20-ak godina.

„Za Carlu spreman!“

U prilog svega naznačenog govori i iznimno znakovita činjenica što je M. Bajić „u prvoj rečenici nakon svečane prisege“ položio i drugu - tada tajnovitiju - prisegu, koja je danas potpuno prepoznatljiva. Bajić je tada ushićeno i znakovito rekao da je „Državno odvjetništvo u cjelini spremno od Haaškog suda preuzeti sve slučajeve počinjene u Hrvatskoj“ te da će „odmah zatražiti sastanak s glavnom haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte kako bismo se dogovorili o detaljima.“ Nakon toga pa sve do sada, u Hrvatskoj nažalost svjedočimo o sve većoj masovnosti tih „detalja“, u koje pripada i slučaj Lora i brojna suđenja hrvatskim braniteljima, te uhićenja generala Gotovine i drugih hrvatskih generala i političara iz Hrvatske i BiH. A svemu skupa je cilj kriminalizirati Hrvatski domovinski rat te dekonstruirati sva njegova politička i identitetska postignuća..

Medijski dio Haške mreže u Hrvatskoj tada (travnja 2002. g.) je prenio navedene važne riječi M. Bajića uz radosni podnaslov kako je „time domovinski marketing perfektno odrađen“, a veliki naslov članka o M. Bajiću je također bio više nego znakovit i jasan: „ZA CARLU SPREMAN“.

Glavna rasprava

Glavna rasprava u slučaju Lora započela je tek 10. 06. 2002. g., pred sudskim vijećem u sastavu: S. Lozina (predsjednik vijeća), Snježana Rudan (član vijeća-sudac), te tri suca porotnika (Jozo Gudelj, Smiljana Babić i Petar Zovko) i dva dopunska suca porotnika (Marija Matusinović i Tanja Marinković Zekić). Optužnicu je zastupao nasljednik M. Bajića, Zamjenik županijskog državnog odvjetnika Michele Squiccimarro.

Glavna rasprava je - s različito motiviranim prekidima - trajala pet mjeseci, tj. do sredine studenog 2002. godine. Zapisnici sa sudskih rasprava su dugački i zanimljivi, jer su saslušavani mnogobrojni i različiti svjedoci i izvođeni su brojni dokazi. Još su zanimljiviji bili brojni medijsko-politčki napisi i elektronička izvješća (zapravo pritisci) koji su svakodnevno pratili sudski proces, a s kojima su većinom upravljali interesi Haške mreže. Zbog ograničenog prostora u ovom feljtonu naznačit će se samo nekoliko pojedinosti koje će ilustrirati ta događanja.

Na glavnoj raspravi 19. 06. 2002. g. okrivljenik E. Bungur je uputio oštar prosvjed „zbog jučerašnje izjave predsjednika Vlade RH Ivice Račana“ koji je izravno rekao „kako nije zadovoljan razvojem situacije u slučaju Lora.“

Bungur je na sudu kazao: „Ja sam te riječi doživio kao prijetnju ne samo meni, prijetnju, kojom me uhvatio strah jer sam unaprijed proglašen krivim bez obzira na dokaze i bez obzira na postojanje suda ... Te riječi su ujedno poziv na javni linč mene kao optuženika a izrečene su od najmoćnijeg čovjeka u državi ... Pitam se čemu ovo devetomjesečno mučenje u zatvoru kada mi predsjednik Vlade uskraćuje pošteno suđenje. Zašto jednostavno nije poslao svoje egzekutore sa Bleiburga i iz UDBE. Oni su još živi i slobodni i na raspolaganju.“ Kao odgovor na to, istoga dana je vršiteljica dužnosti županijskog državnog odvjetnika Inka Jurišić održala konferenciju za medije na kojoj je rekla kako je pokrenuta inicijativa prema Državnom odvjetništvu RH (tj. M. Bajiću) da zatraži izuzeće suda u Splitu.

Već sutradan je M. Bajić dao odobrenje da se od Vrhovnog suda zatraži izuzeće suda u Splitu, te je I. Jurišić dodatno naložio da se (do odluke Vrhovnog suda) od suda u Splitu zatraži prekid suđenja. Branitelji su bili iznenađeni, jer su za cijelu igru saznali iz medija. Odlukom suda u Splitu suđenje je prekinuto, s time da je ostala odluka o daljenjem pritvoru optuženih.

Desetak dana kasnije, početkom srpnja 2002. g., medijima je priopćeno da je tročlano vijeće Vrhovnog suda RH (Marijan Svedrović, Ana Garačić i Senka Klarić-Baranović) odbilo zahtjev državnog odvjetništva, jer su apriorna stajališta Glavnog državnog odvjetnika (M. Bajića) „oblik upozorenja koji za sud nije prihvatljiv“ i takav oblik upozorenja „ne vodi dovoljno računa o načelu sudačke neovisnosti. I M. Bajić i I. Jurišić su odbili komentirati odluku Vrhovnog suda koja nije samo odbila njihov zahtjev, nego ih je i teško kompromitirala.

Istoga dana, objavljeno je priopćenje Upravnog odbora Udruge hrvatskih sudaca u kojem se između ostalog navodi: „Ozbiljno smo zabrinuti i negodujemo zbog javnog izražavanja nezadovoljstva predsjednika Vlade Ivice Račana u odnosu na vođenje kaznenog predmeta pred Županijskim sudom u slučaju Lora.“ Sudačka udruga koju je vodio njen potpredsjednik Miroslav Šumanović je zaključila „kako izražavanje (ne)zadovoljstva s politički najvišeg mjesta u državi, a vezano uz razvoj događaja u sudnici, manifestira nesklonost prihvaćanju autonomije sudstva i nezavisnosti sudaca.“