Iznenadio me je odijek moje kratke ispovijesti iz rata koji sam podijelila sa Vama, pod naslovom

SVJEDOČANSTVO HRVATSKE BRANITELJICE: Za stablo je bila zavezana trudnica…

a bio je to samo jedan mali dio. Ali rat nije bio samo brutalno mučenje,ubijanje,i svaki dan borba za život. Rat je završio.Trebalo je krenuti dalje.Toliko mladih osakaćenih ljudi,koji su preko noći od zdravih ljudi punih života,našli se odjednom u sasvim drugom svijetu.To prvo mogu reći za sebe. Zaglavili smo u limbu. Javilo mi se puno ljudi nakon izlaska članka,koji imaju u obitelji nekoga ko je invalidna osoba i da razumiju sto sam prošla i prolazim. Ovaj put bih htjela ispričati priču o tim ljudima,koji su izdržali strahote rata ali kao polu ljudi.Vi vidite čovjeka u kolicima,sasvim solidno izgleda u lijepoj majici i malo prenapuhanoj trenerci ili trapericama. Mislite,lako je njemu,voza se u kolicima,je malo nezgodno,ali dobija i dobre novce dok ja cijeli dan radim da bih zaradio dio onog sto on dobija. Bila sam u kolicima. Nepokretna. Onaj osjećaj kad diraš svoje noge kao da diraš tuđe. Potegla su se čak i na sva usta primanja Đure Glogoškog. Ja ću sad pokušati objasniti život čovjeka u kolicima i to ovih sretnijih koji imaju pokrete u rukama. Prva stvar kao tako mladom čovjeku na pamet padne i udari ga kao bumerang činjenica da nikad više neće moći imati ili u najgoru ruku osjetiti sex i imati dijete. Onda te doktori počinju bombardirati informacijama,od kojih pola ne razumiješ. Povezeš samo nema kontrole probave,nema kontrole mokrace,pelene........ Poslije sve to povežeš. Oooo jako dobro. Prvo-nemaš šansu da ćes ikada hodati, drugo-ne možes kontrolirati probavu pa veliku nuždu obavljaš u pelenu i to kad sama krene,nikad ne znaš kad će,treće-imaš uvučen kateter(dugačka gumena cjevčica koja se uvuče u otvor za mokrenje i gura se toliko duboko dok ne dođe do mjehura)onda se učvrsti balončićem zraka i drzi to unutra dok se drugi dio cijevi spoji na urinarnu vrečicu u koju konstantno curi urin i mjehur se polako smanjuje dok ne dodje do velicine oraha. A UZ SVE TO,PROLAZIS TRAUME OD RATA! Onda polako upoznaješ krug ljudi sebi sličnih, završite u toplicama i to neko vrijeme još i funkcionira dok vam ne kažu da je vaša rehabilitacija završena i da je stanje takvo kakvo je i dobijate otpusno pismo. Lako je živjeti medju sebi sličnima. Sad se treba vratiti među "normalne" ljude. Prvi put prodješ gradom,svi bulje,šapuću,okreću glavu......Jedva čekaš sigurnost svoje zamračene sobe. A UZ SVE TO PROLAZIS TRAUME IZ RATA!!!!! Onda ti se Bog nasmiješi i lijepa cura pokaže simpatije prema tebi. Na kraju završite i u krevetu. Sve se može uz malo volje. Onda se ujutro probudite u fekalijama cijeli krevet,pa čak i ona, da ne spominjem urinarnu vrečicu sa vama u krevetu. Odvažite se izaći u kafić,već je prošlo vremena,ljudi manje gledaju u tebe kao u vanzemaljca. Baš se fino opustiš uz kavu i sok,a urinarna vrečica pukne i sav urin iscuri oko vas. Možete li zamisliti taj osjecaj? Opet bježiš u svoju sigurnu zamračenu prostoriju. Opet te opsjedaju slike rata. Vidiš najboljeg prijatelja bez nogu kako te zove a jos nije svjestan da nema noge. Vidiš onu lijepu medicinarku koja vam je svima bila svjetlo u tami kad dolazite sa bojišta,radujući se vidjeti njeno lijepo njezno žensko lice,sad je vidiš samo pola.Granata je ko zna kamo odbacila drugi dio......I tako...Počinješ polako prihvacati svoju sudbinu. A UZ SVE TO PROLAZIS TRAUME IZ RATTA! Odjednom poznatog naziva.PTSP! Buđenje noću prestravljen da ti je srpski nož pod vratom,strah da si zaspao na straži pa su poklali tvoj vod.....No ideš dalje. Imas dvije opciije. Ležati u krevetu i dobiti dekubituse(rane koje se otvaraju na kosčatim dijelovima tijela zbog nemogućnosti samostalnog okretanja. Ako uhvate maha i dođu do kosti trunee ne samo meso nego i kost)jer nemaš više misića i puno mesnatog tkiva. Atrofirali su. Ili imaš opciju biti aktivan,dići glavu,sjesti u ta kolica i pokrenuti se. Početi se baviti sportom,završavati prekinuto školovanje. Na žalost morali smo u rat mladi i neškolovani ali velikoga srca. Obrazovanje smo nastavili u Hrvatskoj koju smo oslobodili. Opet ću postaviti pitanje primanja gosp.Glogoškog. Protiv donekle sanacije od dobitka dekubitusa moraš imati anti dekubitalni madrac koji košta malo bogatstvo.Takav isti moraš imati jastuk na kom sjediš u kolicima. Znate li kako su proizvodi za male bebe skupi,jer su neophodni?Zamislite koliko koštaju pelene,kateteri,gelovi itd za jednog invalida koji to mora imati.OK. Država snosi doznakama jedan dio ali to je ništa koliko toga mjesečno treba.To si sve sami kupuju. Ako ćes se baviti sportom u kolicima,trebaš sportska,posebno dizajnirana kolica.Nećes dobiti pomoć nego ako nećes PTSP i pokušati nastaviti svoj život,kupi sam. Ma neću nabrajati već imate sliku u glavi. Dobro.Tako je bilo dok sam ja bila u kolicima. Zamislite ženu u kolicima. Znači mi nismo rođeni takvi, mi se nismo imali vremena ni snaći, a već smo od zdravih,mladih ljudi postali Poluljudi.Zamislite ženu u kolicima. Lijepa mlada žena dugo nakon ranjavanja nema ciklus, a onda kamen u stomaku."Ja nikad neću biti majka. Necu nikad moći zagrliti svoje dijete......ne....to se ne može opisati.A onda opet....ja nikad neću biti mladenka, nečija žena,ljubav. Neću moći roditi dijete.Tko sam?Sto sam?Zašto sam uopće ostala živa? Jako puno mojih prijatelja u kolicima se na kraju i oženilo,čak i djecu dobili zahvaljujući umjetnoj oplodnji. Medicina je napredovala. Riješili su i pitanja mjehura itd. No žena u kolicima. Sjećam se sebe. Bila je subota, moje prijateljice su se spremale u grad a ja sam mislila, da li ću sutra uspjeti pomaći prst na nozi ili ne. A imala sam samo 18-est godina. Ja sam bila jedna od privilegiranih. Bog me blagoslovio i hodam sa stakama iako jos fali pokret u stopalu i djelomicno osj.nogu. Ali ja sam nasla svoga muža. Rodila svoju djecu. A što je sa svim onim curama koje sam ostavila u toplicama sa uplakanim očima? Spominju se velika primanja invalida. Velike privilegije. Evo ja Vas molim. Dajte mi samo da potrčim za svojim djetetom, da zaplešem sa svojim muzem.....evo Vam sve...I JOŠ UZ SVE TO PROLAZITI TRAUME RATA! Morala sam roditi carskim rezom. Nakon što sam skinula trudnicu razrezanog stomaka i našla bebu ispod njenih nogu, zamislite što sam proživljavala tih 9. mj.dok sam nosila bebu. Histerije u snu. Paranoje. Strahovi. Sjećam se dana kad se moralo na carski. Moja beba je odlučila van. Pošto sam par mj..čuvala trudnoću u bolnici,svi su znali za moje noćne more i koji strah prolazim. Plakali su svi. Od doktora do čistacice. Ali ja nisam. Jedino je užasna strava izlazila iz mojih ociju. Rezat će me kao i nju....... Ali stizao je moj anđeo i morala sam opet biti ona hrabra iz 91-ve. I rodila sam ih troje. I SVE TO PROLAZECI UZASNE SLIKE RATA. Ako je ova moja priča doprla bar do jedne osobe, moj cilj je ispunjen. Onima koji će naći prigovor,poručujem. Dajte dečkima iz savske moć samo da mogu voziti bicikl,oni će Vam dati sve sto imaju jer nisu navikli kukati, nego boriti se sa najetžim izazovima. Drugi put kad budete prolazili kroz Savsku,zastanite i sjetite se ove priče. Posebno bih pružila podršku ovim putem svim našim sportašima u kolicima koji ostvaruju neviđene rezultate,a za to nitko ne zna. Larisa Lucić Narednik i odlikovana Redom Hrvatskog Križa iz ruku predsjednika dr. Franje Tuđmana. Pripadnica 107 Gradačačke Brigade. Tenkisti – 100% invalid II skupine HVO-a Pozdravljam sve moje suborce kojima jos uvijek jasno vidim lica. Barem ona koja su imali prije 20-et i nešto godina. Pozdravljam sve svoje suborce i branitelje u Savskoj