U Bruškoj, trinaest kilometara od Benkovca, gori nebo i zemlja. Upekao takav zvizdan, da mi je prva asocijacija u ovom siromašnom, zapuštenom kraju, čuveni
film. I on se, naime, kao i mi, bavi kompleksnim odnosima Hrvata i Srba, a u Bukovici rane sporo vidaju jer su pokolji, progonstvo i maltretiranje onih koji su tu ostali za vrijeme okupacije, i dalje nešto što se nameće kao tema, to više jer je nedavno uhićen
.
(60) je od 1993. pa negdje do pred Oluju u Bruškoj vodio nastavni centar za obuku tzv. specijalnih policijskih snaga "Alfa", a mještani nam kažu da je kroz njega prošlo čak tisuću i pol ljudi, uključujući i novosadske četnike. No, prvi četnici koji su napravili zlo u ovom kraju, nisu bili iz Srbije, već susjedi, koji su točno na dvadedeset i prvog prosinca, uoči katoličkog Božića, upali u Gornje Marinoviće i počeli svoj krvavi pir.
- Oni su došli dite moje nešto poza Dnevnika i pobili koga su god uvatili. Sve je tu bilo pobito, mrtvo. Jednu su gluhonijemu ženu ubili i nevistu joj isto. Ja nisan mogla bižat, mene je kralježnica i tada bolila pa zidove nisam mogla priskakat. Unda smo se mi tu pod kuću sakrili, ja i jedna žena, i jedna mala ranjena što joj je ruka samo na jednoj žilici visila. Mala plače, a mater joj govori, muči, dite, muči da nas ne čuju, doći će
Sveto, a to nam je bija poštar, vodit ćete u Benkovac. Kad san se tad spasila, kad je živa glava ostala na ramenima, a živa glava će vavik nešto napravit, a jel tako, dite? - govori nam
Jeka Marinović koja je danas sa svojima u Zagrebu, a doma, u Gornje Marinoviće, dođe tek ljeti, kad je mlađi dovedu.
A, ti mlađi su ljuti na nas novinare. Kažu, di ste na obljetnicu pokolja, zašto mediji ne dolaze, zašto se to što se dogodilo desetorici Marinovića Hrvata i Srbinu -
Svetozaru Drači - zaboravlja, kad žrtve zaslužuju pijetetet onih koji su, kako baka Jeka kaže, sačuvali živu glavu.
A, gdje god skrenuili s cestice kojom plaze samo gušterice i naša novinarska ekipa, čut ćete slične priče. U Rodaljicama je
Marija Kamber pukom srećom preživjela jedan od napada na selo. Veli Mare da je čula za Kapetana Dragana, ali ne zna tko joj je točno palio kuću.
- A, jeste li vi bili u kući?
- Gorila san š njom! Unišli gori, zapalli, sve pobucali, a ja i stari dolje bili. Unda su otišli tu kod susida, bacili bumbu na taracu, srićon niko nije bijo tu pa nije ni poginijo. Išli su kroz selo i rafalno pucali. A, koji su to bili četnici đava će ih znat - vrti glavom Marija pa će reći da je kuća danas obnovljena, a stari joj je umro sa željom da tako i bude, kao što je do rata i bilo.
A, za vrijeme rata u Bruškoj, u zaseoku Čačići, ostalo je njih sedamnaest. Sve starčad. I svi su do jednoga preživjeli. Došli smo pred kuću
Ike Čačić (95).
- Baba, izlazi, došla ti je UDBA - zafrkaju je.
- Ko je doša? - viče Ika s kreveta.
- Niki mladići, ništo bi te priupitali - nagovaraju je njeni da izađe, pa oslonjena o štap sjeda pod balaturu i kaže odmah "ja tog Dragana vidila nisam, al moj pokojan muž je".
- I on mi je priča da je on tu dolazija, i da je pita dira li vas ko ljudi, a unda je reka ako vas dira dođite odma gore kazat na rampu - priča Ika.
Vojni kamp je, valja pojasniti, bio omeđen žicom i rampom, tu su bili tenkovi, slijetali helikopteri i pored sličnog u Golubiću kod Knina, boljeg u fantomskoj SAO Krajini nije bilo. Specijalci koje je obučavao Vasiljković, znali bi odjenuti uniforme HV-a pa upadati iza naših linija i dolaziti do samog mora.
- Ja bi stvarno dušu grišila da kažen nešto drugo, al otkad je un tu doša, u nas se nije diralo. Tu imaju i dvi kuće pravoslavnih, Dobre. I da njih nije bilo, bili bi i mi pobiti ki i Marinovići, jer oni nisu gledali koga tuku Hrvata ol Srbina, jer gori su i Svetu Draču ubili jer je živio š njiman. E, tako ti je to bilo dite moje, drugo ja ne znam - slegnut će ramenima Ika.
Sva drće
A, o godinama uoči dolaska Kapetana Dragana u Brušku, zna
Ante Čačić. U strahu da ih ne ubiju, prije nego što su otišli u progonstvo i gardu, spavali su po brdima, krili se od bande koja je znala nabasati u kuću, tražiti hranu, tući. Ljudima su, kaže Ante, ako im janje nisu htjeli dati, i strijeljanjem prijetili, stavili bi ih pred zid pa se misli hoće li zrno završiti u glavi. Jednom prilikom došli su i njegovoj majci
Mariji u kuću.
- Ja se prepala, sva drćem, kažem mu: "Ako Boga znaš, nemoj me ubit, a on je meni reka, mi ne ubijamo, mi koljemo".
Kamp za obuku srpske paravojske bio je u tvornici dječje konfekcije "Ponos", gdje je i Ante nekad radio, pored Doma kulture građenog 1948., na kojem je još uklesana zvijezda i ispisano
Tito. Danas se odande krade staro željezo, a onima koji tako misle zaraditi, na ćirilici stoji upozorenje da pripaze na visoki napon jer žice nisu "izolovane". Preko puta, u crkvici svetog Nikole, Kapetan Dragan čiji je zadatak bio discplinirati razularenu paravojsku koja se dijelila na "martićevce" i "babićevce", zatvarani su dezerteri i vojnici koji su odbijali naređenja. U selu čuvaju i popis zatvorenika koji su tu boravili.
- Jedan je tako na zidu sakrisitije napisa Bože daj da idem u raj jer sam u paklu već bija - kaže Ante.
Zapovjedna odgovornost
Draganu Vasiljkoviću će se suditi po zapovjednoj odgovornosti. Nakon obuke u Bruškoj, gdje su pucali po kućama iz kojih je istjeran hrvatski živalj, zloglasne "Alfe" su ratovale po Banovini i Pounlju. Vasiljković danas čeka na suđenje u splitskom zatvoru na Bilicama, a njegovi specijalci koji su neposredno sudjelovali u terorističkim akcijama - abolirani su?! S jednim je 2012., kada se očekivalo izručenje Vasiljkovića iz Australije, razgovarao novinar
Robert Frank iz Novog lista, a isti je svog zapovjednika prikazao kao teškog foliranta, razmetljivca i manipulatora koji uopće nije sudjelovao u akcijama, a pred "OIuju", kao da je znao što se sprema, napustio Brušku i pobjegao u Beograd.
Pod brdom Kunovac na kojem se danas vrte vjetrenjače što provode struju, tu, u Čačićima, jedini koji bi pred sudom, ako ih Bog poživi, mogli reći koju o Vasiljkoviću, jesu
David Čačić (83),
Maša Čačić (94) i rečena Ika Čačić (95).
Ante Čačić nam kaže da su starci od maltretiranja te 1993., spašeni i zahvaljujući UNPROFOR-u.
- Bija je tu kenijski i kanadski bataljon. To se unda nekako i poklopilo s dolaskom tog Kapetana Dragana pa ih više nisu smili dirat, jer svašta su oni, jadni, tu bili proživili, ali srićon, velin van ja, živu glavu izvukli.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.