Martinelli se prisjeća: 'Bilo je mučno, ali uspjeli smo bez žrtava'

PAKRAC Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata organizirala je jučer obilježavanje 22. obljetnice evakuacije bolesnika iz pakračke bolnice koju mnogi ocjenjuju jednom od najhumanijih akcija u Domovinskom ratu, a koja je besprijekorno provedena u noći 27. rujna 1991. godine. Među sudionicima obilježavanja i ove je godine bio Marko Martinelli, jedan od organizatora i neposrednih sudionika akcije koji je tada kao 30-godišnjak bio zapovjednik satnije ZNG i zapovjednik obrane Prekopakre. I danas, 22 godine nakon ove akcije tijekom koje je iz pakračke bolnice evakuirano 70 teških i gotovo nepokretnih bolesnika te oko 200 lakših bolesnika, od kojih su velika većina bili duševni bolesnici, Marko se dobro sjeća tog dana. Izvlačenje preko Pakre - Najprije je ideja bila da bolesnike u grupama od po 10 evakuiramo na način da ih pješice dovedemo do raskrižja u Prekopakri gdje bi ih čekali autobusi. Odlučili smo se ipak da autobuse spustimo u Ulicu Matije Gupca, iza bolnice, naravno u najvećoj tišini i bez svjetala. Taj dan smo osoblju javili da pripreme bolesnike za evakuaciju. Koliko me sjećanje služi, akcija je počela oko 20 sati, a završila oko 22 sata, u njoj nitko nije ozlijeđen i evakuirani su svi bolesnici koje smo izvukli preko improviziranog mosta preko Pakre, napravljenog od fosni i uložaka od monti. Sjećam se da je sve to skupa bilo prilično mučno, to su bili duševni bolesnici, mnogi teško bolesni i nepokretni, rekao je Marko i dodao kako su vojnici i prije akcije evakuacije bolesnicima u bolnicu povremeno donosili hranu. Dobro se sjeća i pucnjave koja je započela netom nakon završetka akcije. – Praktički kada smo poslali zadnji autobus krenula je „perjana“ i to iz svih oružja. Sjećam se da smo doslovno morali puzati između kuća prema Prekopakri. Zbog pucnjave smo se morali razdvojiti i znam da sve do jutra kada smo se ponovo okupili nismo znali je li tko ranjen ili nastradao. Srećom, svi su bili čitavi. Sudjelovalo najviše 40 vojnika Tvrdi da je u akciji sudjelovalo 35, najviše 40 vojnika te medicinsko osoblje bolnice, a i danas ga, kako kaže, ljuti što se spominju popisi od po 60 ili 70 sudionika akcije. – Znam koliko nas je bilo kada smo krenuli iz dvorišta Darija Maroševića. Od mojih vojnika nitko nije niti znao u koju akciju idemo dok nismo došli do bolnice. Mnogi se kite zaslugama Danas se mnogi kite zaslugama za provođenje te akcije, ispada da je sve bilo puno ranije i pomno organizirano, a ja znam da smo to organizirali na brzinu, ali besprijekorno. Ne želim umanjiti zasluge svih koji su sudjelovali u akciji, ali naglasak treba staviti na nas, vojnike koji smo direktno izvlačili bolesnike i riskirali svoje živote. Danas i neki vojnici slušaju priče nas koji smo bili pa ih ponavljaju i onda, kada ih čovjek sluša, ispada da je taj netko stvarno bio tamo, a ja i ostali se sjećamo da nije, ističe Marko koji je tijekom rata dvaput ranjen, prvi put u Batinjanima, samo deset dana nakon akcije evakuacije bolesnika. Nismo gledali na nacionalnost Dodaje i kako ga smeta što se još uvijek tadašnji pripadnici ZNG-a prikazuju kao, u najmanju ruku zločesti dečki i nacionalisti. – Mi smo u akciju išli isključivo iz humanih razloga, nismo se pitali tko je koje nacionalnosti iako je činjenica da je većina bolesnika bila srpske nacionalnosti. Naravno da to nije bilo bitno, ističe Marko. Uza sve spomenuto, muči ga što se o ovoj akciji ne zna puno. Dodaje da se takva akcija kojim slučajem dogodila u Americi, o tome bi već bilo snimljeno nekoliko filmova. Izvornu vijest možete pogledati ovdje