Likvidirajmo Hrvate, pa ćemo pričati o ekonomiji.
Kaže izvijesni Vuk Perišić, pravnik, kolumnist, i profesionalni lovac na sve hrvatsko.
Ne kaže doslovno, iako se može dokazati da misli i doslovno, ali kaže u članku na tportalu ovako:
"Likvidirajmo ustaštvo, pa ćemo pričati o ekonomiji."
Iako se na prvi pogled čini da sam nešto pogriješio, u daljnjem tekstu ovaj nesretnik dokazuje tezu:
Svi Hrvati su ustaše / Sve ustaše treba likvidirati -> Sve Hrvate treba likvidirati.
Tezu o tome da su ustaše krivi za današnju ekonomsku krizu tretirat ćemo kao maloumnu pa je nećemo ni komentirati.
Komunisti
Prije prvog dokaza autor trtlja o psihopatologiji ustaša i morbidno veliča najsmrtonosniju ideologiju u čitavoj povijesti čovječanstva - komunizam:
"No, komunizam, kakav god da je bio – a više ga odavno nema – zbog svojeg antifašističkog karaktera i racionalističkih i humanističkih korijena ne može biti izjednačen s iracionalnim fašizmom koji, sve da u njegovo ime nije počinjeno ni jedno jedino ubojstvo, već na razini same ideje ostaje najveći zločin u ljudskoj povijesti. "
Svi već znamo za rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunizma kao zločinačke ideologije, svi već znamo za najmanje 120 milijuna žrtava komunizma, svi znamo da je komunizam apsolutno "autoritarna" vladavina, možda znamo i da je osnova fašizma "Autoritarni oblik vladavine", a koji je komunizam preuzeo od fašizma i usavršio ga do krajnjih granica, kao i činjenicu da su fašisti tek početnici u industriji smrti koju su komunisti opet usavršili do krajnjih granica i desetorostruko nadmašili učitelje, svi znamo i da su se u komunističkim zemljama također tamanili čitavi narodi iz istog razloga kao i u fašizmu, također znamo i to da su komunisti dodali svim fašističkim idejama i smrtnu kaznu kao kaznu za "
drukčije mišljenje", no to očigledno ne zna ovaj samozvani intelektualni patuljak, "povjesničar bez minimalnog poznavanja povijesti".
Iz izjave ovog nadri-intelektualca možemo zaključiti sljedeće: Nije bitno što radiš, bitno je samo ono što govoriš.
Poznato je da su najkrvoločniji masovni ubojice u svojoj okolini uvijek bili jako fini i dragi ljudi, uvijek spremni pomoći, uvijek mirni i dragi susjedi, uvijek "riječima" na strani dobra, protiv zla i nasilja, no kad se saznalo za njihovu pravu prirodu i kad bi im ušli u kuće i dvorišta nalazili bi raščerečena tijela djece, žena, muškaraca, neki su ih pekli, kuhali i jeli, neki su sakupljali organe u bočice, neki oči, neki prste..., zajedničko svima je da nikad, al' nikad i ni po koju cijenu nisu odavali dojam da su takve osobe, uvijek su se određivali kao osobe na strani dobra, isto kao i Perišić i njegovi komunisti. Iz ovoga možemo još jedno zaljučiti Vuk Perišić je strahovito opasan jer zagovora stravičnu i zločinačku tezu:
Nije bitno koliko žena, djece, staraca, muškaraca pobiješ, bitno je jedino što si prije toga izjavio!!!
Likvidirati Hrvate
Citat:
"Tek 1990., kada je u Hrvatskoj umjesto demokracije uspostavljen autoritarni nacionalistički režim, iznebuha se pojavila drugačija interpretacija. Neke nacionalističke frakcije gajile su simpatije prema takozvanoj NDH i svojim su povijesnim revizionizmom i legalizacijom ustaške ikonografije (slovo 'U', pozdravi, rituali, pjesme) stvorile, blago rečeno, sveopću zabunu. Suočene s očitim fašističkim i zločinačkim karakterom ustaštva (u modernom svijetu ipak nije oportuno pozivati se na takve 'ishodišne osnove') njegovu rehabilitaciju pokušavaju prokrijumčariti izjednačavanjem fašizma i komunizma po formuli 'ako već ne možemo javno biti fašisti, barem ćemo se okomiti na komuniste."
Ovim mentalnim smećem nadri-intelektualac Perišić direktno povezuje HDZ i sve ostale hrvatske stranke, osim SDP-a i nekih minornih strančica, kao nastavak politike NDH.
Da je Perišić ograničeni intelektualni patuljak vrlo je lako dokazati, no isto tako je lako dokazati da taj intelekt patuljak doslovno proglašava sve Hrvate "nacionalistima", dodatak "autoritarni" znači i "fašistima", jer je "autoritarni oblik vladavine" osnova fašizma.
Zaključak: S obzirom da je za Hrvatsku 90-ih bilo oko 99% Hrvata svi ti Hrvati su ustaše i treba ih likvidirati.
Osobito je zanimljiva prva rečenica, ta rečenica prokazuje ovog intelektualnog patuljka kao neobrazovanu, zlu i priglupu spodobu; do 90-ih smo imali demokraciju tipa – imaš jednu stranku pa odaberi koju hoćeš, to je po ovom intelekt patuljku demokracija, a onda imamo eksploziju stranaka i izbora kakvih ti srce želi, uz i njegovu omiljenu stranku, čak i nekoliko varijacija njegove opcije, no to je za ovog intelektualnog zombija "autoritarni nacionalizam", a ono prvo – jedna stranka, čista demokracija?
Da nije nego ovo izjavio dosta bi bilo da postane smiješan i irelevantan. U svakoj normalnoj državi, s obzirom na ovoliko neznanje i idiotizam, nitko mu više ne bi dao da zagađuje po medijima, no imamo što imamo pa imamo i njega i njegove mentalne smeće umotvorine.
Na kraju ovog smeća od teksta dodaje i ovo:
"Tek nakon potpune likvidacije ustaštva i njegovih simbola i natruha – sustavnim prosvjećivanjem i nemilosrdnim kaznenim progonom po uzoru na modernu demokratsku Njemačku – postat će moguće na miru raspravljati o vječnom pitanju odnosa države i tržišta ili rada i kapitala i tek tada će Hrvatska sebi stvoriti preduvjete za ekonomski napredak..."
Kako smo utvrdili, jedini uvjet da bi se pričalo o ekonomiji je brutalna likvidacija svih Hrvata, jer, kako smo gore utvrdili, svi Hrvati su nacionalisti i fašisti, a takve treba brutalno likvidirati!!! Malo mu je pola milijuna pobijenih Hrvata.
Ovo sam smeće od teksta uzeo kao ogledni primjer pisanja skoro svih, tobože, lijevo orijentiranih, tobože, intelektualaca.

Ovako su oni zamišljali čitavu Hrvatsku!
Moja Hrvatska
Već duže vremena pišem blogove, kolumne, komentiram po portalima, gledam što se događa i razmišljam zašto se to događa?
Ja sam Hrvat i to je očito moj iskonski grijeh! Po ovim mrziteljima svega hrvatskoga.
Volim Hrvatsku i život bih svoj za nju dao, to je moj drugi grijeh!
Vratio sam se u Domovinski rat iako sam mogao ostati raditi u inozemstvu, jer sam radio na papire, to kao dokaz da volim Hrvatsku ne samo riječima već i djelima, to je moj treći grijeh?
Volim Hrvatsku i dalje istim žarom iako definitivno nije onakva kakvom sam je zamišljao, no za razliku od onih koji je pljuju i koji pljuju hrvatski narod identificirajući ga sa politikama, političarima i ogavnim medijima, ja ipak razlikujem narod i naciju od stvarno užasne slike politike!
Ono što mrzitelji Hrvata i Hrvatske prikazuju kao hrvatsku je samo medijska slika , medijska slika je kao omot, ispod neprijateljskog medijskog i neuglednog omota krije se neslućena ljepota, tu ljepotu ja ljubim svim srcem svojim, moju Hrvatsku:
Moja Hrvatska je svaki čovjek dobre volje i ljubavi za svoju domovinu Hrvatsku, bez obzira na vjeru, nacionalnost...!
Moja Hrvatska su razigrana djeca i zabrinuti roditelji, koji se bore za opstanak svojih obitelji!
Moja Hrvatska su naši stari koji su nam dali svu svoju ljubav i koji sada trebaju našu pomoć da dostojanstveno žive i da im najveća briga bude kad će im doći unučad.
Moja Hrvatska su branitelji i invalidi koji su dali sve od sebe da nas sile fašističke tame ne unište!
Moja je Hrvatska predsjednik/ca koja/koji se ne srami što je Hrvatica/Hrvat, koja/koji pjeva himnu, voli sav svoj narod i ljubi zemlju po kojoj hoda i koja joj/mu je život podarila!
Moja Hrvatska su radnici, seljaci... koji teško i predugo rade svaki dan da bi Hrvatska živjela, oni su danas stup ovog društva i oni zaslužuju našu zahvalnost i ljubav!
Moja Hrvatska su vojnici i policajci, vatrogasci, liječnici, svećenici, učitelji, profesori, ribari, poduzetnici..., pa i političari koji vole svoju domovinu!
Moja Hrvatska su i birokrati koji stvarno rade svoj posao!
Moja Hrvatska su šume, ravnice, planine, brda, doline, rijeke i more!
Moja je Hrvatska prelijepa i ispunjena!
Moja Hrvatska postoji, medijskoj harangi i olajavanju uprkos! I opstat će!!!

Ovo je moja Hrvatska!
Zašto ovo pišem, zato što boreći se po portalima svjedočim takvoj mržnji jednog nevelikog, ali strahovito agresivnog dijela ljudi ispunjenih mržnjom prema svemu hrvatskome, te im ne valja ovo, te ono, te su ugroženi, te odlaze, pa nam dokazuju kako smo mi svi Hrvati zli, pa nam dokazuju da smo takvi od pamtivijeka, dokazuju nam da ne vrijedimo, da nemamo pravo na svoju državu, da nam niti ne treba država, a pogađate, spas je da nas oni vode i da im se predamo, pogađajte tko su oni?
Oni nas nemilosrdno teroriziraju!
Jesam li ja ustaša
Dakle, pišući po portalima doživljavam da me svaki dan nazivaju ustašom, svaki dan mi dokazuju da razmišljati svojom glavom znači biti ustaša. Svaki moj upis kojim branim, banalan primjer: pravo na to da imamo svoju državu nađe se nekolicina onih koji me nazivaju ustašom. Nazivaju me ustašom kad im kopiram neki link na zločine njihovog druga Tita, najvećeg satrapa Balkana svih vremena. Nazivaju me ustašom ako napišem i riječ protiv SDP-a, ili HNS-a, ili Pupovca, Stanimirovića, Draže Mihajlovića, Arkana, komunističkog fašizma, ako podržavam legalan i legitiman referendum opet sam ustaša, ako sam protiv toga da mi kćer u četvrtom osnovne umjesto, npr. logike i etike uči navlačiti kondome na banane opet sam zadrti i zagriženi ustaša, ako sam za to da brak ostane ono što već stoljećima ili tisućljećima i je – zajednica muškarca i žene, opet sam ustaša, ako negdje citiram osudu komunizma od strane Vijeća Europe onda sam besprizorni ustaša, ako branim Crkvu i pozivam na toleranciju i svačije pravo na slobodu vjere onda sam klerofašist, katoliban i, naravno, ustaša, ako pozivam na toleranciju i tvrdim da nema nikakve potrebe niti razloga isprdavati se i sa bilo kojom drugom vjerom, npr. muslimanima i Muhamedom, opet sam ustaša...
Za njih sam uvijek i apsolutno ustaša, a takve treba likvidirati, kaže Vuk Perišić!
Ivo Josipović također se bori protiv ovakvih kao ja, spominjao me i u Knessetu, nazvao me "ustaškom gujom"!
Vesna Pusić naziva me ustašom, feralovci me nazivaju ustašom, Matija Babić, unuk onoga Babića, naziva me ustašom, neki kolumnisti Jutarnjeg nazivaju me ustašom, Teršelićka Jeziva naziva me ustašom, Pusić, onaj što mu je sestra Vesna bankomat s našim novcima isto me naziva ustašom, bagra me naziva ustašom iako su skoro sve ustaše do zadnjeg zajedno sa obiteljima pobili prije 70 godina diljem Hrvatske i svijeta.
Sviđalo se to kome ili ne, NDH je postojala kao država, ustaše su bili regularna vojska, nisu sve ustaše činili zločine, nisu to čak ni tehnički mogli, isto kao što nisu ni svi partizani činili zločine, kako god bilo, da bismo ovu priču završili oni će morati prestati povlačiti ovu temu, jer je oni stalno i potenciraju, a sve s ciljem da nas sve proglase zločincima, da nas u pogodnom trenutku mogu sve pobiti.
Nikad ovo ne zaboravite:
Proglašavajući sve nas ustašama:
Označavaju nas za smrt!
Jesam li ja ustaša?
Tko sam ja? Tko je Ivo Josipović?
Kako već rekoh vratio sam se iz inozemstva braniti svoju zemlju. Antifašist sam svim srcem svojim, to sam dokazao boreći se protiv fašizma. Borba je borba, izvan toga strano mi je svako nasilje, u ratu sam teško nastradao pa opet nemam ni prema kome ni najmanje mržnje. Živio sam u mjestu koje je na prvoj crti bojišnice, prvo su počele padati granate,
Josipović je vježbao klavir u podrumu svoje vile daleko od bojišnice, neprijatelj je zauzeo sve nasuprot nas, organizirali smo se kako smo znali i nabavljali oružje, jer su nam Račan i njegova stranka sve oduzeli i dali neprijatelju iako su oni već bili do zuba naoružani, nismo se dali.
Pale su i prve žrtve, šok, nevjerica, pokop, suze,
Josipović je i dalje vježbao svirati klavir, rat se zahuktavao, umirali smo na dnevnoj bazi,
Josipović je pojačavao tempo, još pamtim krik "otpade mi ruka", pamtit ću ga dok ne umrem, krv, djelovi tijela, unutrašnji organi, očaj..., sve što čovjek ne bi smio gledati.
Paljba se pojačavala, nismo se dali, apsolutno spremni umrijeti oduprli smo se svim napadima i uspostavili linije obrane,
Josipović nije izlazio iz podruma, opsjednut neljudskom rukom posvetio se klaviru, svirao je sve brže i preciznije, nije bio talent i nikad nije postao ni prosječno dobar pijanist, no strast ga je i dalje vodila, kao i nas da obranimo svoje sugrađane, djecu, žene starce, roditelje, djedove i bake – Hrvatsku!
Šešelj najavljuje: Večeras ćemo da oslobodimo... baš moje mjesto iako u mom mjestu živi ni desetak Srba i skoro svi, osim jedne obitelji koja je otišla prije početka granatiranja, su se priključili obrani, neki postali i najviši časnici HV-a.
Povremeno su ljudi dolazili iz mjesta pod okupacijom, oni koji su uspjeli pobjeći masovnim pokoljima, prijatelje smo sahranjivali svako malo nekad i dva u jednom danu, suze su tekle, ali se nismo dali,
Josipović je pojačavao tempo, podrum se tresao i širio, krikovi oko nas, stenjanje,
Josipović je svirao i svirao, crescendo, a onda sam i ja rastrgan stenjao, "Zašto ja", pitao sam se, vjerojatno se to svi pitaju, a onda sam se sjetio, nije mi žao danas, nije mi bilo žao ni onda, nikad se nisam pokajao što sam otišao u rat za Moju Hrvatsku, Za mene je rat završio, no Hrvatska je stala na noge i pretvorila se u prekrasnog i moćnog zmaja koji je svojom veličanstvenošću i puninom snage otpuhao fašističkog neprijatelja,
Josipović je stao, tišina je bila teška, miris sumpora osjećao se u čitavoj njegovoj kući, muk!
Jesam li ja ustaša zato što volim svoju domovinu?
Ako voljeti domovinu znači da jesam onda jesam!
A onda je Josipović Sumporni izašao na svjetlo dana, nakon tolikih godina, i neljudskim glasom urliknuo:
"Sad je dosta, satrt ću vam glavu ustaške zmije"!!!
Nisam najprije znao tko je on i zbog čega nas je tako neljudski i brutalno napao, a onda sam shvatio; on je bio naš unutarnji demon, naš drugi rat koji još nismo dobili! Nakon svega shvatio sam, poraziti jakog vanjskog neprijatelja teško je i zahtijeva velike žrtve, poraziti unutarnjeg demona zahtjeva stostruko veću snagu. Otkad je naš unutanji demon uzeo ljudsko obličje mi više nemamo mira, ono još gore je što se demon raširio i uzeo još desetke, stotine pa i tisuće ljudskih tijela i nemilice zavodi darovima slabe i bijedne duše: funkcije, položaji, darovi, auti, donacije, pa još donacija... sve to zavodi jedan dio naših nesretnih sugrađana, za te funkcije spremni su vrijeđati, ponižavati, mrziti, pisati o nama najgore bljuvotine, ubijati, hapsiti, progoniti, mučiti,
izdavati, neljudski nas teroriziraju preko svojih medija...
Josipović nije neg' (željan vlasti, moći i para) osnovao novu stranku već nam prijeti, trebamo li se bojati? Ne, može on prijetiti, može on nas pojedinačno i mučiti, progoniti, a sve zajedno ponižavati, ali će neslavno propasti, kao i sve što je zlo i temelji se na pohlepi.
Oni nisu Moja Hrvatska, oni su onaj omot, ono demonsko, oni su pitanje "biti ili ne biti čovjek"?
Nemojmo se zavaravati, nismo unutarnjeg demona porazili, nećemo ga poraziti do kraja svijeta, on će do kraja svijeta biti tu da nas podsjeća u kakvo čudovište se možemo pretvoriti ako ne vjerujemo u ono jedino za što vrijedi živjeti – ljubav, kršćanstvo propovijeda da je Bog ljubav! Evo utočišta za sve koji vjeruju, evo spasa i točke oko koje se možemo okupiti i poraziti unutarnjeg neprijatelja.
A one spodobe što hodaju gradom Zagrebom kao kombinacija velociraptora, kokoši i papagaja, usput izgovaraju riječ ljubav i sprdaju se invalidima u kolicima, njih zanemarite osim kao primjer idiotizma i zla, kod njih je zanimljivo to što i ograničeni kakvi već jesu donekle shvaćaju kolika je moć ljubavi, no oni se samo igraju tom riječi i kao Sotona izazivaju da vide reakciju, da nađu svoje ili, još bolje; kad ga vidite: nahranite ga, dajte mu jesti i piti i svjedočit ćete čudu: ili će proplakati kad shvati u kakvom je bijednom stanju živio ili će vas napasti divljim riječima mržnje, možda i fizički, no isplati se istrpjeti i Sotonu raskrinkati.
A za ove najgore ne brinite, nisu moćniji od Boga, ljubavi, njihova palucanja jezikom i mržnja odvest će ih ravno do dna, tamo će ostati zauvijek!
I još vas jedno molim, nemojte se služiti njihovim rječnikom, nemojte im prijetiti, jer oni to i čekaju tako da "kao" imaju dokaz da smo mi zli, nemojte niti razmišljati na taj način, jer postajete kao oni. Njih samo treba raskrinkavati da se vidi kakvi su i takve ih ostaviti sudu javnosti, samo to i ništa više, pokažimo im da smo tisuću puta bolji ljudi od njih - što i jesmo!
Jedina važna stvar kada budemo odlazili,
bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.
Albert Schweitzer
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.