Krv nije voda: Vesna Pusić nastavlja četničkim stopama svojih predaka i štiti svog četničkog vojvodu Šešelja 'To ništa ne znači. Sve što se moglo iskoristiti je iskorišteno', komentirala je zapjenjena i bezobrazna Vesna Pusić pismo novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Glavnom tajniku UN-a povodom slučaja Šešelj. Podsjetimo, glavna intonacija pisma gđe Grabar Kitarović bila je usmjerena na vraćanje četničkog vojvode Šešelja u Haag, ali također i na ubrzanju donošenja presude navedenom četničkom zločincu, prije nego li otegne papke, kako se ne bi ponovio slučaj Milošević. Donošenje što hitnije presude protiv Šešelja važno je i stoga što će se na razini same presude morati donijeti i zaključak o odgovornosti Srbije za agresiju na Hrvatsku i BiH, te za etničko čišćenje Hrvata u Vojvodini. "Sve žrtve zaslužuju čuti presudu koja će osuditi Šešeljevo zločinačko ponašanje, kao što zaslužuje i međunarodna zajednica u cijelosti. Vjerujem da ćete Vi i Vijeće sigurnosti učiniti sve što je u vašoj moći kako bi osigurali da dan Šešeljeve presude stigne što prije", naglašava Grabar Kitarović. Zašto navedeni legitiman i sasvim normalan i ljudski zahtjev predsjednice Grabar Kitarović smeta drugarici Pusić? podsjetimo se na čas biografije dotične (iz pera Vice Vukojevića): Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali; „Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militanzam'" Tadašnji šef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da trebam prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata. ponosim". Djed Vesne Pusić, Danko Anđelinović, bio je bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu. U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčanin, primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. VIadimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi „Zločini nad Muslimanima“ (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidijivo je da su čenici ubijali žene i djecu. Ujak Vesne Pusić, Vuk Anđelinović, priključio se partizanima priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Bio je pripadnik zločinačke skupine unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara. Poslije „operacije Mostar“ 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeramih stratišta u Europi. Naravno tu je i brat Vesne Pusić, Zoran Pusić, bliski suradnik četnika Save Štrpca i višegodišnji borac za proglašavanje Hrvatske odgovornom za zločine. Sve u svemu, savršeno je normalno da se Vesna Pusić, zloporabljujući poziciju ministrice vanjskih poslova RH, zauzima za svog četničkog vojvodu šešelja i pokušava sabotirati donošenje presude protiv njega. Krv nije voda. No, ovdje je, osim četničkog pedigrea Vesne Pusić, bitnije to da je njen pravi cilj spašavanje Srbije od bilo kakve odgovornosti za zločine u Hrvatskoj, a tu je ključno da Šešelj što prije odapne kako ne bi dočekao presudu. I sve to se radi usred Zagreba gdje navedena drugarica mirno živi? Do kada? Autor: Eugen Karaklajić Izvorni članak možete pogledati OVDJE