Da nije njega, skromnog, tihog graditelja porušenih mostova, ništa od Marićevog povratka. Odmah iza u vlakiću je notorni Matić Ja sam, koristeći svoje stare veze s druge strane granice, u Srbiji, uspio, napokon izboriti povratak Veljka Marića u Hrvatsku. Preciznije, u hrvatski zatvor, ali to je, valjda, mnogo bolje nego da čami u Srbiji. Nije mi bilo lako, moji znanci nisu baš visoko pozicionirani, više se bave sportom nego politikom, ali, usprkos svih prepreka, nisam se predavao, gurao sam tu stijenu uzbrdo i, eto, isplatilo se. Naš je čovjek, ratnik, vraćen kući. Ne, ne očekujem nikakve nagrade ili priznanja, važno je da je Marić izbavljen. Ako još niste, vrijeme je da se ubacite u vlak. I vi možete danas ustvrditi da ste baš vi najviše pridonijeli izbavljenju hrvatskog branitelja Marića iz srpskog zatvora. To vam je, rekli bi novinari, „kurentna roba“, dobro se prodaje, pa zašto ne slijediti primjer. A primjera je uistinu mnogo. Briljira profi Srbin Milorad Pupovac. Samozatajno, uz šeretski smiješak, stao je na čelo kolone – eto, da nije njega, skromnog kakvog ga je majka rodila, tihog i pristojnog graditelja porušenih mostova, ništa od Marićevog povratka. Odmah iza njega, u vlakiću je i notorni Fred Matić, čovjek čija se zbirka nekontroliranih i duboko besmislenih izjava može mjeriti samo s onom njegovog šefa, druga Zoke. Dobro, Pupovac malo, ali glavni igrači bili smo ja i bivši predsjednik Josipović, kaže Fredi Flintstone. Polako drugovi, zagrmio je drug Zoran kad je vidio grabež za zasluge. I on koristi Pupijevu metodu, skromnost prije svega. To je moj posao, i ja sam to odradio, tvrdi plahi i sramežljivi prvi čovjek partije. Dodao je i svoj dio zasluga drugi ministar Miljenić, a čekamo, stići će svaki čas i priopćenje drugarice Pusić o grandioznom uspjehu hrvatske diplomacije, te nje osobno, koja je kod svojih drugara ishodila da se čovjeka preda Hrvatskoj, točnije, hrvatskim partijskim organima gonjenja, pa ćemo još pričekati s ocjenom gdje je Mariću bilo gore. I opet me mučila ta moja prokleta percepcija. Nekako mi se činilo da o Mariću, svi koji se sada busaju u prsa, nisu pretjerano marili proteklih mjeseci. Uzeo sam tako jedne dnevne novine, njihovu arhivu od prvog siječnja i pronašao desetak tekstova, možda tek koji više, ali s marginalnom natuknicom, u kojima se spominje Veljko Marić. U glavoj ulozi, gotovo jedina koja je uistinu stalno radila javni, ali i zahvaljujući mjestu u Europarlamentu, i politički pritisak s ciljem povratka Marića u Hrvatsku, bila je Marijana Petir. Njoj su se u Europarlamentu priključili i zastupnici HDZ-a, a njihov zajednički pokušaj da pritiskom na Srbiju zbog slučaja Marić, pokušaj koji je na kraju i uspio u blažem obliku, pa je ušao u rezoluciju EP, ishode promjenu, ili blokadu spornog srpskog zakona i poboljšaju Marićev položaj, u hrvatskim je medijima ismijavan i tumačen ovako – HDZ-ovci i HSS-ovci nas ponovo sramote u EP pokušavajući blokirati Srbiju. Pažljiva pretraga arhive,otkriva tekst o odbijenici iz Srbije predsjednici Grabar Kitarović, pisanoj ćirilicom, kada je zatražila dopuštenje da posjeti Marića. Ima i jedan tekst u kojem govori Pupovac, ali isključivo s pozicije reciprociteta – Srbija će vratiti Marića kada Hrvatska vrati osuđene državljane Srbije. Sada doznajemo da je hrvatska strana već vratila 26 osuđenika, za Marića. Bravo hrvatski pregovarači, zajedno s Pupijem, graditeljem mostova! Ima i jedan tekst u kojem nešto tumači Orsat Miljenić, ali nema baš niti jednog u kojem bi, pa makar i marginalno, svoju brigu za Marića iskazali notorni Fredi Flintstone i drug Zoka. Niti jedan. I da, postoje dva teksta u kojima se spominje humanitarna utakmica Futsal Dinama i Kutine, za Marića. Veću su brigu iskazali Bad Blue Boysi od ovih kradljivaca zasluga. Neka im. Ovdje je jedino važno da Veljko Marić u Hrvatskoj, a tko je za to zaslužan, vrlo je jasno. Prije zaključenja teksta, još sam jednom provjerio – nije još stiglo Pusićkino pismo, no, sigurno će stići. Ali, kao za vraga, evo opet Peđe Grbina. Državna revizija nešto brlja da privatizacija Croatia Osiguranja nije provedena sukladno zakonima. Veličanstveni primjerak sljednika neumrlog maršala, parafrazira staru maršalovu izreku o pijanim sucima i plotu pa kaže: privatizacija CO je jedna od najuspješnijih priča u povijesti. On zna. Državna revizija, pretpostavljam, odgovorna je državna institucija u kojoj rade, vjerujem, stručnjaci. Grbin kaže da je u njihovom izvještaju mnogo „naklapanja“, te da će zastupnici u Saboru o tome raspravljati i ukazati reviziji što je učinila dobro, a što ne. U raspravi će se sigurno iskazati, uz čudesni Grbinov velegenij, i Ingrid Antičević – ona se u to kuži. Vjerojatno i politkomesar Stazić, oku i uhu ugodan lik, prepun ekonomsko pravnih znanstvenih spoznaja, a neće ostati nijem ni ljevičar opće prakse, Branko Vukšić. Lijepo će drugovi podučiti stručnjake državne revizije da se više ne petljaju i da ne „naklapaju“ o nepravilnostima – istina je samo naša, partijska i izvol'te se toga držati.