MARTIN

Ovo je priča o Martinu, malo ću skratiti, puno je dulja:

Bos, gladan i pognute glave, nosio je hranu na stolove hulja.

Rekli su mu da bi davno propao da se za njega zbrinuli nisu,

A on je prikovan za oltar čuvao obraz i u prvom redu slušao misu.

 

Molio se Martin za svoj bijedni život, zaboravio da hlače nosi,

Gledao u visoku zastavu svetu i svoga sina učio da prosi.

Poput miša bojao se svjetla, više nego gazde njegove mraka,

Uz te krezube čovuljke, tobožnje naučenjake, nestala je nada svaka.

 

Sve je manje obroka u domu bilo, al Martin ni tad ne diže glasa,

Sin mu ne htjede više da prosi, otišao u tuđinu i sa lopatom stasa.

Zaboravi Martin da sina ima, zaboravi i svoje na nogama rane,

Prihvati i drugo ime, isto ono što mu ubi oca godine nedavne.

 

Ima toga još, duga je priča o Martinu, ali sam rekao da ću skratit,

Samo ću prenijeti poruku sina njegovog: Nikad se neću vratit.  

                                                                 Ante Ćurić