Lako je napuštene vojarne napuniti hranom, ali tko će zbrinuti one koji će trajno ostati?!

Budalasto, blefersko pozivanje na 'granice bez zidova', 'humanizam s ljudima u nevolji' i 'primanje u vlastiti dom' (u Hrvatskoj se još nitko za to nije javio, a nadam se da će to učiniti oko 50 posto članova hrvatskih civilnih udruga, plus cijela Vlada, plus svi pojedinci koji su se u medijima istaknuli svojim bleferskim humanizmom) lijepo zvuče i mogu za početak biti i pohvaljeni, ali oni moraju ići zajednički s odgovorima - gdje će ti ljudi živjeti i od čega će živjeti? Ako se masovni dolazak emigranata iz Azije i Afrike shvati kao problem, onda treba jasno vidjeti da se taj problem sastoji od dva sasvim različita dijela. Jedan je urgentno zbrinjavanje ljudi koji pristižu iscrpljeni, ustrašeni i bez imovine; to je pitanje prihvata. Drugi dio problema je pitanje naseljavanja, dakle prijama i integracije ljudi koji će, u načelu, postati hrvatski građani – zauvijek. Oba se problema odnose na obje strane, izbjeglice i domaćine. Izbjeglice bježe od rata i stradanja i u teškoj su situaciji; Europa, pak, ima težak problem jer u nju dolazi golem, prevelik val ljudi iz dalekih i drukčijih krajeva svijeta. Proistječe, dakle, da istodobno treba misliti o četiri problema: o prihvatu i o naseljavanju, oba na razini izbjeglica i domaćina. Što Hrvatska može dati izbjeglicama? Shvaćam i pozdravljam pripreme za prihvat izbjeglica. Nažalost, ono što nitko ne govori, a napose ne sadašnja hrvatska Vlada i svi koji se svojim humanizmom busaju u prsa je pitanje -što dalje nakon prihvata? Tko i što je u Hrvatskoj sposoban tim ljudima dati, ne samo državljanstvo, nego i uvjete da sami mogu zarađivati za svoj život. O tome je riječ, a ne o prihvatilištima i izbjegličkim logorima. Premijer i njegovi ministri i bezbrojni humanisti koji su se oglasili da bi stekli zamišljene političke poene, nata pitanja trebaju odgovorili. Koliko dugo ćemo te ljude držati u izbjegličkim prihvatilištima? Hoćemo li čekati: a) da se stanje u njihovim zemljama smiri i da se vrate svojim domovima? b) Hoćemo li čekati da odu u neke druge, razvijenije europske države? c) Hoćemo li odmah početi raditi na njihovom ucjepljenju u život u Hrvatskoj, dakle tražiti im dom i posao, organizirati učenje jezika, verificirati diplome, svjedodžbe i certifikate? Pitanje prihvata je jednostavno i dobro je da se na njega pripremamo. No, to je samo početak i manji dio problema. Ključ je u pitanju naseljavanja. Hoćemo li naseljavati Liku i Slavoniju ili Zagreb? Gdje ćemo potencijalno naseliti imigrante u slučaju da žele ostati u Hrvatskoj, odnosno one koje nam za tu svrhu (manje ili više otvoreno izgovorenu) dodijeli Europa? U opustjelim hrvatskim krajevima, selima, u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori? Što će oni tamo raditi, kako će preživjeti do prve plaće? Što ćemo napraviti ako se neki (mnogi?) od njih ne suglase s ponuđenim, pa umjesto u okolicu Gospića, požele u Zagreb? U tome ih nitko nema pravo spriječiti, ali ima pravo pitati hrvatsku Vladu, na primjer – kako će im osigurati život u Zagrebu? Gdje će stanovati, od čega će živjeti? Nisu problem njihove bogomolje kad su nekršćanske vjere, ali jesu uvjeti života! Hrvatska nikako ne smije dopustiti (a to se ne može zabraniti silom!) da se na periferiji većih hrvatskih gradova stvore geta ljudi koji žive drukčije, zarađuju za život drukčije, drukčije govore, drukčije poimaju državu, društvo i budućnost, kako svoju tako i svojih susjeda. Pojednostavimo to pitanje: hoćemo li ih raspršiti po cijeloj Hrvatskoj tako da se što prije naviknu na ovdašnji način življenja ili će se sami, a s našom nebrigom, ograditi u geta gdje se ne govori hrvatski i gdje je neka druga privreda, neka druga hrana, neka druga pravila? Lako je, npr. napraviti džamiju za muslimane, ali treba postići da pridošlice žive i ponašaju se kao današnji građani Hrvatske koji su muslimanske vjere. To je mnogo, mnogo teže i upravo o tome treba sada misliti. Budalasto, blefersko pozivanje na “granice bez zidova”, “humanizam s ljudima u nevolji” i “primanje u vlastiti dom” (u Hrvatskoj se još nitko za to nije javio, a nadam se da će to učiniti oko 50 posto članova hrvatskih civilnih udruga, plus cijela Vlada, plus svi pojedinci koji su se u medijima istaknuli svojim bleferskim humanizmom) lijepo zvuče i mogu za početak biti i pohvaljeni, ali onimoraju ići zajednički s odgovorima – gdje će ti ljudi živjeti i od čega će živjeti? Ne, Hrvatska se zapravo uopće nije suočila s valom izbjeglica! Lako je pripremiti skladišta, napuštene vojarne i donacijama građana (ili novcem iz proračuna) napuniti ih hranom, ali tko će dati i provesti plan zbrinjavanja svih onih koji u Hrvatskoj budu željeli ili morali ostati? ‘Trijaža’ za naseljavanje Hoćemo li moći birati koga ćemo primiti? Zabuna je izazvana, možda i namjerno, idejom da se prime samo kršćani, a to se ne smije raditi. Međutim, smije li se, na primjer, birati educiranije, iskusnije, mirnije? Smije li se uopće birati?! Neće se ići na nasumičnu raspodjelu, zar ne? Dakle, ipak će se birati! A tko će birati? Netko u Europi, zar ne? Neki stručnjaci, zar ne – sociolozi, psiholozi, možda i demografi… I tu za Hrvatsku leži i prilika i opasnost: u toj trijaži trebaju sudjelovati i naši stručnjaci, a naši kriteriji probira moraju biti otvoreni, jasni i pošteni. Ne bira se samo po religiji! Na primjer, nije svejedno hoćemo li dobiti inženjere ili nepismene seljake. Nije svejedno tko je tko ni među visoko, niti među nisko obrazovanima – koji su nam stručnjaci važniji, povoljniji, željeniji? Jesu li nam važniji inženjeri informatičke tehnologije ili profesori povijesti; nepismeni koji je cijeli život radio, ili nepismeni koji je cijeli život (kod kuće) živio na socijalnoj pomoći? Hoće li se u obzir uzimati prethodni prekršaji, zatvorske kazne, prometni prekršaji? Teško, jer o tome nema dokumenata, ali jest važno, jer te stvari jako dobro govore koji i kakvi ljudi se ovdje nastanjuju. Kako će ljudi (naseljeni izbjeglice i hrvatski građani, njihovi susjedi) stvoriti društveni život, prijatelje, kako će samci naći bračne partnere? U koje će škole djeca ići? Koliko će ustrajati na svojemu jeziku (ljudsko pravo?), na prijevodima, na svojim pismima? Tko će i po kojim načelima o tome odlučivati? I tek na kraju dolazi vjera. U vjeru tim ljudima nitko ne smije dirati, ali stvarno – stvarno treba osigurati da ni oni niti njihovi potomci u svim mogućim koljenima – ne diraju u našu vjeru, naše zakone, tradicije i navike. Ne smije se dogoditi ono što se dogodilo i Italiji: ljubazno se primi muslimanske izbjeglice, a nakon nekoliko godina oni prijave da ih smeta spomenik Blaženoj Djevici Mariji na nekom javnom mjestu. Svaka čast svima i svakome, ali ovo je Hrvatska i treba ostati Hrvatska. Različitost nas ne smeta, ali naše tradicije, vrijednosti i svetosti nitko ne smije ugroziti. Ne, ni Europa ni Hrvatska nisu se pripremile za izbjeglice! Francuska i Njemačka mogu sebi priuštiti geta arapskih bazara najgore vrste, ali nisam siguran da to može i Hrvatska. Rješenja, koja će se tim ljudima ponuditi, ne smiju ih u to i na to natjerati, ali ni dopustiti Tko ostane u Hrvatskoj mora željeti da postane njezin lojalan građanin, da sam zarađuje za život i da Hrvatsku voli i poštuje i na dobro joj čini kao da je rođeni Hrvat. A onda je svatko dobrodošao. Krah koji može dovesti do ‘građanskih ratova’ I kada bi se sve oko emigranata s Istoka savršeno riješilo, bojim sa da ni to ne bi bilo dovoljno za mirnu budućnost. Potencijal migracije u Europu prevelik je, da bi se riješio bez međunarodnih strateških promišljanja. U Europi se toliko dobro živi da ljudi sa svih strana svijeta imaju razlog, a time i pravo, poželjeti da se u njoj nasele zauvijek. Ako se njihovo naseljavanje bude oslanjalo na socijalni, humanitarni pristup, doći će do kraha koji može dovesti do “građanskih ratova”. Nažalost, licemjerni humanizam, iza kojega najčešće stoje ideološki i politički interesi, neupitna je dogma u današnjem zapadnom svijetu i o srži problema i rješenja nitko se ne usudi govoriti iskreno i objektivno. Sasvim je moguće da se, zahvaljujući licemjernom, a agresivnom liberalizmu, otkotrljamo u vrlo upitnu budućnost… Trebalo bi razmisliti o strateškom djelovanju na razini Ujedinjenih naroda, jer kriza nije europska, nego svjetska. Ujedinjeni narodi mogu, na primjer, stvoriti posebne fondove za financiranje prihvata i naseljavanje izbjeglica, posebne zaštićene zone u relativnoj zemljopisnoj blizini njihovih država, u koje će se sklanjati do izbora i odluke o mjestu naseljenja. To je i humanije i bolje, nego da neorganizirano i kao robovi krijumčara ljudi, gube glave u Mediteranu, gladuju u čamcima i očajavaju na turističkim plažama. Ujedinjeni narodi, potom, trebaju stvoriti i osnovne, okvirne kriterije naseljavanja, kako za izbjeglice, tako i za države koje će ih primiti. Pritom i izbjeglice i države domaćini trebaju imati veliku, ali ne i apsolutnu slobodu izbora. Kriteriji mogu biti specifični i za izbjeglice i za države koje će ih primiti, što ne znači diskriminaciju, niti tu treba prijeći granicu diskriminacije; no bolja “podudarnost” izbjeglica i domaćina zacijelo će i jedne i druge napraviti manje nesretnima, a možda neke od njih učini čak i sretnima. A jedno i drugo je opći cilj svih ljudi čovječanstva otkad god ono postoji i nema razloga da ne bude i naš cilj, danas, kada su se nad toliko ljudi, uključujući i nas, nadvile tolike opasnosti i tolike nesreće.