Mario Eržić: ‘Dugih 12 sati na bojišnici’

Polako birajući posljednje 7,9 metke iz sanduka, pogledavam na sat, guram ih u redenik, pa idemo polako. Kad prije već petnaest do dva!… Opet nisam oka sklopio, a treba odguliti do šest ujutro. Ispijem još gutljaj crnjaka i bacim redenike u tačke. Tako smo radili i oko Gradiške, a ovdje je još gore, strmo i stjenovito. Jedva čovjek gura tačke pred sobom, a bura baš svaki put tuče u prsa, kud god kreneš. Ali evo ide moj pajdo, nas dva možemo pojesti tačke, a redenike za salatu. Sila smo mi, držimo sami šest kilometara crte, ne može ni muha proći. “Ajmo, dečki čekaju” – reče moj pajdo, zgrabi stvari kraj tačaka i krenusmo u mrklu noć. Bura nosi rijetke kapi kiše u oči, nema mjesečine, potipljemo se i mi i tačke. Svakih par metara smažem od kakvu kamenčinu, pa opsujem što ovi kreteni nisu odnijeli to prokleto kamenje kad su bježali, a toliko vole to naše kamenje, ginu za njega. Namjerno lupim nogom od tačke, da nas dečki čuju i ne pucaju po nama, ako su uopće tu. Ako nisu, onda smo imali peh. Aaaa, tu su ! – “Bog ! Šta ima ? – Ma gore po onoj cesti se vidi neko svjetlucanje, mora da je pojačanje iz Benkovca, a pucali nisu” Pogledam na noćni dalekozor. Neznam kako se lošije vidi, na njega ili bez njega. Hmm! Gdje su oni vidjeli svjetla? Uvučem se u već utabano gnijezdo, pajdo do mene. Zamotamo se u šatorska krila, pa jos prebacimo ceradu preko nas. Sad je vec bolje! Pajdo se dograbio dalekozora, a ja samo što nezaspim. Bura pojačava, a i kisa ne ostaje dužna. “Jesi šta spavao?” – pita pajdo. –“ Ma kakvi! -Pa nećeš valjda sad? – Ma kakvi” odbrusim mu .

‘na liniji’ – ilustracija

Mislim da neću tu vani zaspati od ovolike bure i kiše kao što sam znao u, sada razvaljenoj hacijendi. Kad su nas prekjučer direktno pogodili, debeli trupci su letjeli kao čačkalice. Dobro smo prošli, bez ogrebotine. Pa neka mi još netko kaže da nema Boga! Sad neka pada po nama kiša u pomoćnom rovu, ima i gorih svari, ali te svari noćas neće padati. Mislim da ću ipak zaspati. Nema nikakve razlike kad zatvorim oči, ne vidi se nista. Evo sad vidim velikog, crvenog štakora kako mi njuška šljem. Tesko mi je vaditi ruke zamotane u ceradu i satorsko krilo, pa ga puknem šljemom i on odjuri. Pa to nije normalno, crveni štatori, mozda su komunisti, sve se urotilo protiv nas. Kiša ne pada, ide vodoravno nošena jakom burom. Miris snijega s Velebita, podsjeća me da su gore naši Brođani. Moji prijatelji, susjedi i školski kolege, kao i ovi što su neki dan izginuli. Još ne znam tko je poginuo, niti koliko ih je bilo. Neće nitko da mi kaže, da nešto nebi napravio. Ali napravit ću i tako i tako. Noćas neću, ništa se ne vidi. Malo spustim šljem na oči da se zaštitim od bure i kiše. E lijepa moja Slavonija, tamo nema takvih gluposti. Kad padaju granate, legneš i ko bog. Padne tri metera od mene i ništa, a ovdje ubi geler, ubi kamen. Srećom pa ne pada po pet tisića komada na dan kao u Gradiški. Uvrće me opet u stomaku. Jucer sam povratio sve sto sam pojeo i popio. Žao mi je samo crnjaka, a ono janje je i tako imalo unučad. Tonem tiho u san razmišljajući hoću li ikada vidjeti svoju djecu. Zašto naša svaka druga generacija mora ginuti za taj mali komadić zemlje i slobode. Zašto roditelji sahranjuju sinove a djeca odrastaju bez očeva i djedova. Sad je sigurno gotovo s tim. Ovo mi je prva akcija gdje smo stvarno nadmoćni i ljudstvom i tehnikom, bez drvenih topova. Ne moramo srljati u smrt i otimati oružje i municiju, imamo svega koliko ti volja, čak i granata! Do sada je nase najjače oružje bilo srce. A najbolje je to što na cesti iza nas stoji putokaz za Knin i Benkovac. Knin, naša prijestolnica, sada je njihovo leglo, iz kojeg je sve počelo. Ali kad smo već tu, riješit cemo i taj slučaj. Odjednom me iz polusna probudi udarac pod rebra. Pajdo mi se uzjogunio, “Ajd` budi se, slušaj koliko okolo šuška, a ti spavas ko da si kod kuće. U isti mah osjetih da sam sav mokar i da se naš rov napunio vodom! Da nije tako tamno, pao bi mi mrak na oci. Stvarno, šuška, ali to su oni nasi crveni štatori, grizu i vuku komade drveta od našeg razrušenog skloništa, naše hacijende. Skinem sa prsa moje pancirke jedno kinder-jaje, izvučem osigurač, pa ga bacim tamo gdje najvise se čuju. Nakon praska popada po nama nešto malo kamenja i drveta, pa nasta tajac. “Evo, sad više ne šuška.” Puknemo si peticu, malo sačekamo, da ne bude kakve reakcije, pa se izvučemo iz potopljenog rova. Blatnjava i mokra uniforma se zaljepila na moje utrnule noge. Neću imati sto obući, a ujutro treba otići i pogledati sto ima novo kod ove naše gamadi. Opet me boli želudac, hladno mi je i ljut sam što je ovako tiho. Nema gorega od tišine, kada se ne puca. Osjećam se kao medo na biciklu, kao da mi nije tu mjesto. Tamo od Šibenika se počinju nazirati oblaci. Budi se novi dan, jos uvjek sam živ, valjda. Iz daljine začujem repetiranje oružja, jedan Kalaš, jedan PM. Nasa smjena. Na lozinku nisam odgovarao, baš sam povracao. Bolovi u stomaku postaju neizdrživi. Pozdravimo se s dečkima i objasnimo im za bombu. Kazu da su nas probali dobiti žicom, ali nije išlo. A kako ce ići, telefon lezi u blatu i vodi, a radio vezu ne koristimo. Krenusmo nazad u selo, ovaj put niz brdo, a u našim čizmama žmikće voda pomjesana s crvenom zemljom i kamencicima. Neka! To je Hrvatska zemja i Hrvatski kamenčići! Zastadoh kraj razrušene štale, tu ima vaga, moram se izvagati, nije dobro kakvu stolicu imam i kako povraćam. A tu zna i biti pokoje jaje, pa ga mogu popiti. Pokupi kiselinu, pa se čir na zeludcu malo umiri. Odbacim nešto opreme u stranu i stanem na vagu. Sranje! Oslabio sam trinaest kila, sigurno mi je pukao čir, a ono u stolici i što povracam nije crnjak, nego krv. Zaboravio sam pogledati ima li jaja, pa krenemo dalje. Bura i dalje brije, ali ponekad i to ima prednosti. Mogu naloziti vatru, neće se vidjeti dim, pa ću se malo zgrijati i osušiti uniformu. Sjedeći ispred vatre onako polugol, gledam svoj srednjak, slomljen netom prije akcije. Kako je ostao grbav, nevjerujem da cu s njim moći zasvirati. Nikakvo čudo sto mi je prst takav, doktor koji mi ga je krpao, ustvari je veterinar. Pričao mi je kako on tako nešto radi na svinjama. Ali sada je važno da mogu vrtiti pištolj. Naučio sam ga vrtiti lijevom rukom, dok sam nosio longetu, eto sad mogu s obadvije ruke! Pa ako ne budem mogao svirati, kad prođe rat i zvijeri odu, mogu snimati kaubojske filmove. Indijanci su ionako crveni! Nevolim crvene! Glava mi klanja, moram u krevet, osjećam se kao da me pregazio tramvaj. “Ajde, idemo!” začuo se Marijanov glas iz vana. Kad me ugledao kroz najlon na prozoru, onako polugolog, samo je odmahnuo rukom. “ Jeli bilo sto noćas? – Nista, ali bit ce da su dobili pojačanje, pazi se!” Već sljedeću sekundu sam duboko spavao, sanjajući kako me žuljaju redenici na goloj koži. Poslje rata cu spavati deset dana u komadu, da ovo sve nadoknadim. “Diži`se” , gurnu me Tunja, “Idemo na minobacač! Vidi kaki si blijed! Šta ti je?” Oblačim polumokru uniformu, zima mi je. “Izgleda da mi je pukao čir, jel opet sranje?” “- Sranje, Marijan je najebo” “-Jel puno?” Pogleda me tupo. “Poginio je Marijan, dečki ga već izvlače!” Zašto nisam išao s njim? Makar i gol, pa nek me zuljaju redenici! Mislio sam da cu eksplodirati! “Smiri se, vratit ćemo im sve s kamatama” .Istresem kamenčiće iz čizmi, pokupim opremu, pa se uputismo prema minobacaču . Prije smo imali Zis, ali je otišao tamo gdje je potrebniji. Kopčao sam usput opremu po sebi i nije mi Marijan izlazio iz glave. Pa malo prije sam ga vidio pred sobom s Dragunovom u ruci, a sada ga nema više! “A ovi nasi dečki neki dan?” Pitam Tunju. “Samo je jedan ostao živ, momak iz Podvinja, znaš ga sigurno, preživio je dva tuceta prostrijela.” Da. Znam i sve ove što su izginuli. Toliko mrtvih, jedan bez noge, jedan bez očiju i lica. Neki dan sam kroz minsko polje izvlačio jednog raskomadanog Tigra. Kažu da je preživio. Vidio sam mu srce i pluća kroz odvaljenu plećku, umotavao ga u šatorsko krilo da može udahnuti. Drago mi je da je bar on preživio. Mislim da ovih dana neću ići po mladi luk u srušene plastenike. Smrt mi dahće na uho, popušta koncentracija. Napustilo me ono šesto čulo za hodanje izmedju gusto posađenih mina. Da li je to strah, ili sam samo jako umoran? Čim smo otkrili ceradu s minobacaca, dovukao sam pet – šest sanduka osamdesetdvojki. Najviše volim kad natrpam dvadesetak komada, pa sve budu u zraku. Sad ćemo jos žešće udariti. Evo sad ih je već puno nebo.Tunja se smješka razgovarajući na poljski telefon. To je dobar znak! Izvršimo korekcije šutajuci nogama minobacač koji je vec jedva virio iz zemlje. Slijedeća serija bila je još bolja. Javljaju nam da će doci neki generali da vide kako pucamo. Pomaknemo se na rezervni polozaj, ako budu vratili, tu ćemo biti sigurni. Uskoro ugledamo zapovjednika kako vodi nekoliko hrvatskih visokih časnika. “Vidi kakvi decki, pravi specijalci!” rece jedan dok smo se rukovali. Mi ponovimo svoj ritual s minobacačem, šutajuci ga nogama, opet puno nebo granata, a tek poslije redom padaju. “Kakva je sigurnost pogodaka pri takvoj metodi djelovanja?” Upita jedan časnik. “Sigurnost? Sigurno ni jedna neće ostati gore, sve će negdje pasti!” odgovorim. Časnici prasnuše u smijeh, a zapovjednih ih odvede nabrajajući im što smo sve pogodili do sada. Tunja i ja pokupimo krpice, pokrijemo nasu duudu i krenemo lagano u Bazu. “Ajmo u Zadar” reče Tunja. “Ajmo, moram se javiti kući, moji se sigurno brinu, pogotovo ako su čuli nešto od ovog sto se tu događa.”Gledam Tunju, oko očiju ima tragove kao da se sunčao, ali to je od ove proklete bure. Šutke idemo uz brdo, osjećam Tunjine misli u prostoru oko nas. Petnaestak godina nas dva tumaramo po bijelom svijetu skupa, susrećemo se slučajno na raznim mjestima. Znamo šta koji misli, a mislimo često na iste svari i na isti način. Ponekad pomislim da sve nas koji se borimo za ovu našu Hrvatsku veže neka nevidljiva veza, od Prevlake do Piranskog zaljeva, Dunava, Drave i Raše. U svima nama kuca jednako veliko hrvatsko srce. U spomen ne sve one koji su svoje živote podarili tisućljetnom snu malog naroda da živi u slobodi i miru na svojoj rodnoj grudi. Neka im anđeli pjevaju najljepše pjesme Bog i Hrvati! Vaš Mario Eržić