KRVAVI SVIBANJ 1945 – TRAGEDIJA HRVATA

U to vrijeme Hrvati su još uvijek na terenu imali 16 jakih divizija, snagu od oko 250.000 vojnika koji su bili više nego dostatni da skrše Tita I njegove vrlo razvikane partizane, čije su jedinice za rata postigle stvarne pobjede samo na stranicama angloameričkog tiska. (Američki general Charles A. Willoughby) Hrvati su se plebiscitarno izjasnili za svoju državu ; budući da je ishod rata bio nepovoljan, položili su oružje, ne partizanskim koljačima nego Englezima, ne sumnjajući ni časa da će isti prekršiti osnovna prava koja štite ratne zarobljenike. Upravo radi opetovanih nepoštivanja prava i želje naroda, od strane velesila, Hrvatski narod je trpio mnogostruki teret. Zločini su se prikrivali jer « demokratima » koji su izručili na nemilost Hrvate zločincu Titu i partizanskim koljačima, nije bio interes otkrivati istinu nego naprotiv što više okriviti Hrvate, da bi tako stablo zasjenilo šumu. Ove godine obilježava se 70-a obljetnica završetka drugog svjetskog rata. Kroz 1300 godina teške povijesti, najteže bijaše Hrvatskoj upravo poslije spomenutog rata. Naime, bio je to početak jedne od najvećih i najokrutnijih tragedija koja je zadesila hrvatski narod kroz više od 1300 proteklih godina. Tragično po najvećem broju žrtava ; tragično po stravi bestijalnih postupaka okupatorskih srbijansko-jugoslavenskih okupatora ; najtragičnije po trajanju tragedije, koja je trajala desetljećima, a neki bi rado da hrvatsku tragediju produže i dalje! Završio je rat i mnogi narodi, pobjednički, slave se i raduju. S pravom, jer rat nije nikad dobra donosio. Nu, kako svaka medalja ima dvije strane, tako i ova. Naime, mnoge zemlje, medu kojima I Hrvatska, našle su se u položaju koji će ih iz rata gurnuti u propast. Bio je to za mnoge zemlje kraj rata ali ne i patnji i nepravde. U najgorem položaju opet se našla Hrvatska. Ne samo zato što ima nezasite, krvoločne i genocidne susjede Srbijance i njihove akolite, nego radi izdajstva jednog djela Hrvata, koji uvijek radije služe tuđinu nego svojoj zemlji Hrvatskoj. Imala je Hrvatska svojih predstavnika u svijetu I prije dviju Jugoslavija, ali su se stidljivo izjašnjavali kao Hrvati, a bili su vjerni stranim prestolnicama. Najmanje su pridonijeli svojoj vlastitoj zemlji. Neki su vidjeli izlaz u jugoslavenstvu, da bi tako prikrili svoju slabost I sljepoću. Čelnici koji su se redali na čelu države ili ono što se nazivalo državom, slovili su više kao pokorni Jugosloveni nego Hrvati. Tako je rat u tom I takovom ozračju zadesio Hrvatsku: nepripravnu za bilo kakav valjani politički potez. Moskva, London ili Beograd zasjenili su im vid. Rado bi ti hrvatski vođe vidjeli Hrvatsku na tanjuru da je tako lako mogu poklanjati onome tko se za to javi I kako se to kome prohtije, kao zalogaj koji bi ispunio njihovu taštinu. Hrvatska je ostala na cjedilu kao siroče bez majke: tko u London, tko u Beograd, neki u šumu k partizanima…, osta Ante Pavelić sam, sa svojim narodom I uz svoj narod. Prekaljeni borac, koji nije nikad poklekao, koji nije nikad zakazao; otac I muž koji se stege I prisege držao pa makar I uz cijenu vlastitog života, stao je sa svojim narodom na branik Domovine. Kao I njegov narod, doživio je prezir I poniženja, progonstvo I tamnicu ali kad je bilo najteže – bio je tu. Radije je I u smrt sa svojim narodom išao uzdignute glave nego da bi se odrekao svog roda. Rat, koji je završio, za Hrvatsku i hrvatski narod tek počinje! I još traje, jer zakleti neprijatelj Hrvatske i danas se hostopleri i prijeti! Zavrsio je rat a Hrvatska i dalje ostaje pod poklopcem tiranije. U fašistickom loncu kuhaju antifašizam i serviraju ga gladnim, praznim dušama. Titov komunistički režim je svojim bezobzirnim nasiljem dokazao da postoji gore od gorega ali je ujedno mnogima otvorio oči. Mnogi oni koji su negirali zasluge Ante Pavelića, počeli su drugačije razmišljati. Uvidjeli su da je to bio jedini ispravan put jer drugog jednostavno nije bilo. To je bio jedini put koji je vodio u Zagreb, svi drugi vodili su u Beograd. A Hrvati tamo nisu htjeli i to im je sva krivnja koja im se može spočitati. To je povjesna istina a sve ostalo su priče partizanskih “povjesničara” Kako prije rekoh, Hrvatski predstavnici nisu dovoljno širili ili pak zastupali hrvatsko ime pa stranci nisu bili dovoljno ni upuceni. Kako zamjeriti Englezima na njihovu neznanju kad se oni koji « vode « Hrvatsku slove više kao jugosloveni nego Hrvati. Kad se tom nedostatku pridodaju činjenice da su zapadnjaci uvijek odlučivali o svemu, stvorili su dvije Jugoslavije, štitili su svoj izum jer u protivnom bi znacilo priznati pogrešku. A pojedini hrvatski "vođe" su im jednostavno išli niz dlaku, lakoće radi. Tako eto narodi željni slobode i mira (Baltičke, Poljska, Česka, Slovačka, Mađarska, Ukrajina… padoše pod komunistički jaram. Krivi za to sto su željeli slobodu. Ukrajina, koja ima jednu od najgorih manjina, kao i Hrvatska, najgore su prošle i još uvijek se bore sa avetima prošlosti. SDP slovi kao nasljednik tih masovnih zločina, jer i poslije vjerodostojnih činjenica, oni slijepo i dalje služe lažima. Vjerojatno nesto kriju, zato su se tako uspaničili. Evo što, međuostalim, donosi suvremenik tih kobnih događanja, a i sam je očevidac mnogih događanja, Charles A. Willoughby General bojnik američke vojske : (dio njegovog izlaganja) « …. To masovno ubijanje (Hrvata, op. a) predstavlja posebno mračnu mrlju na englesko-američkoj vojnoj i političkoj časti jer ove su zemlje imale priliku i moć zaustaviti provedbu tog zločina. Neizbrisivo značenje ove mrlje na ratnim nastojanjima tih “demokracija” jasno govori zašto je na njega spušten zastor šutnje. U proljeće 1945. I za predhodnih zimskih mjeseci Hrvati su pokušali pronaći nekoga kome se predati. Budući da su se I Washington I London zadužili Titu I Rusima, taj pokušaj nije bio okrunjen uspjehom. U to vrijeme Hrvati su još uvijek na terenu imali 16 jakih divizija, snagu od oko 250.000 vojnika koji su bili više nego dostatni da skrše Tita I njegove vrlo razvikane partizane, čije su jedinice za rata postigle stvarne pobjede samo na stranicama angloameričkog tiska. Mnogi su se hrvatski časnici željeli svim raspoloživim sredstvima uhvatiti u koštac s partizanima, uništiti ih I onda se do posljednjeg čovjeka boriti protiv Rusa, za koje se očekivalo kako će svaki čas izbiti na pozornicu. No civilne vođe NDH mislili su da bi mogli spasiti vojsku predavši se Amerikancima I Britancima. Sve da Britanci i odbiju priznati Hrvatima pravo na političku i vojnu neovisnost u vlastitoj državi, moglo se je, sasvim razumljivo, od njih očekivati da će se pridržavati međunarodnih zakona o ratovanju, uključenih u Ženevske konvencije. Nitko nije ni mislio na predaju Rusima ili bandama profesionalnih Titovih razbojnika. » Ovo je samo ulomak dužeg izlaganja generala Willoughbya Tako Američki general o hrvatskoj vojsci, koja nastrada radi izdaje I nepoštivanja međunarodnih prava. Koliko tek ta prava vrijede za Titu I partizanske koljače?   Marko Ožegović