MANDATAR UPAO U ČETNIČKU STUPICU

U tu igru četnikovanja lukavi Pupovac, samozvani vođa ne samo Srba, nego i drugih manjina, uvukao je nikog drugog doli mandatara buduće vlade, neupućenog kanadskog Hrvata Tihomira Oreškovića kojega je uspio navesti da i sam najavi dolazak ćirilice u Vukovar, doduše „s odgodom“. Još nije ni postao premijer, a već nam „uvaljuje“ ćirilicu. Mir Božji! Hristos se rodi! Ta stara tradicionalna čestitka odzvanja svakog 7. siječnja u kućama u kojima žive ljudi srpske nacionalnosti. I mi katolici pridružujemo se tim čestitkama, jer na blagdane svaki normalan čovjek svojim sugrađanima druge vjere želi sretne i ugodne blagdane. Tako se je radilo od davnina, jer je mudro susjedima i drugim ljudima koji su nam blizu željeti svako dobro. Time zapravo želimo dobro i sebi, jer dobro dolazi od Boga koji nas sve jednako voli. Postoji, međutim, nesporazum koji je uzeo dosta maha i izgleda da se s vremenom širi, pa je dobro možda pojasniti tu zabludu. Ljudi iz raznih društvenih skupina naravno u dobroj vjeri čestitku adresiraju djelomično na krivu adresu. Oni, naime, čestitaju sugrađanima pravoslavne vjere. To je samo djelomično točno, jer većina pravoslavnih crkava (Rumunjska, Bugarska, Grčka i mnoge druge) slavi Božić na isti dan kao i mi katolici, dakle 25. prosinca. Pomak od dva tjedna imaju samo Srbi, Rusi i još neki. Na 25. prosinca Božić obilježava i obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva, jedina autohtona pravoslavna crkva u Hrvatskoj. No Hrvatima pravoslavcima kojih ima više od 16.000 nitko nije pompozno čestitao: Mir Božji! Hristos se rodi! Zato najispravnije govore oni koji čestitaju Božić vjernicima koji Božić obilježavaju po Julijanskom kalendaru. Takvu formulaciju upotrebljavaju državne institucije i to s razlogom, da ne dođe do zabune. Zapravo obilježavanje vjerskih blagdana po Julijanskom kalendaru predstavlja anakronizam koji još živi jedino po nekoj inerciji i nitko se taj običaj ne usuđuje dirati, pa tako poravoslavni Srbi, Rusi i još neki obilježavaju ne samo Božić, nego i Uskrs, kao i svetce kao što su sv. Juraj (Đurđevdan), sv. Vid (Vidovdan), sv. Ilija (Ilindan) itd. sa zaostatkom od 13 dana. Do tog zaostatka došlo je zato jer je Julijanski kalendar nedovoljno precizan, pa se svakih 128 godina pojavljuje jedan dan viška. Budući da je taj kalendar uspostavio još rimski imperator Julije Cezar i po njemu je dobio ime, „dani viška“ postali su zamjetni, pa je taj kalendar na temelju izračuna astronoma u 16. stoljeću zamijenjen novim u kojemu te anomalije nema. To je učinjeno za vrijeme pontifikata pape Grgura XIII, pa se zato zove Gregorijanski kalendar. Do tada se je naime nakupilo 10 „dana viška“, pa su tada ti dani izbačeni iz kalendara. No spomenute crkve nisu htjele te dane izbaciti iz svojih kalendara, pa ih se je do danas nakupilo 13. Novi kalendar upotrebljavaju sve države svijeta bez obzira na vjeru, pa je tako nova godina svima na prvi dan siječnja uključujući i Srbiju, Rusiju i još neke. Ali vjerske institucije nisu prihvatile Gregorijanski kalendar sve do danas, pa tako oni obilježavaju novu godinu 13. siječnja, dok drugi kao što su Kinezi, Arapi, Židovi i još neki obilježavaju novu godinu u vrlo različita vremena ali u crkvenom smislu, dok države imaju Gregorijanski kalendar kako bi se bolje surađivalo i komuniciralo među raznim državama. Postoje i bizarne razlike u obilježavanju nekih svjetovnih događaja. Najpoznatiji takav događaj je tzv. „Oktobarska revolucija u Rusiji“. Iako je taj događaj bio 5. studenoga, za Rusku pravoslavnu crkvu to je bio listopad i to se ime do danas trajno upotrebljava. Na žalost, ima ljudi koji se ni za Božić ne mogu suzdržati od „srbovanja“ i politikantstva, čime dokazuju ne samo da im nije do Mira Božjeg već do neprestanog rovarenja, nego da ne poštuju ni sam Božić kao Isusov rođendan, pa time ne poštuju ni Isusa. Tako je već poznata ekipa zloglasnog Milorada Pupovca umjesto božićnog domjenka priredila četnički dernek u Novinarskom domu koji je već dugo omiljeno mjesto za kojekakve „regionske“, „jugoslovenske“ i slične orgije. Da im Božić nije nikakva svetinja posvjedočili su primitivnom predstavom s razbijanjem ploča s ćiriličnim slovima tvrdeći istovremeno da je ćirilica jednako srpsko kao i hrvatsko pismo. Radi se o podlom podmetanju krivog sadržaja u načelno točnu tvrdnju. Naime, u prošlosti su Hrvati doista pisali ćirilicom, tj. varijantom koja sa zove bosančica. Ali to je bilo davno. U posljednjih 100 godina, međutim, ćirilica je sredstvo za podčinjavanje, ponižavanje, ubijanje i kad god je moguće istrebljivanje Hrvata. Događalo se je to u vrijeme Karađorđevića, Tita i Miloševića, a u to je ime vrlo nedavno mučki ubijen hrvatski branitelj Darko Pajčić. Ubio ga je sin četnika, navodno rusinske nacionalnosti. U tu igru četnikovanja lukavi Pupovac, samozvani vođa ne samo Srba, nego i drugih manjina, uvukao je nikog drugog doli mandatara buduće vlade, neupućenog kanadskog Hrvata Tihomira Oreškovića kojega je uspio navesti da i sam najavi dolazak ćirilice u Vukovar, doduše „s odgodom“. Još nije ni postao premijer, a već nam „uvaljuje“ ćirilicu. Orešković nije bio s nama 1991. godine kada nam je srpska vojska uime iste te ćirilice ubijala najbolje ljude, djecu i starce, rušila i palila kuće i crkve, silovala, ubijala ranjenike i jezivo mučila bespomoćne zarobljene ljude u logorima. Da je tada bio s nama na tim mjestima užasa, drukčiju bi pjesmu pjevao. Zato on, ma koliko dugo bio premijer, a želimo mu da bude dugo i da bude dobar državnik, ne će odlučivati kada će se ćirilica uvoditi bilo kuda, a osobito ne u Vukovar. On bi trebao naučiti, prije nego li izgovori svetu riječ Vukovar, duboko se pokloniti i prekrižiti se u čast žrtvama. O uvođenju ćirilice mogu odlučiti samo preživjele žrtve i to samo nakon pokajanja i traženja oprosta od strane nasilnika. Umjesto toga njihovi sljedbenici priređuju primitivni čobanski „show“. Točka na „i“ tog primitivizma je pogansko praznovjerno ugrađivanje novčića u kruh, čime akteri još jednom potvrđuju da im nije ni do Božića ni do Isusa, nego do ostatka ranijeg poredkršćanskog praznovjerja koje je potpuno protivno Isusovom evanđelju. Kao nagradu za „ćirilovanje“, oni su „naštimali“ da taj novčić „slučajno“ dobije upravo on. Vjerojatno je mandatar u tu velikosrpsku balkansku kašu dospio iz neiskustva i neznanja, pa – neka mu bude oprošteno. Ali u budućnosti bi morao biti mnogo oprezniji i ne upadati u četničke zamke. Ali ako opet upadne, to onda više ne će biti zbog neznanja.   Mario Filipi