Ljubavi Vanja, opet ćemo bacati kamenčiće i praviti žabice, na istoj plaži, zajedno sa svojim sinovima.

Na kraju dana sklopi umorne oči.

i sanjaj život koji zaslužuješ,

dok spajam krajeve ratom razorenog života.

 

I ne sudi strogo jer stalno pokušavam da nam opet bude lijepo,

u svom domu negdje u hrvatskoj.

 

Neću se nikada predati i neću nikada priznati,

da nam je teško, da smo izgubili sve, da smo rastavljeni od sinova.

 

Jer mi smo živi, mi vjerujemo, mi se borimo.

Nada i vjera su naš život i na putu nade nema očaja,

možda poneka teškoća, koju ćemo sigurno svladati vremenom.

 

I svaki mali uspjeh za nas je velik i mi smo sretni u našim malim koracima.

I širimo vedrinu oko sebe jer mi znamo što su križne postaje.

 

Jer bili smo na dnu i ostali ponosni.

I zato neću priznati, i zato neću posustati.

I zato neću prestati voljeti te, i kad me ne bude, tu sam,

uz tebe i djecu,

u vječnosti.

(dipl.ing. Marijo Remeta, Sarajevo, 1993. u vihoru rata)

 

Prijatelju Marijo,

U pozadini velikih i dobrih dijela nikada ne stoje veliki govori. Dijela i postignuća govore sama po sebi, a ljudi ih prepoznaju ili ne.

Lijepo je za života biti svjestan da si bio koristan i ostvario dio ciljeva. Lijepo bi bilo  kada bi svi ciljevi bili ostvareni, a zadovoljstvo potpuno. Ipak neka te zadovoljstvom ispuni spoznaja da Bog zna koliko vrijediš.

Vjeruj da zna, jer nije te dao k sebi i kada su to manje vrijedni priželjkivali.

Hvala ti što si nam otvorio vidike i omogućio  suradnju za našu bolju hrvatsku, a moja mala znanja su obogaćena baš zahvaljujući što sam mogao promatrati što i kako to dobro radiš.

Neka ti umirovljenički dani budu ispunjeni zadovoljstvom, a u srcu nosi i dalje veličinu REMETA koji su znali odolijevati životnim orkanima, a njih nikada nije nedostajalo.

Ako nas i ne žele razumjeti moraju prihvatiti činjenicu da bivstvom dokazujemo da smo trebali biti, da jesmo i da ćemo trajati.

Neka ti dragi Bog da zdravlja i da mi što duže traješ prijatelju.