Mate Kovačević: Srpski genocid u Hrvatskoj

Andrija Hebrang, Zločin nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice hrvatske u Zadru, Zagreb-Zadar, 2013.

Laž, prijevara, nasilje, teror, zločini i njihovo sustavno prikrivanje te pripisivanje tih istih, ali i još uvećanih zločina nesretnim žrtvama pratili su sedamdesetgodišnje postojanje obiju Jugoslavija – najprije monarhofašističke pa potom i one komunističke, a njihovi epigoni, kako se to može razvidno pratiti iz knjige Andrije Hebranga „Zločin nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku“, takvu politiku nastavljaju i danas u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi. Nisu oni samo benigne pojedinačne političke skupine, nego se očito radi o sustavno umreženoj političkoj moći, koja se iz državnih institucija proteže preko medijskih kuća široko u hrvatsku javnost. Prva Jugoslavija, odnosno Kraljevina SHS, nastala je prijevarom i bez suglasnosti Hrvatskoga sabora 1. prosinca 1918., a njezine prve žrtve stradale su već 5. prosinca te godine pokoljem razoružane hrvatske vojske na Jelačićevu trgu u Zagrebu. U agoniju pak zapada 1928. atentatom na hrvatske političke prvake u beogradskoj Skupštini. Cijelim nizom sustavno razrađenih nasilja preko različitih organizacija kao što su ORJUNA i SRNAO održavana je pod terorom i u općem strahu ta tvorevinu sve do početka Drugoga svjetskog rata. Tijekom rata u srbokomunističkoj ili pak srbočetničkoj formi bori se protiv uspostave hrvatske državnosti. Sličnim, samo još masovnijim likvidacijama civila počinje i komunistička Jugoslavija. Ona, kako navodi Hebrang, svoj život začinje Titinom uputom za masovne likvidacije hrvatskoga naroda, a riječ je o Šašićevu svjedočanstvu, koje u svojoj knjizi navodi Petar Simić.  Tito mu je, kako svjedoči, zapovjedio:  „Pobiti!“, a potom mu je rekao: „Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“ Tako je počeo Križni put hrvatskoga naroda, na kojem je po najblažim procjenama likvidirano preko 200 tisuća ljudi. Premda Hebrang ne spominje izravno monarhofašističku Jugoslaviju, tradicija velikosrpske politike ugrađena je i u komunistički sustav pa su nasilne metode, zastrašivanja i ubojstva te likvidacije hrvatskih političkih emigranata nastavljene sve do 1990., kad je Hrvatska izabrala demokratsku vlast i krenula u samostalan državni život. Kako bi spriječili taj put Srbi su pola stoljeća nametali krivnju hrvatskom narodu za rušenje prve Jugoslavije, a onda svojom već prepoznatljivom metodologijom za vlastita zvjerstva nad hrvatskim narodom, optuživali Hrvate promećući se u ratne žrtve. Ovo je posebno važno naglasiti jer su istovjetnu taktiku primjenjivali i 1990. tijekom agresije na Republiku Hrvatsku. Osim što su u vojnoj agresiji sudjelovale obje komponente jugoslavenstva – četnička i komunistička, medijsko-diplomatskim sredstvima u međunarodnoj javnosti pokušali su opravdati, a onda i realizirati svoje osvajačke ciljeve. Kad im to na vojnom planu nije uspjelo, vrlo vješto su preko t. zv. nevladinih udruga, pojedinih medijskih kuća u Hrvatskoj te Tužiteljstva Haaškoga suda pokušali osporiti hrvatske vojne pobjede, a hrvatsko političko vodstvo na čelu s dr. Franjom Tuđmanom proglasiti zločinačkom organizacijom. Unatoč oslobađajućoj presudi Haaškoga suda hrvatskim generalima, derivate te politike ni danas nije teško pronaći u nekim hrvatskim medijima, ali i u nositeljima aktualne političke vlasti. Hebrang to najbolje ilustrira činjenicom o nerazmjeru ubijena 7.263 sigurno utvrđena civila na hrvatskoj strani prema najviše 156 nesigurno utvrđenih ubijenih srpskih civila. Premda je nerazmjer evidentan, u hrvatskim medijima, na političkoj pozornici, ali i po hrvatskim sudnicama neusporedivo više vrijedi upitnih 156 srpskih žrtava od 7.263 hrvatske civilne žrtve. Hebrang smatra kako se ciljano ubijanje hrvatskih civila može objasniti primjenom agresorske ratne strategije, jer je ubijanje civila u njihovim domovima bila upravo srpska posebnost postupanja. Kao ilustraciju strahotnih topničkih razaranja civilnih objekata Hebrang navodi podatke o razorenim stanovima u gradovima na neokupiranim dijelovima Hrvatske, koji su nasumce gađani. Tako je u Osijeku samo 1991. uništeno 20.500 stanova ili 35% stambenog fonda, u Vinkovcima 13.000 stanova (41%), u Pakracu 8.100 stanova (76%), Slavonskom Brodu 7.450 stanova (21%), Karlovcu 6.600 stanova (22%), Novoj Gradiški 6.620 stanova (33%), Valpovu 5.750 stanova (49%), Novskoj 2.980 stanova (35%) i t.d. Po Hebrangovoj ocjeni slike ovih gradova najtužniji su svjedoci ubijanja civila u vlastitim stanovima i kućama i one nemaju usporedbe sa sličnim događajima u Europi od nacističkih vremena. Kad su u pitanju hrvatske civilne žrtve, Hebrang navodi, kako je obradba podataka provedena prema međunarodnim normama – osim podataka o žrtvi, tu su izjave očevidaca ili autopsija. Svojom knjigom javnosti je podastro i strukturu žrtava, u čijem ukupnom broju nemoćni zauzimaju najveći postotak. Navodi i kako su Srbi prema našim podatcima uzrokovali smrt 345 djece ili 4,8% svih ubijenih civila. Strani izvori pak navode brojku od 402 poginule djece dok su evidencije ranjene djece sukladne, njih je 1.184 (12%). Često prešućivan podatak jest i to da je kroz srpske koncenracijske logore prošlo oko 30 000 hrvatskih ljudi svih dobnih skupina, uključujući i najmanju djecu. Međutim, priznato je i popisano samo 8 000 robijaša, a prema nekim podatcima, kako navodi, u srpskim logorima ubijeno je i preko tisuću ljudi. Prema podatcima udruge Žena u Domovinskom ratu, Hebrang navodi, da su pripadnici JNA i srpsko-crnogorskih paravojnih formacija silovali oko 3.000 žena, no istragu za njihova stradanja, poniženja, strahove i tragediju još nitko u Hrvatskoj ne želi organizirati. Nije se teško složiti s autorom kako proučavanje zločina nad civilima daje pravu sliku hrvatskog obrambenog rata s jedne, i srpske agresorske strategije s druge strane te da je golema razlika u broju ubijenih civila temelj za ocjenu dviju politika, različitih svjetonazora i potpuno suprotnih etičkih i moralnih poimanja života. Taktika pak omalovažavanja hrvatskih žrtava podsjeća na metode prešućivanja masovnih stradanja hrvatskoga naroda u komunističkom poraću, što se opravdavalo zajedničkom velikosrpskom Jugoslavijom. No, Hebrangova knjiga nije samo upozorenje na mogućnost još jedne pijane jugoslavenske prijevare, nego i pouzdan svjedok o genocidu što su ga Srbi počinili u Hrvatskoj.   Mate Kovačević Izvornu vijest možete pogledati OVDJE