LOVORIKE

 

LOVORIKE

 

Lovor se samo pobjedniku plete

Tako je bilo od početka svijeta

I uvijek ima podanika smjernih

Što klanjaju se i pred njime puze

*

A moćnik silni vijenac gordo nosi

I misli da je samom Bogu ravan

Dok slava pusta taštinu mu hrani

Oholost ljudska obuzima dušu

*

I mada je svima odvajkada znano

Da skidaju se glave što ih nose

Za vijence uvijek ima kandidata

Eto ih i danas, ovdje među nama

Gle - stoje u redu i čekaju željno

Ta silna čežnja za slavom i moći

Vječna je tajna našeg postojanja

Za pošast ovu pravog lijeka nema

*

Ti snovi našeg dičnog pobjednika

Žive i traju sve dok jednog dana

Svjetine huk mu ne stigne pred vrata

Vijenac mu strgnu i u blato bace

Baš oni isti smjerni podanici

Što su mu nekad glavu okrunili

Pogrde, psovke i otrovne kletve

Prate ga potom do samoga kraja

*

Na kobnom putu prema gubilištu

Jača je, žešća i strasnija buka

Od one što je pronosila slavu

I neka čudna i bolesna zloba

Obuzme ljude i upravlja njima

Ipak je slađe srušiti sa trona

Junaka silnog i vladara moćnog

Nego je bilo okrunit ga vijencem

*

Dok pravi svoje posljednje korake

Rulja ga prati, pilji mu u oč

Tražeći tragove užasa u njima

I naslađuje se grčevima lica

Drhtajima i slabošću tijela

Sjenama smrti što zjenice šire

*

Publika se skuplja kao na zov roga

Tiska se i gura, da je mjestu bliže

Kikot već obijesni odnekud se čuje:

„Hej, pobjedniče, kako ti je sada

Gdje su ti vijenac lovorov i slava

Zar mislio si cijelog vijeka tako?

Jadniče, sroljo, skote, ljudska bijedo

I ti si htio među odabrane!?“

*

I mlaz kad šikne, a glava odleti

Opskurno se društvo tamo sjati

Veselja pregršt, pošalica, smjeha

U gajde svira neka dvorska luda

Gledaju zorno u te mrtve oči

U žile, meso netom prerazano

Dok krv se cijedi niz drvene grede

„Gle pobjednika, sasvim nam je nalik!“

                        

                                                                             Zlatko Pinter, prosinac 2017.