KRIMINALIZACIJA OLUJE PRIPREMA JE ZA NOVI GENOCID NAD HRVATIMA!

UZLET ČETNIŠTVA Ponavljanje da je Oluja bila etničko čišćenje i zločin, nije samo puko vrijeđanje nacionalnih osjećaja i vrijednosti Hrvata već i revizija povijesti te priprema za ono što može uslijediti u budućnosti. Napad na obitelj u Baranji, čiji je jedini motiv mržnja prema drugoj vjeri i naciji, kao i izvješće SOA-e o  ponovnom uzletu četništva i četničke ideologije u Hrvatskoj, su alarmantni signali kako i danas u Hrvatskoj ima ljudi koji se ne mire s prošlosti i samim postojanjem hrvatske države. Ono što ponajviše zabrinjava je to što se ne radi isključivo o nekakvim ostacima srpskih paravojnih postrojbi iz devedesetih, već o svježim kadrovima, dakle mladima koji su rođeni kasnije, te nisu mogli sudjelovati, a često niti svjedočiti prošlim vremenima. Njih odgaja i oblikuje višestoljetno iskustvo velikosrpskog propagandnog stroja koji se u „školovanju“ budućih generacija oslanja na narodnu predaju. Nakon drugog svjetskog rata djedovi i očevi su pričali sinovima i unucima o ustaškim zločinima. Djeci od pet ili šest godina pričalo se tako kako Hrvati kolju, vade oči malim bebama i na tim morbidijama, umjesto na bajkama Ivane Brlić Mažuranić ili Hansa Christiana Anderesena, stasali su budući zločinci i krvnici Vukovara i Škabrnje. Posljednjih godina u Hrvatskoj su vrlo burne povijesne rasprave jer povjesničari poput Igora Vukića, Blanke Matković i drugih, korak po korak, veoma uspješno, argumentirano i uz mnogobrojne pisane dokaze i svjedočanstva, razotkrivaju mitove nastale nakon 1945. koji su ustvari temeljno opravdanje u očima velikog broja Srba za zločine nad Hrvatima. Ti naši povjesničari koji rade i djeluju uglavnom bez ikakve potpore države, su postigli nevjerojatne stvari pa čak i djelomično priznanje jednog Slavka Goldsteina i ekipe iz memorijalnog centra Jasenovac kako je tadašnja Nezavisna država Hrvatska organizirala spašavanje djece i civila s Kozare. Ta ista djeca koja su bila zbrinuta po čitavoj Hrvatskoj, kako u domovima, tako i kod udomiteljskih obitelji služila su tadašnjem komunističkom režimu za širenje mitova o najgorem ustaškom zločinu, iako je istina bila poprilično drugačija. Ustvari, partizani su bili ti koji su žene i djecu koristili i kao ljudski štit, ponašajući se prema nemoćnima, kao prema potrošnom materijalu ili jednokratnom sredstvu za postizanje ciljeva. Ali dok još traju povijesne rasprave o drugom svjetskom ratu, razne civilne udruge i društva, kao i veliki broj medija se svim silama trude da stvore paralelnu istinu i o domovinskom ratu. Za bolju analizu ovog procesa potrebno je sagledati i popratna zbivanja, poput već spomenutog ponovnog razvoja četništva u Hrvatskoj. Ono ne bi bilo moguće u toj mjeri da se istodobno ne događa kriminalizacija domovinskog rata i oslobodilačkih akcija. Jedno bez drugog ne ide. Kako bi neki mladi čovjek rođen u Hrvatskoj, recimo 1990, postao gorljivi sljedbenik četničke ideologije, više nije dovoljno hraniti ga pričama iz drugog svjetskog rata, već je nužan materijal novijeg datuma poput Oluje. Čini mi se da krivo promatramo ono što se zbiva. Nerijetko se govori o tome kako domovinski rat i Hrvatsku vrijeđaju oni koji nas mrze, kao da se radi o nečem što je samo po sebi jednostavno tako, i da se iza svega ne krije nikakva daljnja strategija i plan. Ponavljanje da je Oluja bila etničko čišćenje i zločin, nije samo puko vrijeđanje nacionalnih osjećaja i vrijednosti Hrvata već i revizija povijesti te priprema za ono što može uslijediti u budućnosti. U sadašnjim okolnostima, agresija na Hrvatsku u ratnom smislu se ne čini moguća, ali širiteljima mržnje to nije bitno. Realizacija ideologije u praksi može čekati, važno je samo da mitovi i priče nađu plodno tlo. Ne smijemo više šutjeti. Ne radi se ovdje o različitim pogledima na devedesete već o izgradnji opravdanja za buduće ratove i zločine. I zato to treba jasno reći i takve zakone donijeti. Kriminalizacija domovinskog rata i Oluje nije ništa drugo nego priprema za novi genocid nad Hrvatima!